Na mreženim stranicama Hrvatske katoličke mreže objavljen je članak o slavlju sakramenta ženidbe s naglaskom na način ulaska zaručnika u crkvu na dan slavlja sakramenta ženidbe. U nastavku donosimo cjelovit tekst članka.
Buduća mladenka sa zaručničkog tečaja se vratila u suzama jer je budućem suprugu i njoj rečeno kako "mladenku otac ne predaje budućem mužu, već zajedno, jednaki pred Bogom, hodaju do oltara", javio je
portal Dalmacijadanas.hr, a mi smo provjerili pravila dobre crkvene prakse.
Nedavno je objavljen članak "Zašto su umrli svadbeni običaji? Splićanka se sa zaručničkog tečaja vratila u suzama:
Zamišljala sam taj veliki dan od malena, a sada sam razočarana…“ u kojem se ističe kako se “buduća mladenka požalila na zbunjujuću situaciju” jer je njoj i budućem suprugu na zaručničkom tečaju rečeno kako “mladenku otac ne predaje budućem mužu, već zajedno, jednaki pred Bogom, hodaju do oltara”. U tekstu se navodi i citat buduće mladenke: “Kako sam nedavno bila na vjenčanjima gdje je otac vodio mladu do oltara, nisam niti pomislila da će u mom slučaju to biti zabranjeno. Moj župnik mi je također rekao da on ne dozvoljava da mlada dođe u pratnji oca jer kako mi je objasnio, to su poganski običaji, supružnici trebaju u crkvu ući zajedno kao ravnopravni”.
Što kažu primjeri dobre crkvene prakse te dokumenti Katoličke Crkve, pitali smo liturgičara vlč. Tomislava Hačka.
Sakramenti
Kako nas uči Katekizam Katoličke Crkve (br. 1210): Sakramente Novoga zakona ustanovio je Krist; ima ih sedam a to su: krst, potvrda, euharistija, pokora, bolesničko pomazanje, sveti red i ženidba. Sedam sakramenata tiču se svih razdoblja i važnih trenutaka u kršćanskom životu: po njima se vjerski život kršćana rađa i raste, ozdravlja i prima poslanje. U tom pogledu postoji izvjesna sličnost između dionica u razvoju naravnoga života i dionica u razvoju duhovnoga života.
Gore nabrojani sakramenti podijeljeni su u tri skupine: sakramenti kršćanske inicijacije (krštenje, potvrda, euharistija), sakramenti ozdravljenja (pokora i bolesničko pomazanje) te sakramenti u službi zajedništva i poslanja vjernika (sveti red i ženidba).
Sakrament ženidbe
Sakrament ženidbe u Katekizmu Katoličke Crkve
Što se tiče sakramenta ženidbe Katekizam Katoličke Crkve (br. 1601), pozivajući se na Zakonik kanonskoga prava (kan. 1055, § 1.), uči: Krist Gospodin uzdigao je na dostojanstvo sakramenta ženidbeni savez među krštenima, kojim muška osoba i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu svega života po svojoj naravi usmjerenu k dobru bračnih drugova te k rađanju i odgajanju potomstva.
Osim same teologije sakramenta ženidbe, Katekizam Katoličke Crkve daje i vrlo jasne smjernice za samo slavlje ženidbe ili vjenčanje (br. 1621-1623): U latinskom obredu, slavlje sakramenta ženidbe između dvoje katoličkih vjernika redovito biva pod misom zbog toga što su svi sakramenti povezani s Kristovim vazmenim otajstvom. U euharistiji se vrši spomen-čin Novoga saveza, kojim se Krist zauvijek sjedinio s Crkvom, svojom ljubljenom zaručnicom, za koju je samoga sebe predao. Potrebno je, dakle, da mladenci zapečate privolu uzajamnog darivanja prikazujući vlastite živote i sjedinjujući to prikazanje s prinosom Kristovim za Crkvu, prisutnim u euharistijskoj žrtvi, te primajući pričest kako bi, imajući udjela u istome Tijelu i u istoj Krvi Kristovoj, »tvorili jedno tijelo« u Kristu.
»Kao sakramentalni čin posvećenja, liturgijsko ženidbeno slavlje […] mora po sebi biti valjano, dostojno i plodonosno.« Stoga je potrebno da se budući supružnici pripreme na ženidbeno slavlje pristupajući sakramentu pokore.
Prema latinskoj predaji mladenci, kao služitelji Kristove milosti, uzajamno podjeljuju sakrament ženidbe izražavajući pred Crkvom svoju privolu. U predajama istočnih Crkava, svećenici - biskupi ili prezbiteri - svjedoci su uzajamne privole mladenaca, ali je i njihov blagoslov potreban za valjanost sakramenta.
Sakrament ženidbe kao bogoslužni čin
Govoreći o posvetiteljskoj službi Crkve, Zakonik kanonskoga prava naglašava:
"Kan. 834 - § 1. Posvetiteljsku službu Crkva obavlja osobito po svetom bogoslužju, koje se smatra kao vršenje svećeničke službe Isusa Krista, u kojem se osjetnim znakovima označuje i na način vlastit svakom od njih ostvaruje posvećenje ljudi, a Otajstveno Tijelo Isusa Krista, Glava i udovi, obavlja cjelokupno javno bogoštovlje.
§ 2. Bogoštovlje je takvo onda kad ga u ime Crkve iskazuju zakonito ovlaštene osobe i po činima koje je odobrila crkvena vlast."
Jer „bogoslužni čini nisu privatni čini, nego slavlja same Crkve koja je „sakrament jedinstva“ (usp. kan. 837 - § 1.), naglašava liturgičar Hačko.
Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije o sakramentu ženidbe
Imajući ispred sebe iznesena učenja Crkve (Katekizam Katoličke Crkve i Zakonik kanonskoga prava) i Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije, govoreći o sakramentu ženidbe, isto tako naglašava u broju 82 kako se sakramentom ženidbe muška i ženska krštena osoba združuju u sveti ženidbeni savez te time uspostavljaju životnu zajednicu koja traje do kraja života, po svojoj naravi usmjerenu k dobru bračnih drugova te rađanju i odgajanju potomstva. Uzajamnost u dobru bračnih drugova proteže se na svekoliki život, uključujući i dar spasenja. Kao sakrament ustanovljen u službi zajednice, ženidba je uvijek usmjerena k dobru i spasenju drugih, pa su supružnici pozvani uzajamno se pomagati na putu svetosti. Kada sakrament ženidbe pridonosi osobnome posvećenju pojedinca, to se ostvaruje služenjem drugima, podsjeća HKR-ov sugovornik, vlč. Hačko.
Naglašava da osim što Sinoda potiče zaručnike prije ženidbenog slavlja da pristupe sakramentu pomirenja (usp. br. 83, §4), u idućem broju donosi smjernice kojih se valja držati u pripremi liturgijskog slavlja sakramenta:
Br. 84 Dostojanstvo sakramenta ženidbe zahtijeva da se njegovo slavljenje živi i doživljava kao sveti čin koji je izvor svetosti ženidbenoga i obiteljskoga života.
§ 1 Župnici i drugi služitelji pazit će da samo slavlje sakramenta ženidbe bude pomno pripravljeno, a potiče se da svetopisamska čitanja, kao i drugi elementi slavlja, u skladu s liturgijskim odredbama, budu odabrani u suradnji sa zaručnicima te da im bude rasvijetljeno značenje obrednih gesta, kako bi se više uključili u pripravu slavlja te kako bi slavlje mogli uistinu doživjeti u njegovoj svetosti.
§ 2 Sakrament ženidbe priliči slaviti u misi, kako bi se euharistija doživjela kao sakrament kojemu vodi sav sakramentalni i duhovni život vjernika. Župnik će, ipak - imajući u vidu kako pastoralne potrebe tako i pripravljenost zaručnika te drugih prisutnih za slavlje - razmotriti i odlučiti je li prikladnije slaviti ženidbu u misi ili izvan mise.
§ 3 Da bi se slavlje ženidbe prepoznalo i doživjelo kao sakramentalno slavlje u Crkvi, zajednici vjernika, potrebno je dati vrijednost i važnost svakomu od obrednih čina: primanju i svečanome uvođenju zaručnika u crkvu, navještaju Božje riječi, izricanju ženidbene privole uz pružanje ruku, blagoslovu i uzajamnoj predaji prstenja te ženidbenomu blagoslovu, koji ženidbu snažno ucjepljuje u Božji naum spasenjske ljubavi.
§ 4 S posebnom pozornošću pazit će se da u slavlje ženidbe ne bude pripušteno ništa što bi bilo nepripadno liturgijskomu obredu, kao ni ništa što bi zasjenjivalo narav i svetost sakramentalnoga slavlja. Osobito neka se nastoji da pjesme i skladbe u slavlju ženidbe svojim sadržajem i oblikom odgovaraju pripadnomu obrednom trenutku.
§ 5 Pri urešavanju liturgijskoga prostora za slavlje ženidbe vodit će se briga o naravi svetoga mjesta, imajući na umu središnjost oltara te svetost drugih obrednih mjesta, osobito svetohraništa i ambona, otklanjajući svaki oblik urešavanja koji bi podsjećao na neke druge prostore i na društvena slavlja.
§ 6 Eklezijalna narav sakramenta ženidbe zahtijeva da se taj sakrament slavi u župnoj crkvi. Glede vjenčanja u nežupnim crkvama - u svetištima, samostanskim crkvama, područnim crkvama i kapelama te u drugim odličnijim crkvama koje nisu župne - župnici će se vjerno pridržavati odredaba Nadbiskupa.
Iz Službenog Vjesnika Zagrebačke nadbiskupije 2-3/2012.
§ 7 Nakon slavlja ženidbe mladenci, svjedoci i službenik koji je u ime Crkve nazočio ženidbi, potpisuju predviđene isprave o sklapanju ženidbe. To se može učiniti na nekome prikladnome mjestu izvan liturgijskoga prostora, ili u sakristiji, ili pak u crkvi pred narodom,
ali ipak ne na oltaru.
Red slavljenja ženidbe u misi
Red slavljenja ženidbe predviđa četiri načina slavljenja ženidbe: u misi, bez mise, pred prisustvovateljem laikom (koji ima tu ovlast od dijecezanskog biskupa, br. 119) te između katoličke strane i katekumenske ili nekršćanske strane, ističe vlč. Hačko. Podsjeća na citat: „Prije samog slavljenja ženidbe mora biti sigurno da se ništa ne protivi njezinu valjanom i dopuštenom sklapanju“ (br. 19).
Dolazak pred crkvu
Pohvalno je da mladenci i uzvanici stignu barem 15 minuta prije pred crkvu u kojoj će sklopiti ženidbu kako bi se mogli u miru i sabranosti pripremiti za misno slavlje, ali i slavlje sakramenta ženidbe. Stoga je potrebno pripaziti da prije, tijekom, ali po završetku slavlja u crkvi vlada ozračje molitve i tišine.
Uvodni obredi
Kada se ženidba slavi u misi, predviđena su dva načina ulaska u crkvu:
- svečaniji način s ophodom (procesijom) do oltara
- jednostavni ulaz (bez ophoda do oltara).
Što se tiče prvog načina slavlja, slavlje započinje na vratima crkve gdje svećenik obučen u misno ruho (zajedno s poslužnicima [ministrantima]), prima zaručnike i ljubazno ih pozdravlja, objašnjava vlč. Hačko.
„Zatim se u ophodu ide k oltaru: sprijeda idu poslužnici, slijedi svećenik, zatim mladenci; njih mogu, već prema mjesnim običajima, počasno pratiti barem roditelji i dva svjedoka na mjesto pripravljena za njih. Za to vrijeme izvodi se ulazna pjesma“ (br. 46).
Kako onda zaručnici na dan slavlja sakramenta ženidbe ulaze u crkvu?
S obzirom na sve prethodno izneseno, to znači da kada mladenci u crkvu ulaze u ophodu, tako da biraju jedan od ovih načina ulaska:
- (poslužnici), svećenik, zaručnici, roditelji (i to roditelji i od zaručnika i roditelji od zaručnice), svjedoci
- (poslužnici), svećenik, zaručnici, roditelji (i to roditelji i od zaručnika i roditelji od zaručnice)
- (poslužnici), svećenik, zaručnici, svjedoci
- (poslužnici), svećenik, zaručnici
Tako, ističe HKR-ov sugovornik liturgičar Hačko, slijedeći učenja Katekizma Katoličke Crkve i Zakonika kanonskoga prava te izjave i odluke Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije (s kojima smo se upoznali u prethodnom poglavlju),
u uvodnim obredima:
- zaručnika ili zaručnicu u ophodu ne prati netko od roditelja, prijatelja ili rodbine (npr. zaručnicu njezin otac ili zaručnika njegova majka); taj „običaj“ svoje izvore nalazi u antičkoj tradiciji te se zadržao i do danas u Protestantskoj crkvi (za razliku od učenja Crkve, u reformiranoj tradiciji vjenčanje se ne smatra sakramentom već samo obredom[1]);
- nije predviđeno da netko nosi vjenčano prstenje na jastučiću ili kutijici jer se prstenje neposredno prije obreda smješta na prikladno mjesto u svetištu (usp. br. 38);
- nije dopušteno da vjenčano prstenje nosi ili da zaručnike u ophodu prati kućni ljubimac ili neka druga njima draga životinja;
- svećenik ne govori ove ili slične riječi: „Stoga ako tko može dokazati pravovaljani razlog zbog kojega ove dvije osobe ne mogu sklopiti brak, neka sada govori ili neka od sada zauvijek zašuti“; jer, „prije samog slavljenja ženidbe mora biti sigurno da se ništa ne protivi njezinu valjanom i dopuštenom sklapanju“ (ženidbeni navještaj u župi prebivališta);
- nije dopušteno da se kao ulazna pjesma uzima neka duhovna ili svjetovna skladba ili pjesma
Pjesme predviđene za ženidbeno slavlje mogu se pronaći u pjesmarici Pjevajte Gospodinu pjesmu novu, a u njihovu prikladnu izboru pomoći će svećenik koji priprema za vjenčanje ili orguljaš/pjevač s prikladnom liturgijskom formacijom jer „riječi određene za sveto pjevanje neka budu u skladu s katoličkim naukom i neka se najradije uzimaju iz Svetoga pisma i liturgijskih vrela“ (KKC, br. 1158).
Također, u Prethodnim napomenama Crkva, kao i Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije,
za izbor pjesama za vjenčanje daje jasne smjernice: Pjesme koje se izvode neka budu prilagođene obredu ženidbe i neka izražavaju vjeru Crkve, imajući osobito na umu važnost pripjevnog psalma u službi riječi. Što je rečeno o pjesmama, vrijedi i za izbor glazbenih djela (br. 30).
Ako su zaručnici izabrali jednostavan ulaz, tada zaručnici u prikladno vrijeme prije početka mise ulaze u crkvu zajedno s drugim uzvanicima i zauzimaju mjesta koja su već za njih pripravljena. Misa započinje na uobičajen način ulaznom pjesmom te svećenik s poslužnicima dolazi do oltara i iskazuje mu dužnu počast i dalje se samo slavlje nastavlja kako je previđeno Redom slavlja ženidbe.
Također, naglašava vlč. Hačko, valja imati na umu da se gledajući neki televizijski
show (!) ili film ili seriju, gledatelj ispred sebe vidi svojevrsno sklapanje braka (!), a ne gleda slavlje sakramenta ženidbe. Naime, iza prve činjenice stoji produkcija koja je vođena motivom veće gledanosti, a iza slavlja sakramenta ženidbe stoji Gospodin, ali i Crkva koja je prema Njemu usmjerena, kao prema svome Zaručniku, krepostima vjere, nade i ljubavi.
Stoga, kada se zaručnici odlučuju za slavlje sakramenta ženidbe važno je da ga slave poštujući predviđeni obred i da ga slave onako kako to Crkva uči, što jednako vrijedi za slavitelja (svećenik/đakon), tako i za zaručnike. Više o tome može se pročitati i u posljednjem izdanom dokumentu o slavlju sakramenata,
Gestis verbisque, poručuje vlč. Hačko.
Iz emisije “Halo, velečasni?”
O istoj smo temi razgovarali u rubrici ‘Vox veritatis’ u emisiji ‘Halo, velečasni?’ s vlč. Ljubom Vukovićem, župnikom župe sv. Nikole Tavelića u Zagrebu.
Poslušajte što je odgovorio na pitanje
“Gdje su nestali crkveni svadbeni običaji?”
____
[1] Valja imati na umu kako u reformiranoj tradiciji vjenčanje nije sakrament već obred, što je u suprotnosti s učenjem Crkve koje je vrlo jasno izraženo u Katekizmu Katoličke Crkve u dijelu koje govori o sakramentima. Dakle, predaja zaručnice zaručniku nije i nije bio dio katoličkog obreda vjenčanja. Ovaj običaj svoje korijene nalazi u antičkom Rimu, što je i vidljivo na prikazima nekih reljefa u kamenu kada se zaručnica ugovorom između oca i zaručnika predavala zaručniku.
