Riječ Svetog Oca

Doseljenici umrli u moru, s lađa koje su umjesto puta nade bile put smrti. Takvi su bili naslovi u novinama. Kad sam prije nekoliko tjedana saznao za tu vijest, koja se nažalost toliko puta ponovila, misao mi se neprestano vraćala poput trna u srcu koji nosi trpljenje. I tada sam osjetio da moram danas doći ovamo moliti, izraziti svoju blizinu, ali i probuditi naše savjesti kako se ono što se dogodilo više ne bi ponovilo. Neka se to više ne ponovi, molim vas!
Najprije želim uputiti riječ iskrene zahvalnosti i ohrabrenja vama, stanovnici Lampeduse i Linose, udrugama, volonterima i snagama sigurnosti, koji ste iskazivali i iskazujete pažnju osobama na njihovom putu prema nečemu boljem. Vi ste jedna mala stvarnost, ali pružate primjer solidarnosti! Hvala! Hvala i nadbiskupu mons. Francescu Montenegru na njegovoj pomoći, njegovom radu i njegovoj pastoralnoj blizini. Srdačan pozdrav upućujem i gradonačelnici Giusi Nicolini, puno hvala na onome što ste Vi učinila i činite. Misao upućujem dragim muslimanima koji danas, večeras, započinju ramazanski post, uz želju za izobilnim duhovnim plodovima. Crkva vam je blizu u potrazi za životom dostojnijim za vas i vaše obitelji.
Jutros, u svjetlu Božje riječi koju smo slušali, želio bih predložiti nekoliko riječi koje prije svega provociraju savjest sviju, potiču na razmišljanje i konkretnu promjenu određenih stavova u praksi.

„Adame, gdje si?“: prvo je pitanje koje Bog upravlja čovjeku nakon grijeha. „Gdje si, Adame?“. A Adam je dezorijentiran čovjek koji je izgubio svoje mjesto u stvaranju jer vjeruje da je postao moćan, da može svime vladati, da može biti Bog. I sklad se prekida, čovjek griješi i to se ponavlja i u odnosu s drugim koji nije više brat kojega voljeti, nego jednostavno drugi koji uznemiruje moj život, moje blagostanje. A Bog postavlja drugo pitanje: „Kajine, gdje je tvoj brat?“. San biti moćan, biti velik kao Bog, štoviše biti Bog, vodi do lanca pogrešaka koji je lanac smrti, vodi do prolijevanja bratove krvi! Ova dva Božja pitanja odjekuju i danas, svom svojom snagom! Mnogi su od nas, tu uključujem i sebe, izgubljeni, nismo više pozorni prema svijetu u kojemu živimo, ne brinemo se, ne čuvamo ono što je Bog stvorio za sve ljude, i nismo više sposobni ni paziti jedni na druge. A kada ta izgubljenost poprimi svjetske razmjere, dolazi do tragedija poput ove čiji smo bili svjedoci.
„Gdje je tvoj brat?“ glas njegove krvi viče sve do mene, kaže Bog. To pitanje nije upućeno drugima, pitanje je to upućeno meni, tebi, svakomu od nas. Ta su naša braća i sestre nastojali izići iz teških stanja kako bi pronašli malo smirenosti i mira; tražili su neko bolje mjesto za sebe i svoje obitelji, ali pronašli su smrt. Koliko puta oni koji to traže ne nailaze na razumijevanje, ne nailaze na prihvat, ne nalaze solidarnost! A njihovi se glasovi uzdižu do Boga! I još jednom zahvaljujem vama, stanovnici Lampeduse na solidarnosti. Nedavno sam čuo jednog od te braće. Prije nego su stigli ovamo prošli su kroz ruke preprodavača, onih koji iskorištavaju siromaštvo drugih, tih osoba kojima je tuđe siromaštvo izvor zarade. Koliko su trpjeli! A neki nisu uspjeli stići.
„Gdje je tvoj brat?“ Tko je odgovoran za tu krv?

U španjolskoj književnosti ima jedna komedija Lopea de Vege koja govori o tome kako su stanovnici grada Fuente Ovejuna ubili Upravitelja jer je bio tiranin, a učinili su to na način da se nije znalo tko je izvršio egzekuciju. I kad kraljev sudac pita: „Tko je ubio Upravitelja?“,svi odgovore: „Fuente Ovejuna, gospodine“. Svi i nitko! I danas to pitanje snažno izbija: Tko je odgovoran za krv te naše braće i sestara? Nitko! Svi mi tako odgovaramo: nisam ja, ja s tim nemam veze, bit će da su drugi, sigurno ne ja. Ali, Bog pita svakoga od nas: „Gdje je krv tvojega brata čiji vapaj dolazi do mene?“. Danas se nitko na svijetu ne osjeća odgovornim za to; izgubili smo osjećaj za bratsku odgovornost; spali smo na licemjerno ponašanje svećenika i levita, o kojima Isus govori u prispodobi o Dobrom Samarijancu: gledamo polumrtvoga brata na rubu puta, i možda pomislimo: „jadnik“ i nastavljamo svojim putom, jer to nije naša zadaća; i time umirujemo sami sebe, osjećamo da smo u redu. Kultura blagostanja koja nas navodi da mislimo na sebe, čini nas neosjetljivima na vapaje drugih, zbog nje živimo u mjehurima sapunice koji su lijepi, ali nisu ništa, samo su varka ništavnosti, privremenoga, koja vodi do ravnodušnosti prema drugima, štoviše, do globalizacije ravnodušnosti. U tom svijetu globalizacije upali smo u globalizaciju ravnodušnosti. Naviknuli smo se na patnju drugih, ne tiče nas se, ne zanima nas, to nije naš posao!
Vraća se u misli lik iz Manzonijeva djela „Bezimeni“. Globalizacija ravnodušnosti sve nas čini „bezimenima“, odgovornima bez imena i lica.

„Adame, gdje si?“, „Gdje je tvoj brat?“, dva su pitanja koja Bog postavlja na početku povijesti čovječanstva i koja upravlja i svim ljudima našeg vremena, također i nama. Ali ja bih želio da si postavimo treće pitanje: „Tko je od nas zaplakao zbog ovog i sličnih događaja?“. Tko je plakao zbog smrti ove naše braće i sestara? Tko je plakao zbog tih ljudi koji su bili u toj brodici? Zbog mladih majki koje su nosile svoju djecu? Zbog tih muškaraca koji su željeli nešto kako bi uzdržavali vlastite obitelji? Društvo smo koje je zaboravilo iskustvo plakanja, „supatnje”: globalizacija ravnodušnosti nam je oduzela sposobnost za plakanje! U Evanđelju smo čuli krik, plač, veliko kukanje: „Rahela oplakuje svoju djecu… jer ih više nema“. Herod je sijao smrt kako bi obranio vlastito blagostanje, vlastiti mjehur od sapunice. A to se i dalje ponavlja… Molimo Gospodina da izbriše ono što je od Heroda ostalo i u našem srcu; molimo Gospodina milost plakati nad našom ravnodušnošću, plakati nad okrutnošću koja postoji u svijetu, u nama, i u onima koji u anonimnosti donose društveno-gospodarske odluke koje otvaraju put tragedijama poput ove. „Tko je plakao?“. Tko je plakao danas u svijetu?
Gospodine, u ovoj Liturgiji, koja je Liturgija pokore, molimo oproštenje zbog ravnodušnosti prema brojnoj braći i sestrama, molimo Te, Oče, oproštenje za one koji su se zadovoljili i zatvorili u vlastito blagostanje koje vodi do umrtvljenja srca, molimo Te oproštenje za one koji  su svojim odlukama na svjetskoj razini stvorili situacije koja vode do ovih tragedija. Oproštenje, Gospodine!
Gospodine, daj da i danas čujemo tvoja pitanja: „Adame, gdje si?“, „Gdje je krv tvog brata?“.