Pastoral

Smijemo li kasniti na misu?

Nedavno je na mrežnim stranicama Hrvatske katoličke mreže objavljen kratki video u kojem teksaški svećenik o. David Michael objašnjava je li dopušteno kasniti na misu i iz konteksta videa nazire se i vrlo jasan odgovor. No, pitanje koje je postavljeno u naslovu sve češće se čuje i među vjernicima i među svećenicima i često se veže s još jednim pitanjem: „Do kada smijem/mogu doći na misu da smijem/mogu pristupiti svetoj pričesti?“ S obzirom na samu aktualnost teme odlučili smo istražiti smijemo li/možemo li zakasniti na misu i s obzirom na kašnjenje na misu smijemo li/možemo li pristupiti svetoj pričesti. Razgovarali smo s liturgičarom vlč. mr. sc. Tomislavom Hačkom.

Zašto kasnimo?

Danas se često čuje odgovor koji ide u smjeru: „Danas postoje dvije vrste ljudi na svijetu, oni koji… i oni koji….“ Tako bi i u ovom kontekstu mogli reći kako postoje dvije vrste ljudi na svijetu: oni koji su uvijek točni (precizni) i oni koji uvijek kasne. Među njima se može naći i ona kategorija osoba koje su točne, ali im se ispriječi neki (opravdani) razlog zašto kasne, kaže vlč. Hačko.

“Tako je i sa misom. Koliko god susretnemo ljudi koji kasne na misu, toliko je i razloga zašto kasne: ili redovito (!) kasne ili im se ispriječilo nešto zašto kasne: promet, zaspali su, nisu stigli, slučajno prolaze uz crkvu, djeca, morali su još nešto obaviti, zaboravili su…” kaže HKM-ov sugovornik.
 

Pitanja i odgovori s obzirom na kašnjenje na misu i primanje pričesti

Vlč. Hačko podsjeća kako je još 2011. godine čitatelj Bruno M. Uredništvu Živog vrela (usp. 2/2011) postavio pitanje: „Cijenjeno Uredništvo, je li dopušteno pristupiti pričesti kada se na misu za­kasni i ne sudjeluje na njezinu većemu dijelu? Na kojemu je dijelu nužno sudjelovati da bi se moglo valjano pristupiti pričesti?“

Pitanje je to, ali i odgovor na njega, nešto na što su se pozivali skoro svi drugi tekstovi. Uredništvo je, kaže liturgičar Hačko, tada na postavljeno pitanje odgovorilo (glavni naglasci):

• „Svako razmišljanje o pričesti treba polaziti od slavlja euharistije. Za redoviti život vjere pričest je uvijek plod sudjelovanja u slavlju, štoviše, vrhu­nac zajedničkoga slavljenja. Stoga je pričest izvan mise, odnosno bez sudjelovanja u slavlju euharisti­je, uvijek izvanredni oblik pričesti, predviđen za vjernike koji se nalaze u posebnim okolnostima: bolesnike, nemoćnike, zatvorenike, a ponegdje i za čitave vjerničke zajednice koje (zbog nedostatka svećenika) nemaju mogućnosti za redovito nedjelj­no slavlje euharistije“.
• „Pitanje o nužnomu dijelu mise, na kojemu je potrebno sudjelovati da bi se na dostojan (ili »valjan«) način moglo pristupiti pričesti, ne može pronaći jednoznačan i precizan odgovor jer slavlje euharistije ima biti promatrano u njegovoj cjelovitosti i logici obrednoga ritma - od okupljanja zajednice do njezina poslanja nakon slavlja. Vrijedno je spomenuti da su neki stari (predsaborski) priručnici moralne teologije, u poglavljima o bogoštovnome moralu, na postavljeno pitanje pokušali naći precizan odgovor prema kojemu je za valjano pristupanje pričesti bilo potrebno sudjelovati na misi barem od prikazanja (offertorium), a što danas nazivamo pripravom darova ili početkom euharistijske službe. Takav govor ipak ne može biti zadovoljavajući za novi eklezijalni kontekst u kojemu je slavlje euharistije na znatno vidljiviji način oblikovano kao čin Crkve, tražeći od zajednice djelatno udioništvo u čitavome slavlju“.
• „Razumnije bi bilo govoriti o odgovornosti i brizi svakoga vjernika za sudje­lovanje na čitavome slavlju, te o nedjeljnoj liturgiji u kojoj se ne ‘pričešćuje’ samo euharistijom, nego i Kristovim mističnim tijelom, Crkvom. U euharistiji postajemo jedno tijelo s Kristom i s Crkvom. Zato je sudjelovanje u slavlju zajednice preduvjet sudjelovanja na pričesti“.
• „Vjernicima koji se nađu u situaciji da, zbog kašnjenja, ne sudjeluju u čitavome slavlju, ili barem u njegovu najvećemu dijelu, savjetuje se da nađu načina kao sudjelovati na nekoj drugoj misi te tako na dostojan i eklezijalan način slave Dan Gospodnji. Veću poteškoću predstavljaju, ipak, oni vjernici koji redovito kasne na nedjeljnu euharistiju. Njima je potrebno više govoriti o smislu i značenju slavlja, negoli o uvjetima za valjanu pričest“.

Vlč. Hačko podsjeća kako je i 2019. godine i jedan čitatelj Glasa Koncila iznio svoje iskustvo kako svećenik „upozori da oni koji su zakasnili me pristupaju pričesti“, a Uredništvo mu tada odgovara, također pozivajući se na odgovor iz Živog vrela (glavni naglasci):

• „Najispravniji odgovor (ako takav postoji) na ovo Vaše pismo s jedne bi strane bio: na misu bi bilo dobro doći i nešto ranije, a ne u posljednji čas, kako bismo se sabrali i prije mise i kako bismo se pripremili na euharistijsko slavlje“.
• „… razumijemo i svećenike koji upozoravaju na kašnjenje i na svetost čina pričešćivanja“.
• „Isto pitanje s istom poteškoćom i problemom ipak opetovano ponavlja“.

U tekstu na mrežnim stranicama Hrvatske katoličke mreže  2021. godine, ovaj put s naslovom: „Je li grijeh kasniti na misu“? vlč. Boris Jozić je naglasio:

• „Napravio bih razliku između kroničnog i slučajnog kašnjenja što je jako važno jer su to dvije različite stvari“.
• „Događa li nam se da redovito kasnimo na svetu misu to postaje teški grijeh jer je to pitanje naše lijenosti, a lijenost je teški grijeh. Kada se to događa ne možemo pristupiti svetoj pričesti jer smo pod teškim grijehom. Ukoliko netko ima problem s kašnjenjem on se mora s tim izboriti. Svaka osoba mora znati što je sveta misa“.
• „Ukoliko stalno kasnim moram to ispovijediti i ne mogu pristupiti na svetu pričest“.
• „…ako dođeš na misu i već je sveta pričest onda nema smisla i radije pričekaj drugi dan i sudjeluj potpuno na svetoj misi“.

Tijekom 2023. godine, na Facebook stranici Gospe Sinjske, pozivajući se na odgovori iz Živog vrela, još se naglašava da

• „na primjer, na posao ne kasnimo (i ne smijemo kasniti), na nastavu u školi ili predavanja na fakultetu ne kasnimo (i ne smijemo kasniti), na poslovne sastanke odlazimo čak i ranije, kako bismo ostavili dobar dojam i iskazali poštovanje prema svomu sugovorniku. A kada je riječ o misi, onda se dogodi da kasnimo.“

I dolazimo i do 2024. godine i nailazimo se ponovno pred istim pitanjem: „Koliko smijemo kasniti na svetu misu?“ Na postavljeno pitanje o. David Michel u svom vidu objašnjava:

• „Crkva nema službeno učenje o tome koliko se može kasniti na svetu misu i drago mi je zbog toga jer je to pogrešno pitanje. Sveta misa, dolazak Neba na zemlju, je dar i Bog želi da ga iskusiš u cijelosti“.
• „Kad ideš u kino, ne razmišljaš o tome koliko filma možeš propustiti, a da bi poslije svejedno mogao reći da si ga gledao. Ljudi koji su radili taj film nisu razmišljali o tome koliko kasnije od početka filma netko može isti početi gledati, a da shvati poantu priče.” Umjesto toga, objasnio je, osmislili su ga tako da ga moraš gledati kao cjelinu, od početka“.
• „Krist prilikom ustanovljenja euharistije nije razmišljao o tome koji je potrebni minimum ovog otajstva koje nam daje, a da bismo mogli reći da smo ga primili. Hitni slučajevi i nepredvidive okolnosti lako se dogode, no, generalno govoreći, bilo bi razumno da na svetu misu dođemo na vrijeme, ako ne i nekoliko minuta ranije.“

Uz prethodno navedena mjesta koja govore o kašnjenju na misu, možemo naći još neka: Pitanja i odgovori kapelana, Evo zašto ne kasniti na misu, na kraju života može biti tragično, How much of Mass can I miss? You know, and it still counts? (prijevod na hrvatski) i sl.

U potonjem članku kanonist navodi činjenicu kako je pitanje kašnjenja na misu „jedno od najčešćih kanonskih pitanja koje laici postavljaju: koliko od mise smije vjernik propustiti, a da mu se i dalje priznaje kao izvršena obveza“. Kako se i vidi iz svega navedenoga, zaista i je tako.
 

Crkveno učiteljstvo o kašnjenju na misu i pričesti

Uzmemo li u obzir sve do sada navedene odgovore, svi odgovori svode se na zajednički nazivnik: na misu se ne kasni te želimo li pristupiti svetoj pričesti pozvani smo sudjelovati na cijeloj misi, naglašava vlč. Hačko.

Kaže kako jasna „granica“ do koje moramo doći na misu, a da možemo pristupiti i svetoj pričesti, ne postoji, odnosno nije strogo definirana od strane Učiteljstva Crkve. Ali, naglašava liturgičar Hačko, bez obzira na nepostojanje te jasne granice, Učiteljstvo Crkve je jako jasno (!) oko pravovremenog dolaska na misu.

Vlč. Hačko istaknuo je samo neke naglaske iz najvažnijih aktualnih dokumenata Učiteljstva, a koji potiču vjernike da na misu dolaze na vrijeme, a iz kojih se onda i može iščitati kada doći na misu, a da se može pristupiti i pričesti.

Svakako, temeljni i polazni dokument je Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium (br. 56) koji daje jasan odgovor o sudjelovanju vjernika na misi, kaže vlč. Hačko: „Dva dijela od kojih se misa na neki način sastoji, naime, bogoslužje riječi i euharistijsko bogoslužje, tako su usko među sobom povezana da tvore jedan bogoštovni čin. Stoga Sveti sabor gorljivo opominje pastire duša da u katehizaciji brižljivo pouče vjernike kako valja sudjelovati u cijeloj misi, osobito u nedjelje i na zapovijedane blagdane“.

Nadalje, Zakonik kanonskog prava u kan. 919 - §1. potiče da „Tko želi primiti presvetu euharistiju, neka se barem sat vremena prije svete pričesti uzdrži od bilo kakva jela i pića, izuzevši samo vodu i lijek“.

Dakle, ističe vlč. Hačko, već sat vremena prije pričesti započinje naša priprava za misu i primanje pričesti, no „Kan. 916 - Tko je svjestan teškog grijeha, neka, ako prije ne obavi sakramentalnu ispovijed, ne slavi misu i neka se ne pričešćuje Gospodinovim tijelom, ako nema važna razloga i nema pogodne prigode za ispovijed; u tom slučaju neka se sjeti da je dužan pobuditi čin savršenog pokajanja koji uključuje nakanu da se ispovjedi što prije“.

O razlici teškoga i lakoga grijeha može se pročitati ovdje i ovdje.

Govoreći pak o lakom grijehu, naglašava vlč. Hačko, dolazimo i do Upute Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata Redemtionis Sacramentum koji pod naslovom „Odredbe za primanje svete Pričesti“ naglašava:

• „80. Euharistiju je potrebno dati vjernicima i kao protusredstvo kojim se oslobađamo svakodnevnih pogrešaka i čuvamo od smrtnoga grijeha, kako se ističe i u različitim dijelovima Mise. Na početak Mise postavljeni čin kajanja ima za cilj svakoga pripremiti na pravilno slavlje svetih misterija; on, međutim, nema učinak Sakramenta svete ispovijedi i ne može se smatrati nadomjestkom za Sakrament svete ispovjedi u pogledu otpuštenja teških grijeha. Osobe koje brinu o duhovnome stanju moraju, prilikom katehetskih uputa, strogo paziti da se vjernicima po tom pitanju prenese kršćanski nauk.
• Vjernicima je nužno napominjati da pristupe Sakramentu ispovijedi izvan svete Mise, ponajprije u određeno vrijeme, kako bi ga primili u miru i u stvarnu korist, te se na taj način ne odvraćaju od aktivnog sudjelovanja na Misi. Sve one koji svakodnevno ili vrlo često primaju svetu Pričest, potrebno je uputiti da prema svojim mogućnostima, Sakrament pokore primaju u primjerenim vremenskim razmacima“.

Također, u ovom kontekstu zgodno se prisjetiti pokajničkog čina na početku mise i njegove važnosti za sudjelovanje na misi. Tako će p. Jeremy Driscoll OSB u svom djelu „Što se događa u misi?“ (str. 39-40), istaknuti: „Glavni razlog zašto se to nalazi ovdje na početku jest da, kako kaže jedan od predloženih tekstova, »mognemo dostojno proslaviti sveta otajstva«. Sveti čin koji započinje budi u nama neizbježno živ osjećaj kako su naši grijesi u potpunoj suprotnosti s onim što ćemo činiti. Mi smo u prisutnosti presvetog Boga i kao prva reakcija kad se nađemo pred njim, što možemo drugo učiniti negoli zazvati njegovu milost? (…) Kako bismo se ikad mogli nadati da ćemo se pričestiti Kristovom žrtvom ako bismo tome pristupili kao nečemu na što imamo pravo? Ne, mi pristupamo Riječi, pristupamo oltaru s pokajanjem“.

No, osim dokumenata koji se tiču cijele Crkve, zgodno je, kaže vlč. Hačko, u ovom kontekstu  navesti i da Hrvatska biskupska konferencija potiče na pravovremeni dolazak na misu u „Direktoriju za pastoral sakramenata u župnoj zajednici“ (br. 85): „Potrebna priprava u prisutnost različitih službi - Smirenom i dostojanstvenom slavlju euharistije potrebni su dolična priprava, prisutnost mnogih službi i prikladan vremenski razmak“.

Također, podsjeća liturgičar Hačko, i Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije u svojim Izjavama i odlukama će naglasiti (usp. br. 70. §4): Gajeći svijest da dostojnim primanjem Kristova tijela i krvi u presvetoj euharistiji sami postajemo ono što smo primili, Crkva najveću pozornost i brigu usmjeruje prema dostojnomu slavljenju euharistije kao središnjemu okupljanju župnih i drugih vjerničkih zajednica.

U otajstvu euharistije vjera Crkve pronalazi svoj sažetak i svoj najjasniji izražaj te se slavlje euharistije tiče svekolikoga života vjere. Stoga se preporučuje da se, osim brige za ljepotu i dostojanstvo slavlja, vodi briga i za trenutke priprave, kao i za vrijeme zahvale i zajedništva nakon slavlja. Trenutci zajedničke priprave odgajaju vjernike za pravovremen dolazak na misu i grade odgovornost za zajedništvo slavlja […] Zahvala nakon mise traži odjek slavlja u osobnoj molitvi, ali i u radosti vjerničkoga zajedništva koje pronalazi izraz u različitim oblicima druženja, dijeleći životne brige i poslanje, nastojeći ih razumijevati iz sakramentalnoga susreta s Kristom u njegovoj Crkvi.
 

„U misi se nešto događa“

Vlč. Hačko zaključuje riječima p. Driscolla: „U misi se nešto događa. Bog djeluje u tom trenutku! Djeluje kako bi nas spasio. To je golema činjenica. Zapravo nema ničega većeg. Bog je koncentrirao cjelokupnost svoje spasiteljske ljubavi prema svijetu u obrednom činu i u riječima euharistije“.

A mi pak, ističe vlč. Hačko, želimo u cijelosti, od početka do kraja, sudjelovati u tom događaju imajući na umu da dolazimo pred samoga Gospodina… „Jer još malo, sasvim malo, i Onaj koji dolazi doći će i neće zakasniti“ (Heb 10,37). Stoga, nemojmo ni mi kasniti!

***
Rubriku Glas istine u sklopu projekta KAT - Provjera dezinformacija o vjerskim temama Hrvatski katolički radio radi u suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem i Hrvatskim društvom katoličkih novinara. Metodom činjenične provjere, projektom “Glas istine - Vox Veritatis” želi se ocjenjivati točnost i utemeljenost izjava, vijesti i objava vezanih za život Katoličke crkve u Hrvatskoj i svijetu kako bi se spriječilo širenje dezinformacija u javnosti, odnosno krivo kontekstualiziranje ili manipuliranje izjavama katoličkih poglavara. Projekt financira Europska unija - NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije, Europske komisije ili Agencije za elektroničke medije. Europska unija, Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.