Pastoral

U hrvatskim se medijima još uvijek može pronaći termin 'Dan mrtvih' za svetkovinu Svih svetih ili, češće, za Dušni dan, a koji nikako ne odgovara sadržaju koji Katolička Crkva na te dane uistinu slavi.

Katolička Crkva 1. studenog slavi svetkovinu Svih svetih, Sesvete ili Sisvete, a to je svetkovina kojom se slave svi sveci, bili oni kanonizirani ili ne. Kanonizirani sveci su oni ljudi za koje Katolička Crkva vjeruje da su u raju. Dušni dan ili Spomen svih vjernika pokojnika obilježava se dan kasnije, 2. studenog, i to je dan na koji molimo za sve nam znane i neznane pokojnike. Ovo je zapravo dan kad bi trebalo pohoditi groblja, zapaliti svijeću te moliti da pokojne Bog što prije očisti od slabosti i uvede u raj. Međutim, u hrvatskoj se javnosti i dalje može pronaći podatak poput ovoga: Svima nam je poznato da ovoga dana (na svetkovinu Svih svetih, op.a.) posjećujemo grobove i uređujemo ih, kitimo cvijećem, palimo svijeće… (Izvor: Moja domovina.net).

Premda se u većini članaka ipak pronalaze točne informacije o tome što se slavi i obilježava ova dva povezana dana, još uvijek se može pronaći termin ‘Dan mrtvih’ koji ne odgovara sadržaju koji se uistinu slavi. (Primjeri: Pred blagdan Svih svetih i Dan mrtvih; Od kada i zašto slavimo blagdan Svih svetih i Dan mrtvih?; Svi sveti, Halloween, Dušni dan, Dan mrtvih - koja je razlika? - Moja Domovina; Svi sveti, Dušni dan, Dan mrtvih: Znate li što zapravo slavimo 1. i 2. studenoga

Zbog svega toga razgovarali smo s liturgičarem vlč. mr. sc. Tomislavom Hačkom koji je pojasnio da iako se svetkovina Svih svetih često stavlja u drugi ili čak isti plan naspram Spomena svih vjernih mrtvih, između ova dva dana postoji bitna razlika koja se očituje već i u njihovim misnim obrascima. Kao primjer naveo je samo njihove zborne molitve budući da one na najsažetiji način izriču ono što Crkva zapravo slavi.

Tako zborna molitva na svetkovinu Svih svetih moli: "Svemogući vječni Bože, danas zajedno slavimo zasluge svih svetih. Molimo te: što je više zagovornika, udijeli nam i veće obilje svoga milosrđa."

A na spomendan svih vjernih mrtvih: "Gospodine, usliši nam molitve: vjerujemo da si svoga Sina uskrisio od mrtvih, učvrsti nam nadu da ćeš uskrisiti i našu pokojnu braću i sestre."

Dakle, tumači vlč. Hačko, kako nam već i samo ime određenoga dana kaže, na svetkovinu Svih svetih Crkva je usmjerena prema zaslugama svih svetih, odnosno prema svima onima koji su postigli vječno blaženstvo (ne samo prema kanoniziranim, proglašenim, svecima) i koji su naši zagovornici pred Gospodinovim veličanstvom. S druge strane, na Spomendan svih vjernih mrtvih Crkva moli da i sva naša pokojna braća i sestre postignu ono što su za života i vjerovali - uskrsnuće. A da se tome možemo nadati, temelje nalazimo u događaju Gospodinova uskrsnuća kojega Crkva slavi svake nedjelje, ali i posebnom godišnjom svetkovinom - Vazmom ili Nedjeljom uskrsnuća Gospodnjega (usp. Opća načela o liturgijskoj godini i kalendaru, br. 4-5 i 22).

Imajući želju doći do same biti ova dva slavlja, važno je otići na njihove izvore, odnosno na njihove početke u kojima se otkriva sva ljepota ova dva slavlja, ističe liturgičar vlč. Hačko i dodaje da će nam u tome pomoći studija mons. Marija Righettija.
 

Svetkovina Svih svetih

U svojim počecima Crkva ovu svetkovinu, s gore navedenim naslovom, nije slavila, već je slavila sve svete mučenike jer je i samo prema njima razvijala i poseban kult ili određene pobožnosti. Kult drugih svetaca koji nisu bili mučenici razvijat će se tijekom sljedećih stoljeća.

Blagdan svih svetih mučenika u svojim počecima, u različitim Crkvama slavio se na različite dane. Tako se u Antiohiji slavio na prvu nedjelju nakon svetkovine Pedesetnice, odnosno na kraju vazmenoga vremena (o čemu imamo i pisano svjedočanstvo sv. Ivana Zlatoustog koji je za ovu nedjelju napisao i poseban Hvalospjev posvećen svim mučenicima koji su bili mučeni po svem svijetu), na području današnje Grčke ovaj blagdan slavio se 13. svibnja, a Crkva u Siriji ovaj blagdan slavila je na petak uskrsne osmine.

Kao što je bio i slučaj na Istoku, tako i na Zapadu za ovaj blagdan nalazimo svjedočanstva da je mijenjao termine slavljenja, a razvoj i slavlje ovoga blagdana može se pratiti tek od šestoga stoljeća. Tako njegov prvi spomen nalazimo u Wurzburškom lekcionaru. Naime, u tom Lekcionaru nedjelja nakon Pedesetnice nosi naslov „Domin. in nat. sanctorum - Nedjelja o rođenju [izraz koji se u Crkvi koristio za smrtni dan, kao novo rađanje za nebo, op. a.] svetaca“ te je bilo predviđeno čitanje iz Otk 8, 2-12:

I vidjeh: sedmorici anđela što stoje pred Bogom dano je sedam trubalja. I drugi jedan anđeo pristupi i sa zlatnom kadionicom stane na žrtvenik. I dano mu je mnogo kâda da ga s molitvama svih svetih prinese na zlatni žrtvenik pred prijestoljem. I vinu se dim kadni s molitvama svetih iz ruke anđelove pred lice Božje. Anđeo uze kadionicu, napuni je vatrom sa žrtvenika i prosu na zemlju. I udariše gromovi, i glasovi, i munje, i potres. A sedam anđela sa sedam trubalja pripremiše se da zatrube. Prvi zatrubi. I nastadoše tuča i oganj, pomiješani s krvlju, i budu bačeni na zemlju. I trećina zemlje izgorje, i trećina stabala izgorje, i sva zelena trava izgorje. Drugi anđeo zatrubi. I nešto kao gora velika, ognjem zapaljena, bačeno bî u more. I trećina se mora pretvori u krv te izginu trećina stvorenja što u moru žive i trećina lađa propade. Treći anđeo zatrubi. I pade s neba zvijezda velika - gorjela je kao zublja - pade na trećinu rijeka i na izvore voda. Zvijezdi je ime Pelin. I trećina se voda pretvori u pelin te mnoštvo ljudi poginu od zagorčenih voda. Četvrti anđeo zatrubi. I bî udarena trećina sunca i trećina mjeseca i trećina zvijezda te pomrčaše za trećinu. I dan izgubi trećinu svoga sjaja, a tako i noć.

Kasnije ćemo još naći svjedočanstva za ovaj blagdan da se također slavio na petak vazmene osmine s postajom kod Svete Marije, ali i 13. svibnja što je na kraju bio i dan koji je prevladao nad druga dva i koji je od strane pape Bonifacija IV. bio izabran kao dan posvete rimskog Panteona. Naime, to velebno djelo koje se još i dan danas može vidjeti i posjetiti u Rimu podigao je Agripa i posvetio ga je bogu Jupiteru.

835. godine dekretom pape Grgura IV., blagdan Svih svetih počinje se slaviti 1. studenoga

Dobivši dopuštenje cara Foke, papa Bonifacije IV. u Panteon polaže relikvije mučenika i 13. svibnja posvetio je Panteon kao baziliku s naslovom Marije Djevice i svih svetih mučenika - S. Maria ad Martyres. Tako se dan posvete svečano slavio svake godine, a kako ova bazilika na vrhu kupole ima otvor, kroz taj otvor na vjernike bi se toga dana bacale latice crvenih ruža kao spomen na svete mučenike.

Novi smjer na Zapadu ka štovanju svih svetih dao je papa Grgur III. godine 741. utemeljenjem oratorija u bazilici svetoga Petra koji je bio posvećen, između ostalih i na „čast svih svetih“. Stotinjak godina kasnije, godine 835. dekretom pape Grgura IV., blagdan Svih svetih počinje se slaviti 1. studenoga.

Iako nisu točno poznati razlozi zašto je papa Grgur IV. odlučio ovaj blagdan premjestiti s 13. svibnja na 1. studeni, nalazi se u povijesti i jedan od sigurnijih. Naime, 13. svibnja mnogi hodočasnici su se upućivali prema Rimu, no poteškoću su im predstavljali poljoprivredni radovi. Stoga, kako bi olakšao dolazak što većem broju hodočasnika u Rim prigodom posvete bazilike Svete Marije i svih svetih mučenika, papa Grgur IV. ovaj blagdan premješta na dan i u mjesec kada su radovi na polju prestajali.

Sadržaj ove svetkovine, bez obzira na promjene tijekom povijesti, uvijek je ostao isti

U 15. stoljeću papa Siksto IV. ovom blagdanu dodijelio je i pripadajuću osminu koju je ukinuo papa Pio XII. godine 1955.

Na kraju možemo zaključno reći kako je sadržaj ove svetkovine, bez obzira na promjene tijekom povijesti, uvijek ostao isti, ističe vlč. Hačko: "Danas slavimo tvoj sveti Grad, svoju domovinu, nebeski Jeruzalem; ondje te zauvijek hvale preobraženi udovi Crkve, naša braća i sestre u slavi; onamo u vjeri i mi putujemo, ohrabreni njihovim zagovorom i primjerom" (Predslovlje: Slava nebeskog grada Jeruzalema, naše domovine, svetkovina Svih svetih).
 

Spomen svih vjernih mrtvih - Dušni dan

Od kada je svijeta i vijeka, čovjek se rado sjeća pokojnih osoba koje su na bilo koji način obilježile njegov život. No, osim što ih se sjeća, počevši od samoga trenutka smrti, čovjek vjernik moli za pokojne kako bi im po vjeri u otajstvo uskrsnuća Gospodin udijelio radost vječnoga blaženstva (usp. Zborna molitva 2, Dušni dan).

No u tim trenucima smrti bliske osobe, čovjek nije sam - pridružuje mu se čitava Crkva koja svaki dan, na svakom misnom slavlju, u euharistijskoj molitvi, moli za svoje pokojne članove: "Spomeni se, Gospodine, slugu i službenica svojih koji otiđoše pred nama obilježeni znakom vjere te spavaju snom mira. Molimo te, Gospodine, njima i svima koji u Kristu počivaju daruj mjesto osvježenja, svijetlosti i mira" (usp. Prva euharistijska molitva).

Upravo za tu braću i sestre koji su „obilježeni znakom vjere“ i „spavaju snom mira“ Crkva posebno moli i na Spomen svih vjernih mrtvih ili Dušni dan.

Iako u antičkom Rimu nalazimo svečanosti posvećene duhovima zaštitnicima obitelji, larima i penatima, Parentalie (13. do 21. veljače) i Lemurie (7. do 13. svibnja), Crkva nikada nije prihvatila te običaje „štovanja“ pokojnika, osim onoga djela koji bi uključivao zajedničku molitvu koja je svoje mjesto kod kršćana, naravno, našla u euharistijskom slavlju.

Odlučujuću ulogu za Dušni dan imao je sveti Odilon, opat samostana Cluny (od 904. - 1048.), koji je i ustabilio dan 2. studeni kao dan molitve za sve vjernike pokojnike oko 1030. godine te odredio da se toga dana slave mise za pokoj svih duša vjernika

Prve začetke i razvoj Spomena svih vjernika pokojnika (što je točnije ime ovoga spomendana, od lat. Commemoratione omnium fidelium defunctorum) može se pratiti u monaškim zajednicama. Tako se po prvi puta u Regula monachorum, koja se pripisuju sv. Izidoru Seviljskom († 636.), nalazi i odredba da se u ponedjeljak nakon Pedesetnice slavi sveta Žrtva (misa) za sve pokojne. Dva stoljeća kasnije, Eigilo, opat samostana u Fuldi, određuje da se 17. prosinca ne slavi misa samo za utemeljitelja toga samostana, opata Sturmija, već i za svu drugu pokojnu braću. No, odlučujuću ulogu za Dušni dan imao je sveti Odilon, opat samostana Cluny (od 904. - 1048.), koji je i ustabilio dan 2. studeni kao dan molitve za sve vjernike pokojnike oko 1030. godine te odredio da se toga dana, odmah nakon blagdana Svih svetih, slave mise pro requie omnium fidelium animarum - „za pokoj svih duša vjernika“. No, uz ovu činjenicu malo je poznata činjenica kako je došlo do ove odredbe sv. Odilona.

Naime, Odilonov učenik i biograf Jotsaldo ovako opisuje utemeljenje ovoga dana: Neki čovjek iz Akvitanije plovio je iz Jeruzalema prema Siciliji. Zbog oluje bio je prisiljen skloniti se na otočić na kojem je živio jedan Božji sluga. Saznavši da je ovaj iz Akvitanije i da poznaje samostan i opata Clunyja, otkrio mu je kako su mu se demoni, koji su bili u nekim obližnjim mjestima, žalili kako im ustrajne molitve, a posebno molitve i milostinja dobrih ljudi te one iz samostana Cluny, otimaju duše iz ruku. Vrativši se u domovinu, hodočasnik je o svemu izvijestio opata Odilona koji donosi onda i gore navedenu odluku. Na taj način su se i ova dva dana međusobno približila i ispreplela, kao što nam je to i u pisanoj baštini ostavio opat Odilon: „Poslije službe za svece, neka se umetne služba za pokojne; naime, mnogi su prešli s ovoga svijeta, ali nisu se odmah pridružili svetima, za njih se služba obavlja kako je običaj“.

Tako se iz ovoga slavnoga samostana ovaj spomen počeo širiti i razvijati po čitavoj Crkvi koja i dan danas moli da vjerni mrtvi, koji su nadvladali ovaj smrtni život, navijeke gledaju svoga Stvoritelja i Otkupitelja (usp. Zborna molitva 3, Dušni dan).
 

Pučka pobožnost prema pokojnima

Kako nam i navodi „Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji“ (br. 260), „pučka se pobožnost prema pokojnima izražava na puno načina, već prema mjestima i tradicijama“:
- devetnica za pokojne kao priprema i osmina kao produženje Spomena vjernih mrtvih, 2. studenoga; oboje treba biti slavljeno poštujući liturgijsko uređenje;
- pohod groblju; on se u nekim okolnostima vrši zajednički kao: prigodom Spomena svih vjernih mrtvih, na kraju pučkih misija, prigodom preuzimanja u posjed župe od strane novoga župnika, u drugim prigodama u privatnome obliku, kada vjernici posjećuju grob svojih dragih - radi održavanja - ukrasujući ga cvijećem i svjetlom; taj pohod treba biti očitovanje veza koje postoje između pokojnika i njegove rodbine, a ne izražaj obveze, zbog koje postoji gotovo praznovjeran strah ako se to ne učini;
- pridruživanje bratovštinama i drugim pobožnim udruženjima koja imaju svrhu „pokapati mrtve“ prema kršćanskome viđenju događaja smrti, moliti za pokojne, biti djelatno solidarni s rodbinom umrloga;
- česte službe za pokojne, o kojima je već rečeno, pomoću: milostinje i drugih djela milosrđa, postova, oprosta, osobito molitava kao što je moljenje psalma De profundis (Iz dubine), kratkoga obrasca Requiem aeternam (Pokoj vječni), koji često prati molitvu Anđeo Gospodnji (Angelus), krunice, blagoslov obiteljskoga stola.

U ovom kontekstu ističemo još dvije činjenice:
a) u gradu Zagrebu, počevši od spomendana sv. Jurja mučenika (23. travnja) pa sve do 31. listopada, posljednjom subotom u mjesecu, u 12 sati, u kapeli sv. Jurja (župa sv. Marka, Zagreb-Gornji grad, Jurjevska ulica), slavi sveta misa za sve zaboravljene pokojne grada Zagreba za koje nema tko moliti i za pokojnike koji su počivali na starom gradskom groblju sv. Jurja
b) razdoblje od 1. do 8. studenog Crkva je obdarila mogućnošću da se izmoli potpuni oprost „koji se može namijeniti jedino za duše u čistilištu“. Više o oprostima možete pročitati ovdje.

Živeći općinstvo svetih i slaveći u euharistiji univerzalnost Kristove otkupiteljske žrtve, Crkva preporučuje pokojne Božjemu milosrđu, za njih moli i prikazuje euharistijsku žrtvu kao zadovoljštinu za njihove grijehe, kako bi mogli zadobiti udioništvo u Kristovu miru (Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije, br. 73).