Nakon što smo se tijekom proteklih godina upoznavali s bitnim sastavnicama i teološki naglascima liturgijskih slavlja Cvjetnice i Velikoga tjedana, ove godine želja nam je predstaviti ta liturgijska slavlja onako kako ih je opisala Egerija u svom
Putopisu.
Naime, taj spis iz četvrtoga stoljeća opisuje tadašnju liturgiju Crkve u Jeruzalemu, a tijekom Velikoga tjedna još se i danas baštini to bogatstvo koje nam je ostalo iz tih liturgijskih slavlja iz Jeruzalema.
Navedeni
Putopis izašao je u izdanju „Službe Božje“ iz Makarske 1999. godine, a za hrvatski prijevod i prateće bilješke i pojašnjenja zaslužan je fra Marijan Mandac OFM. U nastavku, uz dozvolu izdavača, donosimo izvatke iz navedenog spisa koji će nam približiti liturgiju Crkve u Jeruzalemu iz 4. stoljeća, a u prvom dijelu najprije ćemo se upoznati s Egerijom i njezinim djelom.
Tko je Egerija?
Pitanje je na koje povijest (još) nije našla jasan odgovor, no ono što je sigurno i kako navodi fra Mandac, „Egerija je krenula u Svetu Zemlju kad je hodočašće već postalo utvrđena predaja među kršćanima. To se zbilo kada je Crkva napokon stekla potpunu slobodu i pošto su nastojanjem cara Konstantina Velikoga i njegove majke Helene u Jeruzalemu, ali i drugdje po Palestini, podignuta mnogobrojna zdanja i veličanstvene crkve“ (str. 9).
Iako postoje nejasnoće oko Egerijina imena, porijekla, identiteta, obrazovanja te društvenoga položaja, ono što se može potvrditi je da je „Egerija na put krenula poslije g. 363. i da je putovanje okončala najkasnije g. 540.“ No, „sada se ponavlja kao sigurna činjenica da je Egerija opisala putovanje što ga je poduzela od g. 381. do g. 384.“ (str. 15).
Egerijino djelo
Kako dalje navodi fra Mandac (str. 17-19)
„Još uvijek je stanoviti monah Valerije koji je preminuo g. 691. dobro poznavao Egeriju i njezino djelo. Za svoju je redovničku braću napisao pismo u 'pohvalu blažene Egerije'. Isto možemo kazati za Petra đakona koji je umro oko g. 1153. Sastavio je djelo s naslovom 'Sveta mjesta'. U njemu se često i točno služio Egerijinim spisom. Potom Egerija i njezina knjiga zapadaju u duboki zaborav. Muk je potrajao stoljećima. Veo je šutnje skinut tek g. 1884. kada je G. F. Gamurrini pronašao u jednoj knjižnici u gradu Arezzo rukopis Egerijina spisa. Taj je rukopis prijepis rukopisa iz jedanaestoga stoljeća. Rukopis koji sada posjedujemo s početka je bio u Monte Cassinu i otuda dospio u Arezzo. Rukopis pe na pergameni. Dijelom je oštećen. Nedostaje kraj i početak. Isto tako nemamo cijelo šesnaesto i dvadeset i peto poglavlje. Egerijino djelo zasada rukopisno posjedujemo samo u tome jedinome spomenutom rukopisu. Ipak je pitanje jesu li još uvijek sve knjižnice po svijetu otkrile sve svoje tajne“.
Pitanje naslova
Što se naslova tiče, fra Mandac ističe da, budući da ne posjedujemo početak djela, nije „nam izravno poznat ni njegov naslov“. No isto tako možemo i pretpostaviti da
„možda Egerija naslov nije ni stavila. Iz sačuvanih ulomaka vidimo da je njezina knjiga skup njezinih pisama koja je slala s putovanja. Teško je zamisliti da je pismima stavljala neki naslov. Uostalom, svakome pismu ne bi ni pristajao posve isti naslov. Inače se sada Egerijino djelo redovito naslovljuje 'Itinerarium'. Tu latinsku riječ naši obični rječnici nisu zabilježili. Ona zapravo znači opis obavljenoga putovanja. Stoga djelo nazivamo 'Putopis'.
Dozvolom izdavača „Služba Božja“ (Makarska) objavljeni tekstovi preuzeti iz: M. Babić OFM (ur.), „Egerija. 'Putopis'“, Makarska, 1999.
Pripremio: vlč. mr. sc. Tomislav Hačko
