Papin nagovor prije i nakon molitve Kraljice neba u nedjelju 26. travnja 2020.
Prije Regina caeli
Draga braćo i sestre, dobar dan!
U današnjem Evanđelju opisuje se ono što se zbilo na dan Uskrsa, pripovijeda se o dvojici učenika iz Emausa (usp. Lk 24, 13-35). To je zgoda koja počinje i završava na putu. Ožalošćeni zbog načina na koji je skončao Isusov život, učenici napuštaju Jeruzalem i vraćaju se kući, u Emaus, do kojeg im je trebalo pješačiti oko jedanaest kilometara. To se putovanje odvija po danu putom koji se dobrim dijelom spuštao. A tu je i povratak, još jedanaest kilometara, ali koje ovaj put prelaze dok se večer spuštala uspinjući se velikim dijelom puta uzbrdo nakon napora prvog i cjelodnevnog putovanja. To su dva putovanja: jedno lako tijekom dana, a drugo naporno noću. Prvo se, međutim, odvija u tuzi, drugo u radosti. Na prvom Gospodin hoda uz njih, ali oni ga ne prepoznaju; na drugom ga više ne vide, ali osjećaju njegovu blizinu. Na prvom su obeshrabreni i bez nade; na drugom hrle donijeti drugima dobru vijest o susretu s uskrslim Isusom.
Dva različita puta tih prvih učenika kazuju nama, današnjim Isusovim učenicima, da pred sobom u životu imamo dva puta koji vode u oprečnom pravcu. Postoji put onih koji, kao ta dvojica prilikom odlaska, dopuštaju da ih onesposobe životna razočaranja i dalje idu žalosni, te put onih koji ne stavljaju na prvo mjesto sebe i svoje probleme, nego Isusa koji pohodi nas i braću koja čekaju njegov posjet, to jest braću koja čekaju da se mi pobrinemo za njih. U tome se sastoji zaokret: ne smiju više biti u središtu vlastito „ja“, razočaranja iz prošlosti, neostvareni ideali, mnoge ružne stvari koje su se dogodile u životu. Toliko puta smo skloni tome da kružimo i kružimo… Potrebno je napustiti to i ići naprijed gledajući na najveću i najistinskiju stvarnost u životu: Isus je živ, Isus i ljubi me. To je najveća stvarnost. I ja mogu učiniti nešto za druge. To je lijepa stvarnost, pozitivna, suncem okupana, lijepa!
Zaokret se sastoji u sljedećem: prijeći s toga da mi u mislima bude vlastito „ja“ na to da mi u mislima bude stvarnost moga Boga; prijeći – da se poslužim još jednom igrom riječi – s mnogih „ako“ na jedno „dà“. S „ako“ na „dà“. Što to znači? „Da nas je On oslobodio, da me je Bog slušao, da je život išao onako kako sam htio, da sam imao ovo i ono…“, tonom jadikovke. To „ako“ ne pomaže, nije plodno, ne pomaže ni nama ni drugima. Eto naših „ako“, sličnih onima „ako“ dvojice učenika koji međutim prelaze na „dà“: „dà, Gospodin je živ, kroči s nama. Dà, sada, ne sutra, krećemo na put da ga naviještamo“. „Dà, ja mogu učiniti to da ljudi budu sretniji, da ljudi postanu bolji, da pomognem tolikim ljudima. Dà, dà, mogu“. S „ako“ na „dà“, s jadikovanja na radost i mir, jer kad se žalimo nismo u radosti; potonuli smo u sivilo, u sivilo, u ono sivo ozračje tuge. A to nam nije od pomoći niti nam pomaže dobro rasti. S „ako“ na „dà“, s jadikovanja na radost služenja.
Kako se taj zaokret s „ja“ na Boga, s „ako“ na „dà“ dogodio kod učenika? U susretu s Isusom: dvojica iz Emausa prvo mu otvaraju svoja srca, zatim ga slušaju kako tumači Pisma, a potom ga pozivaju u svoju kuću. To su tri koraka koje i mi možemo učiniti u svojim kućama: prvi je korak otvoriti srce Isusu, povjeriti mu brige, muke i životna razočaranja; drugi je korak slušati Isusa, uzeti u ruke Evanđelje, upravo danas pročitati taj isti odlomak iz 24. poglavlja Lukina Evanđelja; treći je korak istim riječima dvojice učenika Isusa moliti: Gospodine „ostani s nama“ (r. 29). Gospodine, ostani sa mnom. Gospodine, ostani sa svima nama, jer te trebamo kako bismo pronašli put. Bez tebe je noć“.
Draga braćo i sestre, u životu smo uvijek na putu. I postajemo ono čemu težimo. Izaberimo Božji put, a ne put vlastitoga „ja“; put onoga „dà“, a ne onih „ako“. Otkrit ćemo da nema nepredviđene situacije, nema uspona, nema te noći s kojima se ne bismo mogli suočiti uz Isusa. Neka nam Gospa, Majka od puta koja je, prigrlivši Božju riječ, od cijeloga svojega života učinila jedan „dà“ Bogu, pokaže put.
Nakon Regina caeli
Draga braćo i sestre,
jučer se obilježavao Svjetski dan Ujedinjenih naroda borbe protiv malarije. Dok se borimo protiv pandemije koronavirusa moramo također nastaviti ulagati napore u prevenciji i liječenju malarije koja prijeti milijardama ljudi u mnogim zemljama. Izražavam svoju blizinu oboljelima, onima koji se o njima brinu i onima koji rade na tome da svaka osoba ima pristup dobrim osnovnim zdravstvenim uslugama.
Upućujem također pozdrav svima onima koji danas u Poljskoj sudjeluju u „Nacionalnom čitanju Svetoga pisma“. Rekao sam vam mnogo puta i želim još jednom reći koliko je važno da nam uđe u naviku čitati Evanđelje, nekoliko minuta, svaki dan. Nosimo ga u džepu, u torbi. Da nam bude uvijek blizu, čak i fizički, i da ga svaki dan pomalo čitamo.
Za nekoliko dana započet će mjesec svibanj, posebno posvećen Djevici Mariji. Kratkim Pismom – objavljenim jučer – pozvao sam sve vjernike da u tome mjesecu, zajedno u obitelji ili sami, mole svetu krunicu te izmole jednu od dviju molitava koje sam predao svima. Naša će nam Majka pomoći da se s više vjere i nade suočimo s vremenom kušnje kroz koje prolazimo.
Svima želim dobar mjesec svibanj i dobru nedjelju. Molim vas, ne zaboravite moliti za mene. Dobar te i doviđenja!
