Riječ Svetog Oca

Čitanje: Mk 5, 33-36

Žena, sva u strahu i trepetu, svjesna onoga što joj se dogodilo, pristupi i baci se preda nj pa mu kaza sve po istini. On joj reče: »Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!«

Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom. »Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?« Isus je čuo taj razgovor pa će nadstojniku: »Ne boj se! Samo vjeruj!« 


Draga braćo i sestre!

I danas razmišljamo o Isusovim ozdravljenjima kao znaku nade. U njemu je snaga koju i mi možemo iskusiti kad stupimo u odnos s njegovom Osobom.

Bolest koja je jako raširena u našem vremenu je umor od života: stvarnost nam se čini previše složenom, tegobnom, teško nam je nositi se s njom. I tada se gasimo, postajemo uspavani, u iluziji da će se, kad se probudimo, stvari promijeniti. Ali sa stvarnošću se treba uhvatiti u koštac, a zajedno s Isusom to možemo uspješno učiniti. Ponekad se osjećamo blokiranima osudom onih koji samo gledaju kako da druge etiketiraju.

Čini mi se da se upravo te situacije najbolje ogledaju u ulomku iz Markovog Evanđelja u kojem se isprepliću dvije priče: prva o dvanaestogodišnjoj djevojčici, koja leži bolesna i na umoru je, te druga o ženi koja već dvanaest godina krvari i traži Isusa kako bi ozdravila (usp. Mk 5, 21-43).

Između likova tih dviju žena, evanđelist uvodi lik oca djevojčice: on ne ostaje u kući jadikovati zbog kćerine bolesti, nego izlazi i traži pomoć. Iako je nadstojnik sinagoge, ne traži da bude povlašten zbog svog društvenog položaja. Kad treba čekati, ne gubi strpljenje i čeka. A kad mu dolaze reći da mu je kći umrla i da nema smisla više gnjaviti Učitelja, on ne gubi vjeru i nadu.

Razgovor tog oca s Isusom prekida žena koja je bolovala od krvarenja, koja uspijeva prići Isusu i dotaknuti se njegove haljine (r. 27). Ta žena s velikom hrabrošću donosi odluku koja joj mijenja život: svi su joj stalno govorili da se drži podalje, da se ne pokazuje. Osudili su je na to da bude skrivena i odvojena od drugih. Ponekad i mi možemo biti žrtve tuđih osuđivanja, koji nas pokušavaju prikazati u potpuno krivom svjetlu. Tada patimo i ne uspijevamo se toga otarasiti.

Ta žena kreće putem spasenja kad se u njoj rađa vjera da je Isus može ozdraviti: tada pronalazi snagu da izađe i pođe ga tražiti. Želi se dotaknuti barem njegovih skuta.

Isusa je okruživalo mnoštvo te su ga, dakle, mnogi dodirivali, a ipak njima se ništa nije dogodilo. Kad se Isusa, međutim, dotiče ta žena, ona ozdravlja. U čemu je razlika? Tumačeći taj dio teksta, sveti Augustin - u Isusovo ime - kaže: „Mnoštvo se natiskuje oko mene, ali me vjera dodiruje“ (Govor 243, 2, 2). Upravo tako: svaki put kad učinimo čin vjere upućen Isusu, uspostavlja se kontakt s njim i iz njega odmah izlazi njegova milost. Ponekad toga mi nismo niti svjesni, ali na tajanstven i stvaran način milost nas dotiče i iznutra polako mijenja naš život.

Možda i danas mnogi prilaze Isusu površno, bez stvarne vjere u njegovu moć. Gazimo po podovima naših crkava, ali srce je možda negdje drugdje! Ta tiha i bezimena žena pobjeđuje svoje strahove, dotičući Isusovo srce svojim rukama koje su smatrane nečistima zbog bolesti. I odmah osjeća da je ozdravljena. Isus joj kaže: „Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru“ (Mk 5, 34).

U međuvremenu, tom ocu donose vijest da mu je kći umrla. Isus mu kaže: „Ne boj se! Samo vjeruj!“ (r. 36). Zatim odlazi u njegovu kuću i, vidjevši da svi plaču i nariču, kaže: „Dijete nije umrlo, nego spava“ (r. 39). Potom ulazi u sobu gdje je djevojčica ležala, uzima je za ruku i kaže joj: „Talita kum“, „Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!“ i djevojčica ustaje i počinje hodati (usp. rr. 41-42). Taj Isusov čin nam pokazuje da On ne samo da liječi od svake bolesti, već i budi iz smrti. Za Boga, koji je vječni Život, smrt tijela je poput sna. Prava smrt je smrt duše: toga se moramo bojati!

Još jedan detalj: Isus, nakon što je uskrsnuo djevojčicu, kaže roditeljima da joj dadu jesti (usp. r. 43). To je još jedan vrlo konkretan znak Isusove blizine s našim čovještvom. Ali to možemo shvatiti i u dubljem smislu i zapitati se: kada su naša djeca u krizi i trebaju duhovnu hranu, znamo li im je dati? A kako ćemo to moći ako se sami ne hranimo evanđeljem?

Draga braćo i sestre, u životu postoje trenuci razočaranja i obeshrabrenja, pa čak i iskustva smrti. Učimo od te žene, od tog oca: idimo Isusu: On nas može ozdraviti, može učiniti da ustanemo na novi život. On je naša nada!

APEL

Prošle nedjelje je izvršen gnusan teroristički napad na grčku pravoslavnu zajednicu u crkvi Mar Elias u Damasku. Povjeravamo žrtve Božjem milosrđu i uzdižemo svoje molitve za ranjene i članove njihovih obitelji. Kršćanima Bliskog istoka poručujem: blizu sam vam! Blizu vam je cijela Crkva!

Taj tragičan događaj podsjeća na duboku krhkost koja još uvijek obilježava Siriju, nakon godinâ sukobâ i nestabilnosti. Zato je od temeljne važnosti da međunarodna zajednica ne odvraća svoj pogled od te zemlje, već da joj nastavi pružati podršku djelima solidarnosti i obnovljenim predanim zalaganjem oko mira i pomirenja.

S pozornošću i nadom nastavljamo pratiti razvoj situacije u Iranu, Izraelu i Palestini. Riječi proroka Izaije odjekuju većom hitnošću no ikad prije: „Neće više narod dizat’ mača protiv naroda nit’ se više učit’ ratovanju“ (Iz 2, 4). Neka se posluša taj glas koji dolazi od Svevišnjega! Neka se zaliječe rane nanesene krvoprolićima do kojih je došlo proteklih dana! Neka se odbaci svaku logiku arogancije i osvete te odlučno izabere put dijaloga, diplomacije i mira!

U sklopu pozdrava talijanskim vjernicima

[…] Zakoračili smo u ljeto, koje je za mnoge vrijeme odmora i praznika. Neka vama, dragi mladi, to bude prilika za stjecanje korisnih društvenih i vjerskih iskustava, a vama pak, dragi mladenci, vrijeme za učvršćivanje vaše veze i produbljivanje vašeg poslanja u Crkvi i društvu. Nadam se usto da ni vama, dragi bolesnici, neće nedostajati blizine vaših dragih tijekom ovih ljetnih mjeseci.

Svima moj blagoslov!