Naslovna » Dokumenti » Riječ Svetog Oca

Riječ Svetog Oca

Nagovor pape Franje uz Angelus na Prvu korizmenu nedjelju

Evanđelje ove Prve korizmene nedjelje predstavlja nam Isusa u pustinji kojeg kuša đavao (usp. Mt 4, 1 – 11). Đavao [diabolus] znači „razdornik“. Đavao uvijek želi stvarati razdor, a to je ono što predlaže iskušavajući Isusa. Pogledajmo, dakle, od koga ga želi razdvojiti i na koji način ga iskušava.

Od koga đavao želi odvojiti Isusa? Nakon što je od Ivana na Jordanu primio krštenje, Isusa je Otac nazvao: „Sin moj, Ljubljeni!“ (Mt 3, 17), a Duh Sveti je sišao na njega u obliku goluba (usp. r. 16). Evanđelje nam tako predstavlja tri božanske Osobe sjedinjene u ljubavi. Potom će sam Isus reći da je došao na svijet da nas učini dionicima jedinstva koje postoji između njega i Oca (usp. Iv 17, 11). Đavao, pak, čini suprotno: on stupa na scenu da bi odvojio Isusa od Oca i odvratio ga od njegove misije jedinstva za nas. On uvijek dijeli.

26.2.2023.

Duh Sveti - protagonist navještaja

Kad Isus kaže svojim učenicima – a i nama: „Pođite!“, ne priopćava samo neku riječ. Ne. Prenosi nam ujedno Duha Svetoga, zato što se samo zahvaljujući njemu, Duhu Svetom, može primiti Kristovo poslanje i pronositi ga dalje (usp. Iv 20, 21-22). Apostoli, naime, ostaju zatvoreni iz straha u dvorani Posljednje večere sve dok ne dođe dan Pedesetnice i Duh Sveti silazi na njih (usp. Dj 2, 1-13). U tome trenutku strah nestaje i njegovom će snagom ti, uglavnom nepismeni, ribari promijeniti svijet. „Ali ako ne znaju govoriti…“. Riječ Duha Svetoga, snaga Duha je ta koja će ih vodi da mijenjaju svijet. Navještaj evanđelja, dakle, ostvaruje se samo u snazi Duha, koji prethodi misionarima i pripravlja srca: On je „pokretna sila evangelizacije“.

22.2.2023.

Božja ljubav nema mjere

„Izvanrednost“ je ono što nadilazi granice uobičajenog, što nadilazi uobičajene prakse i uobičajene kalkulacije diktirane razboritošću. Mi, općenito, nastojimo naprotiv sve imati u redu i pod kontrolom, na način koji odgovara našim očekivanjima: iz straha da nam neće biti uzvraćeno odnosno da ćemo se previše izložiti i potom ostati razočarani, radije volimo samo one koji nas vole, činimo dobro samo onom tko je dobar s nama, velikodušni smo samo s onim tko nam može uzvratiti neku uslugu. Onome pak koji rđavo postupa s nama uzvraćamo istom mjerom, tako smo u ravnoteži. No, Gospodin nas opominje: to nije dovoljno! Mi bismo rekli: to nije kršćanski! Ako ostanemo na običnosti, u ravnoteži između davanja i primanja, stvari ostaju kakve jesu. Kad bi se Bog vodio tom logikom ne bi nam bilo nade u spas! No, na našu sreću, Božja je ljubav uvijek „izvanredna“, odnosno nadilazi uobičajene kriterije kojima mi ljudi živimo svoje odnose.

19.2.2023.

Papina poruka za korizmu 2023. godine

Korizmena askeza je zalaganje, uvijek prodahnuto milošću, da nadvladamo svoj manjak vjere i otpore nasljedovanju Isusa na križnom putu. Upravo ono što su Petar i ostali učenici trebali učiniti. Da bismo produbili svoje poznavanje Učitelja, da bismo u punini razumjeli i prihvatili otajstvo Božjeg spasenja, koje se ostvaruje u potpunom darivanju samoga sebe iz ljubavi, moramo pustiti njemu da nas povede u osamu i u visine, odvajajući se od osrednjostî i ispraznostî. Trebamo krenuti na put koji vodi uzbrdo, koji zahtijeva napor, žrtvu i usredotočenost, baš poput izleta u planine. Ti su preduvjeti važni i za sinodski put kojim smo kao Crkva predano krenuli. Dobro će nam doći da razmišljamo o tom odnosu između korizmene askeze i sinodskog iskustva.

17.2.2023.

»Žar u srcu, noge na putu« (usp. Lk 24, 13-35)

Slika “nogu na putu” još jednom nam doziva u pamet neprolaznu vrijednost missio ad gentes, poslanja koje je uskrsli Gospodin dao Crkvi da navijesti evanđelje svakoj osobi i svakom narodu, sve do nakraj svijeta. Danas više nego ikada čovječanstvo, ranjeno tolikim nepravdama, podjelama i ratom, treba Radosnu vijest mira i spasenja u Kristu. Koristim zato ovu priliku da još jednom ponovim: »Svi imaju pravo primiti evanđelje. Kršćani imaju zadaću naviještati ga ne isključujući nikoga, ne kao oni koji nameću novu obavezu, nego kao oni koji dijele jednu radost, ukazuju na obzor ljepote i koji pozivaju druge na bogatu gozbu« (isto, 14). Misijsko obraćenje ostaje najvažniji cilj koji si moramo postaviti kao pojedinci i kao zajednica, budući da je »misijsko djelovanje paradigma svakog djelovanja Crkve« (isto, 15).

16.2.2023.

Prvi apostolat

Prije svega, nema odlaska bez ostanka. Prije nego što šalje učenike, Krist ih – kaže se u Evanđelju – „doziva k sebi“ (usp. Mt 10, 1). Navještaj je plod susreta s Gospodinom. Svako kršćansko djelovanje, osobito poslanje, kreće od toga. Ne uči se na nekoj akademiji, to ne! Počinje susretom s Gospodinom. Svjedočiti ga, naime, znači zračiti njime; ali, ako ne primimo njegovo svjetlo, nećemo gorjeti; ako ga ne pohodimo, donosit ćemo same sebe a ne njega – donosim sebe, a ne njega – i sve će biti uzalud. Isusovo evanđelje može donijeti samo onaj koji je s njim. Tko nije s njim ne može donositi evanđelje. Donosit će ideje, ali ne evanđelje. Jednako tako nema ostanka bez odlaska. Nasljedovanje Krista nije intimistička datost: bez navještaja, bez služenja, bez poslanja, odnos s Isusom ne raste. Primjećujemo da Gospodin u Evanđelju šalje učenike prije nego što je dovršio njihovu pripremu: nedugo nakon što ih je pozvao, već ih šalje! To znači da je misijsko iskustvo sastavni dio kršćanske izgradnje. Imajmo, dakle, na pameti ta dva konstitutivna momenta za svakog učenika: ostati s Isusom i ići, poslani od Isusa.

15.2.2023.

Papa: "Ne" izvanjskom opsluživanju. Ljubav daje smisao zapovijedima

Da bi nam dao konkretan primjer, Isus se usredotočuje na „obred prinošenja“. Prinošenjem žrtve Bogu se uzvraćalo na besplatnosti njegovih darova. Bio je to vrlo važan obred – prinijeti prinos kako bi mu se na simbolična način, recimo to tako, uzvratilo na njegovim darovima – toliko važan da ga je bilo zabranjeno prekidati osim iz ozbiljnih razloga. No, Isus kaže da ga moramo prekinuti ako neki brat ima nešto protiv nas, trebamo se ići prvo pomiriti s njim (usp. rr. 23-24): samo na taj način obred je ispunjen. Poruka je jasna: Bog prvi nas ljubi, besplatno, čini prvi korak prema nama, a da mi to nismo zaslužili. Ne možemo, dakle, slaviti njegovu ljubav a da mi sami ne poduzmemo prvi korak za pomirenje s onima koji su nas povrijedili.

12.2.2023.

Govoriti srcem. »Istinujući u ljubavi« (Ef 4,15)

Nakon što sam prethodnih godina razmišljao o glagolima ići i vidjeti i slušati kao uvjetima za dobru komunikaciju, u ovoj poruci za 57. svjetski dan sredstava društvenih komunikacija zadržat ću se na izrazu govoriti srcem. Srce je to koje nas je potaknulo ići, gledati i slušati, i srce je to koje nas potiče na otvorenu i prijateljsku komunikaciju.

Nakon što smo vježbali slušanje, koje zahtijeva čekanje i strpljenje, kao i odricanje od toga da iznosimo svoje mišljenje koje je plod predrasuda našega gledišta, možemo ući u dinamiku dijaloga i dijeljenja koja je upravo dinamika srdačne komunikacije. Kada drugoga slušamo čista srca, moći ćemo i govoriti slijedeći istinu u ljubavi (usp. Ef 4,15). Ne trebamo se bojati razglašavati istinu, makar ona katkad bila i neugodna. Evo čega nam se valja bojati: činiti to bez ljubavi, bez srca. Jer »kršćaninov program – kao što je napisao Benedikt XVI. – jest “srce koje vidi”«. [1]

2.2.2023.

Tri izazova protiv mentaliteta rasipanja i odbacivanja

Tko su „siromasi duhom“? To su oni koji znaju da nisu sami sebi dovoljni, da nisu samodostatni i koji žive kao „Božji prosjaci“: osjećaju da trebaju Boga i prepoznaju da dobro dolazi od njega, kao dar, kao milost. Onaj tko je siromah duhom, cijeni ono što prima; zato želi da se nijedan dar ne protratiti. Danas ću se zadržati na tom tipičnom vidu siromaha duhom: ne rasipati. Siromasi duhom nastoje ništa ne rasipati. Isus nam pokazuje koliko je važno ne rasipati, na primjer nakon umnažanja kruhova i riba, kad traži da se skupe ostaci hrane da se ništa ne bi bacalo (usp. Iv 6, 12). Nerasipanje nam omogućuje da cijenimo vrijednost sebe samih, ljudi i stvari. No, nažalost, to se načelo često zanemaruje, osobito u bogatijim društvima, u kojima prevladava kultura rasipanja i bacanja: i jedno i drugo su pošast. Zato želim ponuditi tri izazova protiv mentaliteta rasipanja i bacanja.

29.1.2023.

Isus – učitelj navještaja

Prošle smo srijede razmišljali o Isusu kao uzoru naviještanja, o njegovom pastirskom srcu koje je uvijek usmjereno prema drugima. Danas ga gledamo kao učitelja navještaja. Neka nas u tome vodi zgoda u kojoj On propovijeda u sinagogi svog sela, Nazareta. Isus čita odlomak iz proroka Izaije (usp. 61, 1-2), a zatim sve iznenađuje vrlo kratkom „propovijedi“, od jedne jedine rečenice, od samo jedne rečenice. On kaže: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima“ (Lk 4, 21). To je bila Isusova propovijed: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima“. To znači da je za Isusa u tom prorokovu tekst sadržana bît onoga što On želi reći o sebi. Svaki put, dakle, kad govorimo o Isusu, trebamo ponoviti taj njegov prvi navještaj. Pogledajmo dakle od čega se sastoji taj prvi navještaj. Možemo prepoznati pet bitnih elemenata.

25.1.2023.

Prethodna 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 Sljedeća