Sveobuhvatni oblik cijelog obreda
Opće osobine onoga što se događa tijekom mise mogu se naći u dvjema temeljnim kretnjama ili, slobodnije rečeno, temeljnim melodijama, koje definiraju njezin bitni oblik. Prva kretnja je od Boga Oca prema svijetu, dok je druga kretnja ona od svijeta prema Bogu Ocu. U svakoj točci obreda želimo shvatiti u kojem nas od ova dva smjera usmjeravaju riječi i geste. Međutim, ova dva smjera otvaraju se prema trojstvenom i eklezijalnom obliku koji se trebaju opisati kako bi se što bolje čuo odjek onoga što je u pokretu.
Prvi kretnja u ovom potpuno trojstvenom i eklezijalnom obliku može se opisati na sljedeći način: Otac sebe daje kroz Sina u Duhu Svetom. Potrebno je zastati i pažljivo pokušati shvatiti dubinu i otajstvo onoga što to znači. Ukoliko se ne obrati pozornost na ovu dimenziju euharistije, onda takvi trojstveni izričaji mogu biti shvaćeni samo kao pobožne i obične fraze. Ipak, ovdje progovaramo o obliku, o dinamici, o obliku Božjeg spasiteljskog djelovanja u našu korist; to jest da Bog Otac daje sebe samoga svijetu dajući svoga Sina. „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca (Iv 3, 16). Ali tu ima toga još. Ovaj smjer kretnje u liturgiji otkriva da Otac daje svoga Sina u Duhu Svetom i kroz Njega to je i Očev duh. Mogli bismo reći da Otac Duhu daje jednu zadaću, to jest da ostvari, prosvijetli, razjasni i posloži svaku stvar u svijetu da Sin bude prepoznat i da svi koji vjeruju u Njega mogu živjeti Božji život polazeći od života Sina. Upravo taj precizni trojstveni oblik otkriva nam se u onome što se događa u misi; to jest, ne tek tako ili neodređeno da Otac daje samoga sebe svijetu; već konkretno i svojstveno da Otac daje samoga sebe svijetu u davanju svoga Sina, Sina kojeg u svakom trenutku prate djelovanje i čin Duha Svetoga.
Ali moguće je biti još konkretniji. Postoji još jedna dimenzija koja je konstitutivna za oblik ovog spasiteljskog Božjeg djelovanja. To je Crkva; to jest konkretna stvarna zajednica, kojoj se na realan način daje Sin poslan od Oca. Otac ne daje tek tako ili neodređeno svoga Sina svijetu, već to konkretno čini u Crkvi i preko Crkve. Naravno, govorim o tome gdje je punina Očeva dara dana, primljena i ispunjena. Svakako da je moguće vidjeti djelovanje, milost, Kristovo lice u mnogim situacijama u svijetu koje nam se čine bez veze ili nam se čine slabo povezanima s Crkvom shvaćenom kao institucijom ili pak s Crkvom shvaćenom kao euharistijskom zajednicom. Ipak, Crkva koja slavi euharistiju zna da je njezino poslanje da dovede sve i svakoga za euharistijski stol kao prikazni dar koji će se preobraziti. To je poslanje Crkve, jer „to treba biti doneseno pred oltar“, to je ono što je objavljeno kao Očeva volja za sve (kao što i piše u 1 Tim 2,4: „Bog želi da se svi ljudi spase i dođu do spoznaje istine“). Stoga, čak i u situacijama koje su daleko od institucionalne Crkve ili euharistijske zajednice, zajednica koja slavi euharistiju dobro zna, iz samog slavlja, da je sva materija i sva povijest dobila ispunjenje u Kristu koji je izvojevao pobjedu nad grijehom i smrću. Dakle, u svijetu potajno djeluje dinamika koju možemo usmjeriti prema dinamici euharistije. Sve i svaka osoba u svijetu milošću je predodređena da bude preobražena euharistijom. Tako onda moramo reći da Otac daje svoga Sina svijetu kroz Crkvu.
I suprotan smjer od ovog prethodnog čini dio temeljne kretnje svakog euharistijskog slavlja; to jest onog svijeta prema Ocu. I ovo ima trojstevni i eklezijalni oblik. Kad Otac daje Sina u ruke Crkve (prvi pokret), On to čini tako da Crkva može nešto učiniti s tim darom; to jest ponuditi ga natrag kao dar Ocu (drugi pokret). Ta se ista tajna može opisati i iz drugog kuta. Kad Riječ uzme naše tijelo - to je oblik u kojem nam Otac daje Sina - On to čini zato da ga može prinijeti Ocu onakvim kakav jest i kakav je oduvijek bio. Sve to čini Duh Sveti. Duh koji je oblikovao tijelo za Riječ u utrobi Djevice Marije, Duh koji je uskrsnuo Isusovo tijelo iz mrtvih, taj isti Duh sada ispunjava darove koje Crkva donosi kako bi se preobrazili i čini opet jedno te isto: tijelo oblikovano Marijinim tijelom, tijelo uskrslo od mrtvih, tijelo Kristovo koje Crkva prinosi Bogu Ocu u ime cijeloga svijeta. Prijelaz svijeta k Ocu koji se događa na ovaj način može se dogoditi samo u Crkvi.
U uvodu sam spomenuo da opisivanje strukture ili tijeka euharistijskog slavlja zahtijeva i govor o otajstvu Trojstva. Zapravo, nismo vidjeli samo to, već i da je nemoguće govoriti o Trojstvu apstraktno, već samo u odnosu prema Crkvi. A Crkva ne postoji zbog sebe, već radi spasenja svijeta. Dakle, u opisivanju dvaju pokreta euharistijskog slavlja spomenuli smo Oca, Sina i Duha, ali to nije bilo moguće bez da se ne spomene i Crkva i svijet.
Knjigu prevodi vlč. mr. Tomislav Hačko, a prijevod se objavljuje uz dozvolu autora i izdavača
Gracewing Publishing.
