Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 1. travnja 2020.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Danas čitamo zajedno šesto blaženstvo koje obećava gledanje Boga, a ima za uvjet čistoću srca.
U jednom se Psalmu kaže: „Moje mi srce govori: »Traži lice njegovo!« Da, lice tvoje, o Jahve, ja tražim. Ne skrivaj lica svoga od mene“ (27, 8-9).
Taj govor očituje žeđ za osobnim odnosom s Bogom, ne mehaničkim, ne pomalo maglovitim i nejasnim, to ne: osobni odnos koji se u Knjizi o Jobu također izražava kao znak iskrenog odnosa. Ovako se kaže u Knjizi o Jobu: „Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe“ (Job 42, 5). I mnogo puta mislim da je to životni put, u našim odnosima s Bogom. Boga poznajemo po čuvenju, ali s našim iskustvom idemo sve dalje i dalje i na kraju ga poznajemo izravno, ako smo vjerni… A to je zrelost Duha.
Kako možemo doći do ove intimnosti, spoznati Boga svojim očima? Možemo se sjetiti učenika iz Emausa, na primjer, koji imaju Gospodina Isusa kraj sebe, „Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima“ (Lk 24, 16). Gospodin će im otvoriti oči na kraju puta koji je kulminirao lomljenjem kruha, a započeo prijekorom: „O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili!“ (Lk 24, 25). To je prijekor s početka. Eto uzroka njihove sljepoće: njihovo bezumno i sporo srce. A kad je srce bezumno i sporo stvari se ne vide. Sve je nekako mutno. U tome je mudrost ovog blaženstva: da bismo mogli kontemplirati potrebno je ući u svoju nutrinu i stvoriti prostor za Boga, jer, kako kaže sveti Augustin, Bog je „dublje u meni od moje najdublje nutrine“ (“interior intimo meo”: Ispovijesti, III, 6.11). Da bi se vidjelo Boga nema potrebe mijenjati naočale ili motrište ili pak mijenjati teološke pisce koji uče putu: treba osloboditi srce od njegovih obmana! To je jedini put.
To je odlučujuće sazrijevanje: kad shvatimo da je naš najgori neprijatelj, često, skriven u našemu srcu. Najplemenitija bitka je ona protiv unutarnjih obmana od kojeg dolaze naši grijesi. Budući da grijesi mijenjaju unutarnji pogled oni mijenjaju prosudbu o stvarima, daju vidjeti stvari koje nisu istinite ili barem one koje nisu tako istinite.
Važno je, dakle, razumjeti što je ta „čistoća srca“. Da bi se to učinilo treba imati na umu da se za Bibliju srce ne sastoji samo od osjećaja, nego je to najintimnije mjesto ljudskog bića, unutarnji prostor u kojem je osoba to što jest. To je srce prema biblijskom shvaćanju. U istom se Matejevom Evanđelju kaže: „Ako je dakle svjetlost koja je u tebi – tamna, kolika će istom tama biti?“ (6, 23). Ta „svjetlost“ je pogled srca, perspektiva, sinteza, točka s koje se promatra stvarnost (usp. Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 143).
Ali što znači „čisto“ srce? Čisto srce živi u Gospodinovoj prisutnosti, čuvajući u srcu ono što je dostojno odnosa s njim; samo na taj način posjeduje „unificiran“, pravocrtan, ne krivudav, nego jednostavan život. Pročišćeno srce je, dakle, rezultat procesa koji uključuje oslobađanje i odricanje. Čisto srce se ne rađa takvim, doživjelo je unutarnje pojednostavljenje, naučivši zanijekati zlo u sebi, što se u Bibliji naziva obrezanje srca (usp. Pnz 10, 16; 30.6; Ez 44, 9; Jr 4, 4 ).
To unutarnje čišćenje podrazumijeva prepoznavanje onog dijela srca koji je pod utjecajem zla – „Znate, oče, ja tako osjećam, tako mislim, tako vidim i to je loše“: prepoznati ono što je loše, dio koji je zamagljen zlom – kako bi se svladalo umijeće koje se sastoji u tome da uvijek pustimo Duhu Svetom da nas uči i vodi. Put od bolesnog srca, od grešnog srca, od srca koje ne može dobro vidjeti stvari, jer je u grijehu, do punine svjetlosti srca je djelo Duha Svetoga. On je taj koji nas vodi na tom putu. Eto, tim putovanjem srca dolazimo do „gledanja Boga“.
U tom blaženom gledanju postoji buduća, eshatološka dimenzija, kao i u svim blaženstvima: to je radost Kraljevstva nebeskog kojem idemo ususret. Ali postoji i druga dimenzija: vidjeti Boga znači razumjeti naume Providnosti u onome što nam se događa, prepoznati njegovu prisutnost u sakramentima, njegovu prisutnost u braći, posebno siromašnima i patnicima i prepoznati ga tamo gdje se On očituje (usp. Katekizam Katoličke Crkve, 2519).
Ovo je blaženstvo pomalo plod prethodnih: ako smo poslušali žeđ za dobrom koja je u nama i svjesni smo da živimo od milosrđa, započinje hod oslobođenja koji traje čitav život i vodi sve do Neba. To je ozbiljan posao, djelo koje izvodi Sveti Duh ako mu damo prostora da ga izvede, ako smo otvoreni djelovanju Duha Svetoga. Zato možemo reći da je to Božje djelo u nama – u kušnjama i čišćenjima života – i to djelo Boga i Duha Svetoga vodi do velike radosti, do istinskog mira. Ne bojmo se, otvorimo vrata svoga srca Duhu Svetomu da nas očisti i vodi nas naprijed na tome putu prema punoj radosti.
