Uvod
Prethodne napomene za obred otvaranja Svete godine ističu da je „u sklopu euharistijskog slavlja, poseban znak svečanog otvaranja Jubilarne godine hodočašće cijele biskupijske Crkve za križem u procesiji i svečani ulazak u katedralu“.
Nakon što smo se
u prethodnim člancima upoznali s naravi i svrhom hodočašća, u idućim člancima želimo progovoriti o još dva važna znaka: krstionici i križu.
U nedjelju, na blagdan Svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa, 29. prosinca 2024., u mjesnim Crkvama slavio se početak Jubileja. Osim što se je toga dana slavio početak Jubileja u Zagrebačkoj nadbiskupiji, toga dana su iz zagrebačke katedrale prenesene u procesiji i relikvije blaženoga Alojzija Stepinca u
Bogoslužni prostor u kojem su tijekom Jubileja na poseban način istaknuta još dva važna „znaka“: križ i replika Višeslavove krstionice. Naime, kako je bilo i napomenuto u obredu za slavlje početka Jubileja,
„Jubilarna godina prihvaća se kao Božji dar. Ona je znak puta nade hodočasničkog naroda koji hoda iza Kristova križa, kako je to i prikazano u logu Jubileja: 'U svijetu u kojem su napredak i nazadovanje isprepleteni, Kristov križ ostaje sidro spasenja: znak nade koja ne razočarava jer se temelji na ljubavi milosrdnog i vjernog Boga' (Papa Franjo, Opća audijencija, Trg sv. Petra - 21. rujna 2022.). To je put Božje Svete Obitelji koja danas u Crkvi hoda prema nebeskom Jeruzalemu.
Zbog toga se traži da križ, kojim se otvara hodočašće, bude značajan križ za biskupijsku Crkvu, s povijesno-umjetničkog gledišta ili da je vezan uz pobožnost naroda. (…) Postavlja se u prezbiteriju, blizu oltara, gdje ostaje tijekom cijele Jubilarne godine kako bi ga vjernici mogli častiti: zapravo 'sadržaj razlomljenog kruha je Isusov križ, njegova žrtva poslušnosti iz ljubavi prema Ocu' (Papa Franjo, Apostolsko pismo Desiderio desideravi, 7)“.
Spomen na krštenje na blagdan Svete Obitelji obilježen je škropljenjem vodom koje je
„živi spomen na krštenje, ulazak na put sakramentalne inicijacije i u Crkvu. Naime, krštenje je 'prvi sakrament novoga Saveza, po kojem ljudi u vjeri prianjaju uz Krista i primaju Duha posinstva, nazivaju se sinovima Božjim i to jesu. Ucijepljeni su u sličnost smrti i uskrsnuća Kristova, uključuju se u njegovo tijelo. Pomazani pomašću Duha, postaju sveti hram Božji i udovi Crkve, rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni'“ (Blagoslovi, 329).
Kako bi se mogli uvijek spomenuti svoga krštenja
prigodom ulaska u Bogoslužni prostor, na njegovu glavnom ulazu postavljena je replika Višeslavove krstionice koja se do sada čuvala u Nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke.
„Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“
Kako tada piše nadbiskup Franjo Kuharić (
Glas Koncila, 21. ožujka 1976., str. 2) „katolički biskupi hrvatskog jezičnog područja upravo su objavili posebno biskupsko pismo povodom slavljenja tisuć-obljetnice prvog hrvatskog Marijina svetišta što ga na Otoku u Solinu podiže kraljica Jelena i povodom slavljenja trinaest stoljeća naših veza sa Svetom Stolicom i početaka pokrštavanja našega naroda. Ta biskupska poslanica vodi nas tragom sačuvanih spomenika kroz svu povijest Crkve među Hrvatima, da na temelju tisućljetne baštine i tisućljetnih iskustava zacrta današnje naše brige, mogućnosti, zadatke, stavove i perspektive“.
U tom smjeru, u tom biskupskom pismu, ističe se i značaj Višeslavove krstionice koja ukazuje na važnost osobne vjere:
„Na krstionici kneza Višeslava, tom sjajnom spomeniku i simbolu pokrštenja naših hrvatskih pradjedova, uklesane su riječi: Ovo vrelo prima nemoćnike da ih vrati prosvijetljene. Ovdje se oni raskajani čiste od nedjela svojih, što navukoše od prvog roditelja, da budu učinjeni štovateljima Krista, zdravo ispovijedajući vjekovječno Trojstvo. Taj natpis, koji je možda nadahnut nekim tipološkim tumačenjem starokršćanske teologije evanđeoskog izvještaja o tome kako je Isus ozdravio slijepca od rođenja (Iv 9), vrijedan je da i mi danas o njemu razmišljamo kao o poruci iz naše davnine za nas - članove hrvatske katoličke zajednice - u ova naša vremena.
Kad je prezbiter Ivan - spomenut u natpisu - sastavljao tekst koji će se uklesati u ograničen predviđen prostor na krstionici, bio je prisiljen da iz opsežnog kršćanskog učenja o krstu izabere ono što je on sam smatrao, i što se u tadašnjoj našoj sredini smatralo najznačajnijim i najvažnijim za otajstvo krsta, da to onda bude preko natpisa na kamenu stalno pred očima svih koji su se u toj krstionici krstili. Stoga nam taj natpis može poslužiti kao valjano svjedočanstvo o tome kako su naši davni pradjedovi shvaćali sveto krštenje i što su u krštenju držali bitnim. Svakako, na krštenju se čovjek čisti od svojih grijeha, poimence od istočnog grijeha: to natpis jasno kazuje. Ali, naš spomenik - da se izrazimo slikovito - upravo viče da je s krstom usko povezana živa osobna vjera; vjera koja daje pravu spoznaju i tvori to da čovjek bude prosvijetljen, a ne duhovno nemoćan i slijep; vjera koja se javno ispovijeda; jedino ispovijedanjem vječnoga Trojstva, Oca i Sina i Duha Svetoga, kršteni čovjek biva pravi i istinski kršćanin, onaj koji 'štuje Krista' (christicola), a ne nosi ime kršćanina i katolika samo kao prazan titul i golo ime kojemu ne odgovara istinska životna zbilja! Kakve li goleme i važne teme za ispit savjesti hrvatskih katolika u ovoj našoj jubilejskoj godini! Ne krste se naša djeca, dragi roditelji, djedovi i bake, samo zato da im se oprosti istočni grijeh i da mogu doći u nebo ako slučajno umru u nejakoj dobi; još manje samo zato da se čisto naizvana pribroje ovoj grupi ljudi koja se naziva katolicima, ili da se posvjedoči njihova tradicionalna pripadnost hrvatskom narodu; a još najmanje da se nad njima obavi jedan lijep tradicionalni hrvatski običaj koji nam je od davnine srcu prirastao, a da se poslije propusti i zanemari ono najhitnije, tj. da ta djeca spoznaju pravu vjeru, da postanu prosvijetljeni štovatelji Krista Isusa, da se osposobe za »zdravo« i spasonosno ispovijedanje vječnoga Trojstva. Nismo mi vjerni ni Bogu ni našim pradjedovima ako smo se doduše pobrinuli da nam se dječica odnesu na krštenje, a poslije smo posve zanemarili da dobiju pravu evanđeosku poduku, kako bi ono svjetlo koje su u klici dobili u svetom krštenju, bljesnulo u njihovu srcu i umu, pa da bi mogli postati istinskim i živim štovateljima Gospodina našega Isusa Krista!“ (br. 14)
U nastavku biskupskog pisma (br. 17), a pod naslovom „Vjeru treba uvijek dublje spoznavati“, biskupi naglašavaju:
„Kratak nas natpis na Višeslavovoj krstionici upozorava da su naši pradjedovi u primanju kršćanstva prvenstveno vidjeli jedno više prosvjetljenje, to jest dublju i svestraniju spoznaju o Bogu i o čovjeku, o smislu života, o pravom uzvišenom određenju čovjeka, o otajstvenoj vrijednosti ljudske osobe i njezina postojanja, koje se ne ograničava samo na mukotrpno vremenito trajanje, nego se ima rascvasti u prebujnoj punini života svake osobe u nedokučivu zajedništvu s trima Osobama vječnoga Trojstva. Tu dublju spoznaju Božjih i ljudskih stvarnosti može čovjek postići samo po milosnom daru krsne vjere, bez toga smo nemoćni i slijepi za pravu božansku zbilju. No, čovjek se ne smije zadovoljiti samo prihvaćanjem onoga minimalnoga u našoj kršćanskoj vjeri, toliko da se samo može smatrati kršćaninom, ali da ga svaki vjetar ljulja i da tapka kao u mraku. Naši nas pradjedovi upozoravaju da naša vjera mora biti prosvijetljena, da nije dosta samo slijepa vjera: treba da u svojoj vjeri hodamo radosno kao po danu, puni svjetla, sposobni da i drugima svijetlimo.“
Višeslavova krstionica - spomenica našega krštenja
Višeslavovu krstionicu nije bilo moguće zaobići niti zaboraviti prigodom velebnoga slavlja u Ninu 1979. godine. Iako je tada nije bilo u Ninu (jer je bila pohranjena u muzeju), u pozdravnom govoru nadbiskup Marijan Oblak na slavlju u
Ninu 2. rujna 1979. istaknuo je kako: „svi hodočastimo danas ovdje u Nin, grad Višeslavove krstionice, spomenice našega krštenja…“ (
Glas Koncila, 9. rujna 1979.).
Proslava „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“ započela je 1976. godine, a završila je
Nacionalnim euharistijskim kongresom u Mariji Bistrici 8. i 9. rujna 1984. godine na kojem se okupilo preko 400.000 vjernika, 1100 svećenika, 35 (nad)biskupa i 5 kardinala. I na tom Kongresu Višeslavova krstionica pronašla je svoje mjesto.
O tome izvještava
Glas Koncila u izdanju od 16. rujna 1984.:
„U subotu uvečer iznenađenje u katedrali i pred katedralom. Nikada ni u najsvečanijim zgodama ne vidjesmo na tom prostoru toliko vjernika. Mnoštvo ne bi stalo ni u tri katedrale. I uopće nije željeno ni senzacije ni jeftine zabave. Pozorno sluša i duge govore, najdraže riječi prati oduševljenim pljeskom. Papin izaslanik otvara NEK, pali se vazmena svijeća nad krstionicom kneza Višeslava što je postavljena u naravnoj veličini pred oltar iznad kripte, u kojoj leže kosti junaka i mučenika. Doista smo u smrt kršteni… Za svako stoljeće vrč vode u Višeslavovu krstionicu i velika zapaljena voštanica. I pjesma kao jeka tih stoljeća.“
Također, u nastavku članka još se ističe i značaj križa s krstionice kneza Višeslava:
„Više naših biskupa i nadbiskupa objesiše oko vrata nove biskupske križeve i liku križa s Višeslavove krstionice. Isti takav, ali veliki, srebrni Višeslavov križ prevodio je cijelu procesiju i za sve vrijeme mise stajao pred oltarom
kao najočitiji spomen hrvatske katoličke povijesti.“ „Bio je to nezaboravni dan, 9. rujna 1984. Crkva u Hrvata snažno je i odgovorno zakoračila u buduća stoljeća“, riječi su kojima je završio spomenuti članak.
I zaista, Crkva u Hrvata, kao Hodočasnica nade, došla je do još jednih velikih proslava jubileja i vraća se na svoje početke hoda s Bogom, na trenutke našega krštenja.
Natpis na krstionici kneza Višeslava
U tom povratku na trenutak našega krštenja pomoći će nam i
dolazak u Bogoslužni prostor bl. Alojzija Stepinca na čijem ćemo ulazu zastati pred Višeslavovom krstionicom na kojoj možemo čitati ispisano „s razriješenim kraticama“ (usp.
mr. Petar Marija Radelj, „Višeslavova krstionica“, 13. prosinca 2024.):
„In Christi nomine. Amen. Haec fons nempe summit infirmos, ut reddat illuminatos.
Hic expiant scelera sua, quod de primo sumpserunt parente, ut efficiantur Christicolae salubriter confitendo Trinum perhennem.
Hoc Iohannes presbyter sub tempore Vuissasclavo duci opus bene compsit, devote, in honorem videlicet sancti Iohannis Baptistae, ut intercedat pro eo clientuloque suo.“
„U ime Kristovo. Amen. Ovaj studenac odista prima nejake da ih vrati ozarene.
Ovdje se odrješuju od opačina svojih koje primiše od praroditelja, da se učine Kristovim štovateljima, spasonosno ispovijedajući Trojicu vjekovječnu.
Svećenik Ivan u Višeslavovo doba dobro ukrasi ovo djelo knezu s posvetom, na čast dakako svetomu Ivanu Krstitelju, da zagovora njega [kneza] i štićenika svoga [Ivana].“
Umjesto zaključka - „Pođimo naprijed s našim Bogom!“
I kad ćemo drugi puta
ulaziti ili izlaziti iz Bogoslužnog prostora blaženoga Alojzija Stepinca i kada ćemo se znamenovati znakom križa blagoslovljenom vodom, u daljnjem životom hodu, kao hodočasnike nade, neka nas potiču riječi sluge Božjega Franje Kuharića koje je izgovorio u homiliji na Mariji Bistrici 9. rujna 1984.:
„Naš veliki jubilej trajno nas je pozivao i na ispit savjesti. I ovaj naš Kongres morao bi bas raspoložiti za velike odluke, za istinsko obraćenje… Ponovimo svoj Veliki Zavjet iz Solina 1976. i prevažne odluke iz Nina 1979.: Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi misu. To vrijedi za katoličku obitelj u svakom narodu i za sva vremena. (…) I pođimo naprijed s našim Bogom! Godine 1935., 7. srpnja, nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac u zavjetnoj propovijedi rekao je: 'Obećajemo da ćemo ti ostati vjerni i iskreni štovatelji. Vjerni dok budu žuborili potočići naši, šumile rijeke naše, dok se bude pjenilo sinje more naše, vjerni dok se budu zelenile livade naše, dok se budu zlatile njive naše, dok se budu sjenile tamne šume naše, dok bude mirisalo cvijeće domovine naše'. Pođimo naprijed s našim Bogom, s ovom baštinom teške i slave prošlosti, sa svim iskustvima sadašnjosti i sa svom nadom vječne budućnosti. Krijepljeni Euharistijom i pod Marijinim okriljem, pođimo s Bogom u buduće dane, u buduće godine, u buduća stoljeća, sve dok Gospodin ne dođe (usp. 1Kor 11,26)“.
vlč. Tomislav Hačko
Foto: Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije
.jpg)
.jpg)
.jpg)
