Draga braćo i sestre, dobar dan!
U Evanđelju današnje liturgije Isus nas poziva razmišljati o našem pogledu i našem govoru. Pogled i govor.
Prije svega – pogled. Opasnost u koju upadamo, kaže Gospodin, fokusirati se na to da gledamo trn u oku svoga brata, a ne primjećujemo brvno u vlastitom (usp. Lk 6, 41). Drugim riječima, biti vrlo pozoran spram tuđih mana, pa i onih malenih poput trunčice, mirno zanemarujući vlastite smatrajući ih nebitnima. Istina je ono što Isus kaže: uvijek pronalazimo razloge da okrivimo druge i opravdamo sebe same. Često puta se žalimo na ono što ne valja u društvu, u Crkvi, u svijetu, a da prije toga propitkujemo sebe same i bez da se trudimo promijeniti prije svega sebe. Svaka plodna promjena, pozitivna, mora započeti od nas samih. U suprotnom neće doći do promjene. Ali – objašnjava Isus – ako tako činimo, znači da smo slijepi. A ako smo slijepi, ne možemo težiti tome da budemo vođe i učitelji drugima; naime, slijepac ne može voditi slijepca (usp. r. 39).
Draga braćo i sestre, Gospodin nas poziva da pročistimo vlastiti pogled. Traži od nas prije svega da pogledamo unutar sebe kako bi prepoznali vlastitu bijedu. Jer ako nismo kadri uočiti vlastite mane, stalno ćemo preuveličavati one tuđe. Ako, međutim, prepoznamo vlastite pogreške i naše bijede, otvaraju nam se vrata milosrđa. I nakon što smo se pogledali iznutra, Isus nas poziva da na druge gledamo onako kako On to čini – u tome je tajna: gledati druge kao što On čini – koji ne vidi prije svega zlo, već dobro. Bog nas tako gleda: ne gleda u nama nepopravljive pogreške već djecu koja griješe. Mijenja perspektivu: ne fokusira se na pogreške, nego na djecu koja griješe. Bog uvijek razlikuje osobu od njenih pogrešaka. Uvijek spašava osobu. Vjeruje u osobu i uvijek je spreman oprostiti pogreške. Znamo da Bog uvijek oprašta. Poziva i nas da tako činimo: da u drugima ne tražimo zlo, već dobro.
Osim na pogled, Isus nas danas poziva da razmislimo o našem govoru. Gospodin tumači da „iz obilja srca usta mu govore“ (r. 45). Istina, po tome kako netko govori primjećuješ što mu je u srcu. Riječi koje koristimo govore o tome kakve smo osobe. Ponekad, međutim, slabo obraćamo na naše pažnju i koristimo ih površno. Ali riječi imaju svoju težinu: omogućuju nam izražavati misli i osjećaje, izreći strahove koje imamo i planove koje mislimo ostvariti, blagoslivljati Boga i druge. Jezikom, nažalost, možemo hraniti predrasude, podizati prepreke, napadati pa čak i uništiti braću; jezikom možemo uništiti braću: ogovaranje ranjava, a kleveta može biti oštrija od noža! U današnje vrijeme, osobito u digitalnome svijetu, riječi se brzo šire; no, previše ih je koje šire mržnju i agresivnost, podržavaju lažne vijesti i koriste kolektivne strahove kako bi promicali krive ideje. Jedan diplomat koji je bio generalni tajnik UN-a i dobitnik Nobelove nagrade za mir, rekao je da „zloupotrijebiti riječ isto je što i prezreti čovjeka“ (D. Hammarskojold, Tragovi putovanja, Magnano BI 1992., 131).
Zapitajmo se, dakle, kojom se vrstom riječi služimo: riječima koje izražavaju pažnju, poštivanje, razumijevanje, blizinu, suosjećanje, ili riječima kojima je prije svega cilj da nas prikažu lijepima pred drugima? A zatim, govorimo li blago ili zagađujemo svijet šireći otrove: kritiziranjem, kukanjem, zanovijetanjem, potičući širenje nasilja?
Neka nam Majka Božja, na čiju je poniznost Bog pogledao, Djevica šutnje kojoj ćemo se sada obratiti u molitvi, pomogne pročistiti naš pogled i naš govor.
Nakon Angelusa
Draga braćo i sestre!
Ovih smo dana zapanjeni nečim tragičnim – ratom. Više smo puta molili za to da se ne krene ratnom stazom. I ne prestajemo moliti, štoviše, još intenzivnije molimo Boga. Zato ponavljam svima poziv da 2. ožujka, Čista srijeda, bude dan molitve i posta za mir u Ukrajini. Dan blizine s napaćenim ukrajinskim narodom, dan u kojem ćemo se svi osjećati braćom i sestrama i uputiti prošnju Bogu za svršetak rata.
Oni koji ratuju zaboravljaju čovještvo. Nisu im na prvome mjestu ljudi, ne gledaju na konkretan život naroda, već ispred svega stavlja parcijalne interese i moć. Uzdaju se u đavolsku i izopačenu logiku oružja, koja je najdalje od Božje volje. I daleko su običnih ljudi, koji želi mir, a koji su u svakom sukobu prava žrtva, koja na vlastitoj koži plaća ratna ludila. Mislim na starije, na one koji traže utočište u ovim satima, na majke koje bježe s djecom… To su braća i sestre za koje je hitno potrebno otvoriti humanitarne koridore i koje treba gostoljubivo primiti.
Slomljenog srca zbog onoga što se događa u Ukrajini – ne zaboravimo ni ratove u drugim dijelovima svijeta, kao što su Jemen, Sirija, Etiopija… – ponavljam: neka utihnu oružja! Bog je uz mirotvorce, a ne uz one koji se pribjegavaju nasilju. Zato što oni koji vole mir, kao što se kaže u talijanskom Ustavu, „odbacuju rat kao oruđe kojim se narušava sloboda drugih naroda i kao sredstvo za rješavanje međunarodnih sporova“ (čl. 11).
Jučer su u Granadi, u Španjolskoj, blaženim proglašeni svećenik Gaetano Giménez Martín i petnaest drugova mučenika, ubijenih in odium fidei tijekom vjerskog progona iz 30.-ih godina prošlog stoljeća u Španjolskoj. Neka svjedočanstvo tih herojskih Kristovih učenika probudi u svima želju da vjerno i hrabro služe evanđelju. Pljesak za nove blaženike.
Pozdravljam sve vas Rimljane i hodočasnike!
Posebno pozdravljam las niñas Quinceñeras iz Paname; mlade studente iz biskupije Porto; vjernike iz Mérida-Badajoza i Madrida, u Španjolskoj; vjernike iz Pariza i Poljske; skupine iz Reggia Calabrije, Sicilije i pripadnike pastoralne skupine Alta Langa; krizmanike iz Urgnana i mladiće iz Petosina, biskupija Bergamo.
Poseban pozdrav svima koji su došli povodom Dana rijetkih bolesti koji se obilježava sutra: potičem razne udruge pacijenata i njihovih obitelji, kao i znanstvenike koji rade na tom području. Papa vam je blizu! Pozdravljam sve vas ovdje… Vidim i mnoge zastave Ukrajine! (na ukrajinskom) Hvaljen Isus Krist!
Želim svima ugodnu nedjelju. Molim vas, ne zaboravite moliti za mene. Dobar te i doviđenja.
