Riječ Svetog Oca

Pružiti drugi obraz znači pokazati veću snagu duha

U Evanđelju današnje liturgije Isus učenicima daje neke temeljne životne upute. Gospodin govori o najtežim situacijama, onima koje su za nas kamen kušnje, onima koje nas dovode pred one koji se neprijateljski drže prema nama i koji nam stalno nastoji nanijeti zlo. U tim slučajevima, Isusov je učenik pozvan ne podleći nagonu i mržnji, već se iznad toga visoko izdići. Pozvan je nadići nagon, nadići mržnju. Isus kaže: „Ljubite svoje neprijatelje, činite dobro onima koji vas mrze“ (Lk 6, 27). I još konkretnije: „onome tko te udari po jednom obrazu, pruži i drugi“ (r. 29). Kad to čujemo, čini nam se da Gospodin traži nemoguće. Osim toga, zašto bih trebao ljubiti neprijatelje? Ako se ne odgovori nasilniku, svakom je nasilju otvoren put i to nije pravedno. No, je li to baš tako? Zar nas Gospodin zaista traži nemoguće, štoviše nepravedne stvari? Je li tome tako?
20.2.2022.

Sveti Josip – zaštitnik opće Crkve

Isus, Marija i Josip u stanovitom su smislu iskonska jezgra Crkve. Isus je Bog i čovjek, Marija, prva učenica, je Majka, a Josip – čuvar. I mi se „moramo uvijek pitati štitimo li svim svojim snagama Isusa i Mariju, koji su otajstveno povjereni našoj odgovornosti, našoj brizi, skrbi“ (Patris corde, 5). I tu imamo jednu vrlo lijepu crtu kršćanskoga poziva: čuvati. Čuvati život, čuvati ljudski razvoj, čuvati čovjekov duh, čuvati čovjekovo srce, čuvati ljudski rad. Kršćanin je – možemo reći – poput svetog Josipa: mora čuvati. Biti kršćanin ne znači samo primiti vjeru, ispovijedati vjeru, nego čuvati život, vlastiti život, život drugih, život Crkve.

Sin Svevišnjega došao je na svijet u velikoj slabosti: Isus je rođen tako, slab, slab. Htio je biti potrebit obrane, zaštite, pažnje i skrbi. Bog se pouzdao u Josipa, kao što je to učinila Marija, koja je u njemu pronašla zaručnika koji ju je volio i poštivao, i uvijek se brinuo o njoj i Djetetu. U tom smislu „sveti Josip ne može ne biti Čuvar Crkve, jer Crkva je produljenje Kristova Tijela u povijesti, a istodobno je u majčinstvu Crkve osjenjeno Marijino majčinstvo. Nastavljajući štititi Crkvu, Josip nastavlja štititi 
Dijete i njegovu majku, a i mi također ljubeći Crkvu nastavljamo ljubiti Dijete i njegovu majku“ (ibid.).
17.2.2022.

Blaženstva opisuju identitet Isusovog učenika

U središtu Evanđelja današnje liturgije su Blaženstva (usp. Lk 6, 20-23). Zanimljivo je primijetiti da ih Isus, unatoč tome što je okružen velikim mnoštvom, navješćuje podižući oči „prema učenicima“ (r. 20). Govori učenicima. Blaženstva, naime, definiraju identitet Isusovog učenika, mogu zvučati čudno. Ona mogu zvučati čudno, gotovo neshvatljivo onome tko nije učenik. Dočim, ako se zapitamo kakav je Isusov učenik, odgovor su upravo blaženstva. Vidimo prvo, koje je temelj svih ostalih: „Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje“ (r. 20). Blago vama, siromasi. Dvije stvari Isus kaže o svojima: da su blaženi i siromašni; štoviše, da su blaženi zato što su siromašni.
13.2.2022.

Sveti Josip – zaštitnik sretne smrti

Braćo i sestre, samo se s vjerom u uskrsnuće može bez straha zaviriti u ponor smrti. Ne samo to: možemo smrti vratiti pozitivnu ulogu. Naime, razmišljati o smrti, obasjanoj Kristovim otajstvom, pomaže nam gledati na cijeli život novim očima. Nikad nisam vidio iza mrtvačkih kola kamion za selidbu! Iza mrtvačkih kola: nikad to nisam vidio. Odlazimo sami, bez ičega u sudariju (rubac kojim su u starini težaci brisali znoj sa čela, nap. pr.): bez ičega. Jer sudarij nema džepova. Ta samoća smrti: to je istina, nikad nisam vidio da iza mrtvačkih kola ide kamion za selidbu.

Nema smisla gomilati ako ćemo jednog dana umrijeti. Ono što moramo skupljati jest ljubav, sposobnost dijeljenja, da ne ostanemo ravnodušni pred potrebama drugih. Ili, kakvog smisla ima svađati se s bratom ili sestrom, prijateljem, članom obitelji, ili bratom ili sestrom u vjeri, ako ćemo jednog dana umrijeti? Kakva korist od toga da se srdimo, da budemo srditi na druge? Pred smrću, brojna se pitanja preoblikuju. Najbolje je umrijeti pomireni, ne ostavljajući iza sebe mržnje, umrijeti bez žaljenja! Želim vam reći jednu istinu: svi smo mi na putu prema tim vratima smrti, svi.
9.2.2022.

S Isusom se bez straha plovi morem života

Što tada čini Gospodin? Izabire upravo na našu barku da na nju uđe. Upravo ta prazna barka, simbol naše nesposobnosti, postaje Isusova „katedra“, propovjedaonica s koje naviješta Riječ. To Gospodin voli činiti – Gospodin je Gospodin iznenađenjâ, čudâ u iznenađenjima: popeti se na barku našeg života kada mu nemamo što ponuditi; ući u naše praznine i ispuniti ih svojom prisutnošću; poslužiti se našim siromaštvom kako bi navijestio svoje bogatstvo, našim bijedama kako bi navijestio svoje milosrđe. Sjetimo se ovoga: Bog ne želi brod za krstarenje, njemu je dovoljna jedna jadna „dotrajala“ barka, važno je da ga primimo. To da, važno je primiti ga; ne zanima ga na koju barku, zanima ga hoćemo li ga primiti.
6.2.2022.

Sveti Josip i općinstvo svetih

Ponekad i kršćanstvo može upasti u oblike pobožnosti koji izgledaju kao da odražavaju više poganski nego kršćanski mentalitet. Temeljna je razlika u činjenici da se naša molitva i pobožnost vjerničkog naroda ne temelje, u tim slučajevima, na pouzdanju u nekog čovjeka, ili u neku sliku, ili pak neki predmet, i onda kad znamo da jesu sveti. Podsjeća nas prorok Jeremija: „Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, […] Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Gospodina“ (Jr 17, 5-7). Čak i onda kad se u potpunosti povjeravamo zagovoru nekog sveca, ili još više zagovoru Djevice Marije, naše pouzdanje ima vrijednost samo u odnosu na Krista. Kao da put prema tome svecu ili Majci Božjoj ne završava tamo: to ne. Ide tamo, ali u odnosu na Krista. Krist je poveznica koja nas sjedinjuje s njim i jedne s drugima, ima posebno ime: ta veza koja nas sve ujedinjuje, jedne s drugima i nas s Kristom, je „općinstvo svetih“. Nisu sveci ti koji čine čudesa, to ne! „Taj svetac je silan čudotvorac…“: ne, stani, sveci ne čine čuda, nego samo Božja milost koja djeluje po njima. Čuda je učinio Bog, Božja milost koja djeluje po nekoj svetoj osobi, po pravedniku. To treba biti svima jasno. Ima onih koji kažu: „Ja ne vjerujem u Boga, ali vjerujem u ovog sveca“. Ne, to je pogrešno. Svetac je zagovornik, onaj koji moli za nas i mi se molimo njemu, i on moli za nas i Gospodin nam daje milost: Gospodin djeluje po svecu.
2.2.2022.

Boga se ne nalazi u čudima, nego u stvarnosti svakodnevice

Braćo i sestre, i Isus prolazi put prorokâ: predstavlja se onako kako bismo najmanje očekivali. Ne nalazi ga tko traži čudesa – ako tražimo čuda nećemo naći Isusa – tko traži nove senzacije, intimna iskustva, čudne stvari; ne nalazi ga tko traži vjeru koja se sastoji od moći i izvanjskih znakova. Ne, neće ga naći. Pronalazi ga samo onaj koji prihvaća njegove putove i izazove, bez kukanja i jadikovanja, bez sumnji, bez kritika i smrknutog lica. Isus, drugim riječima, traži od tebe da ga prihvatiš u stvarnosti svakodnevice koju živiš; u Crkvi današnjice, takvoj kakva jest; u osobi koju svakog dana imaš pokraj sebe; u konkretnosti potrebitih, u roditeljima, u djeci, u djedovima i bakama, tamo prihvaćati Boga. Tu je On, koji nas poziva da se očistimo u rijeci otvorenosti i brojnim ozdravljujućim kupeljima poniznosti. Da bismo susreli Boga potrebna je poniznost, pustiti da se On susretne s nama.
30.1.2022.

Sveti Josip – čovjek koji „sanja“

U prvom snu (usp. Mt 1, 18-25) anđeo pomaže Josipu riješiti dramu koja ga snalazi kad sazna za Marijinu trudnoću: „ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih“ (rr. 20-21). I njegov je odgovor bio trenutan: „Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji“ (r. 24). Mnogo puta nas život stavlja pred situacije koje ne razumijemo i za koje kao da ne postoji rješenje.

Moliti u tim trenucima znači dopustiti Gospodinu da nam pokaže pravu stvar koju nam je činiti. Naime, vrlo često je molitva ta koja nam pomaže shvatiti koji je izlaz, kako riješiti pojedinu situaciju. Draga braćo i sestre, Gospodin nikada ne dopušta problem, a da nam ujedno ne daje potrebnu pomoć da se s njim suočimo. Ne baca nas tamo u oganj same. Ne baca nas među zvijeri. Ne. Kad nam Gospodin pokaže problem ili otkrije neki problem, uvijek nam daje intuiciju, pomoć, svoju prisutnost, da se izvučemo iz njega, da ga riješimo.
26.1.2022.

Papa: Evanđelje ulazi u „danas“ života i ispunja ga Bogom

Isusovi sumještani su dirnuti njegovom riječi. Iako, zaslijepljeni predrasudama, ne vjeruju mu, primjećuju da njegov nauk nije poput učenja drugih učitelja (usp. r. 22): naslućuju da kod Isusa postoji nešto više. Što je to? Pomazanje Duha Svetoga. Ponekad se događa da naše propovijedi i učenja ostaju apstraktna, ne dotiču dušu i živote ljudi. Zašto? Zato što im nedostaje snaga toga danas, ono što Isus „ispunja smislom“ snagom Duha jest danas. Danas ti govori. Ponekad slušamo besprijekorna predavanja, retorički savršene govore, koji međutim ne dotiču srce i tako sve ostaje kao prije. I mnoge homilije – kažem to s poštivanjem, ali i s boli – su apstraktne, i namjesto da probude dušu uspavljuju je. Kad vjernici počnu gledati sat – „kad će ovo završiti?“ – uspavljuju dušu. Propovijedanje nam donosi ovaj rizik: bez pomazanja Duha Božja riječ biva osiromašena, pada u moralizam i apstraktne pojmove; predstavlja Evanđelje kao nešto odvojeno, kao da je izvan vremena, daleko od stvarnosti. A to nije put. Ali riječ u kojoj ne kuca snaga tog danas nije dostojna Isusa i ne pomaže u ljudskim životima.
23.1.2022.

Sveti Josip – otac pun nježnosti

U apostolskom pismu Patris corde (8. prosinca 2020.) imao sam priliku razmišljati o ovom vidu nježnosti, jednom vidu osobnosti svetoga Josipa. Premda nam, naime, Evanđelja ne daju pojedinosti o tome na koji način je vršio svoje očinstvo, možemo, ipak, biti sigurni da se to što je bio pravedan odrazilo i na to kako je odgajao Isusa. „Josip je gledao kako Isus iz dana u dan raste ‘u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi’ (Lk 2, 52): tako se kaže u Evanđelju. Kao što je Gospodin učinio s Izraelom, tako je Josip Isusa ‘hodati učio, držeći ga za ruke njegove; bio je poput oca koji dijete podiže na obraz, nagnut nad njega da ga nahrani’“ (usp. Hoš 11, 3-4)“ (Patris corde, 2). Lijepa je ta definicija iz Biblije koja pokazuje Božji odnos s Izraelskim narodom. Mislimo da je isti takav bio odnos svetoga Josipa s Isusom.

Evanđelja svjedoče da je Isus uvijek koristio riječ „otac“ kad je govorio o Bogu i njegovoj ljubavi. Brojne prispodobe imaju kao protagonista lik jednog oca [1]. Među najpoznatijima je zasigurno prispodoba o Milosrdnome ocu, koju nam donosi Lukino Evanđelje (usp. Lk 15, 11-32). Upravo u toj prispodobi se naglašava – osim iskustva vjere i oproštenja – također način na koji oproštenje dolazi do osobe koja je pogriješila. U tekstu se kaže ovako: „Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga“ (r. 20). Sin je očekivao kaznu, pravdu koja bi mu u najbolje slučaju dala samo mjesto jednog od slugu, a on se ponovno našao u očevom zagrljaju. Nježnost je nešto veće od logike svijeta. To je neočekivani način izvršavanja pravde.
19.1.2022.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr