Duhovnost hodočašća
Osim
eshatološke dimenzije (koja vjernike podsjeća da smo na zemlji samo putnici/hodočasnici prema Domovini na nebesima), hodočašće je i određeno (usp. br. 286):
- pokorničkom dimenzijom (hodočašće se shvaća kao pokornički čin i vodi do sakramenta svete ispovijedi)
- slavljeničkom dimenzijom (tijekom hodočašća osjeća se radost, olakšanje, susreće se s drugim ljudima)
- bogoštovnom dimenzijom (hodočasnik koji ide prema nekom svetištu zapravo ide u susret Bogu te vrši mnogobrojne bogoštovne čine, bilo liturgijske ili pobožne naravi: klanja se, zahvaljuje, zavjetuje se, moli se, opraštaju mu se grijesi; također „veoma je često molitva hodočasnika upućena Blaženoj Djevici Mariji, anđelima i svetima, prepoznatima kao dobrim zagovornicima kod Svevišnjega)
- apostolskom dimenzijom („hodočašće kao navještaj vjere“, hodočasnici su prepoznati kao putujući Kristovi vjesnici)
- zajedničarskom dimenzijom (hodočasnik se i na hodočašću i u samom svetištu nalazi s drugim vjernicima, s tolikim drugim vjernicima koji su nekoć hodočastili u svetište, s prirodom koja okružuje svetište, s „čovječanstvom čije se trpljenje i nada na raznolik način očituju u svetištu“)
Odvijanje hodočašća
Govorom o odvijanju hodočašća zatvara se i posljednje poglavlje „Direktorija“ koji hodočašće prepoznaje i kao „molitveni put“, a na tom putu „Božja riječ mu treba biti voditeljicom, hranom i potporom“ (usp. br. 287).
Tijekom hodočašća na poseban način izdvaja se pet točaka (br. 287):
1.polazak će biti primjereno obilježen molitvenim momentom koji će biti u župnoj crkvi ili u nekoj prikladnijoj crkvi, a sastojat će se od euharistijskoga slavlja ili jednoga dijela časoslova ili pak od posebnoga blagoslova hodočasnika;
2.posljednja dionica hoda bit će oživljena snažnijom molitvom; preporučuje se da ta posljednja dionica - kada se već vidi i svetište - bude prijeđena pješice, procesijski, moleći, pjevajući, zaustavljajući se pokraj pojedinih kapelica koje eventualno postoje na tome dijelu puta;
3.doček i prihvaćanje hodočasnika moći će dati prostora nekoj vrsti liturgije praga, koja susret hodočasnika i čuvara svetišta stavlja na istančano vjersku razinu. Gdje je moguće, čuvari će se kretati ususret hodočasnicima, kako bi s njima hodili posljednjim dijelom puta;
4.zadržavanje u svetištu očito će trebati biti najsnažniji moment hodočašća i obilježen obraćenjem, prikladno potvrđenim u sakramentu pomirenja; osobitim izražajima molitve kao što su: zahvala, prošnja ili traženje zagovora, u odnosu prema obilježjima svetišta i prema ciljevima hodočašća; euharistijskim slavljem, vrhuncem samoga hodočašća.
5.zaključak hodočašća bit će primjerno obilježen molitvenim momentom u samome svetištu ili u crkvi iz koje se krenulo. Vjernici će zahvaliti Bogu na daru hodočašća i molit će od Gospodina potrebnu pomoć za življenje velikodušnijom zauzetošću u kršćanskome pozivu, nakon što se vrate u svoje domove.
Imajući ispred sebe upravo ove točke moći će se dobro razlikovati hodočašće od pobožnog pohoda ili pak od turističkog pohoda nekom svetom (hodočasničkom) mjestu.
Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije o hodočašću - umjesto zaključka
U ovom kontekstu govora o hodočašću svakako valja istaknuti i činjenicu da i Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije progovara o njemu i to u kontekstu govora o crkvenom zajedništvu (br. 28) te ga prepoznaje kao „tradicionalni model u življenju, slavljenju, svjedočenju i prakticiranju kršćanske vjere“ (br. 28 §4).
Osim tog vida hodočašća, Sinoda preporuča vjernicima da, kada im je moguće, hodočaste u crkvu svoga krštenja (br. 61 §2), ali isto tako i hodočasnička mjesta prepoznaje kao „snažan i vitalan dio identiteta i duhovnosti Nadbiskupije. Svako takvo mjesto ima svoju povijest i posebnu privlačnost za vjernike“ (br. 111) jer hodočašća i „snažno obnavljaju zajedništvo i pobožnost“ (br. 115 §6).
Progovarajući dalje o hodočašću Sinoda također napominje da „
valja dobro razlikovati hodočašće od turizma“:
„osobito pazeći da se uporabom određenih pojmova (npr. vjerski turizam) te dvije stvarnosti ne poistovjete. Hodočašće, koliko god se u njemu pronalazili zajednički elementi s turizmom, ostaje posebna pastoralna crkvena zauzetost, koju odlikuju slušanje Božje riječi, molitva, sakrament pomirenja, kršćanska ljubav te naglašena kršćanska duhovnost“ (br. 207 §2).
Korisne poveznice
vlč. mr. sc. Tomislav Hačko
