Kao odgovor na drugo čitanje ne pjevamo psalam. Doista, čitanje nas je pripremilo za ono što će uslijediti; odnosno za navještaj evanđelja kao radosni vrhunac ovog dijela liturgijskog slavlja. Tako, nakon tišine, ustajemo i pjevamo, ne jednom, već više puta, jedinu riječ koja je najuže povezana s Gospodinovim uskrsnućem: „Aleluja!“. To je poklik hvale. To je riječ Gospodnja dok stoji pred Ocem uskrsnuvši od mrtvih; a njegov Duh čini da se upravo ta riječ uzdiže iz njegova tijela, Crkve. Ovu riječ sad pjevamo jer u naviještanju evanđelja naš uskrsli Gospodin pojačava svoju prisutnost u svojoj zajednici. Znamo to, vjerujemo, radujemo se, stojimo, pjevamo. Držat ćemo se svake njegove riječi i svakog njegovog djela. Ponovno se pojavljuju plamen i slatki miris tamjana. Stvara se procesija. Biskup sa svog sjedišta blagoslivlja jednog od đakona kojeg je zaredio i traži od njega da knjigu evanđelja odnese s oltara gdje je postavljena i da je, držeći je, ponese u procesiji do mjesta s kojeg će se naviještati evanđelje. To su otajstva. Kroz njih Gospodin, transcendentan, govori izravno svojoj Crkvi.
Rekli smo da kad je Isus uskrsno od mrtvih da je i sve ono što je rekao doista i uskrslo s njim. Čitajući neke određene odlomke evanđelje, dio, tako reći, onog što je uskrsnulo s Isusom prenosi se zajednici, ali zapravo sad nema podjele, jer, ako se dio može prenijeti, to je samo zato što je Isus u potpunosti uskrsnuo. Ali reći „uskrsnuo“ nije apstraktan pojam, nejasna prisutnost. Onaj koji je doista učinio i rekao te stvari, onaj koji je raspet i pokopan, to je onaj koji je uskrsnuo. Slušanje bilo kojeg dijela evanđelja bilo kojeg dana naš je način ulaska tog dana u tajnu uskrsnuća. Evanđelje se uvijek odnosi na Isusovu smrt i uskrsnuće, a sve drugo što kaže ima za svrhu smjestiti otajstvo muke u njegov najpotpuniji kontekst.
Čak su i evanđelja apostolski tekstovi i stoga sve to što smo upravo rekli da se vjera koja nam dolazi preko apostola odnosi i na naše slušanje i prihvaćanje onog što čujemo u čitanju evanđelja. Razlika je u vrsti spisa. Osim Uskrsa i nekih blagdana, drugo čitanje gotovo je uvijek preuzeto iz jednog od apostolskih spisa. Evanđelja su nastala nekoliko desetljeća kasnije kako bi se udovoljilo rastućoj potrebi u životu prvih zajednica, potrebi za opširnijim pripovijedanjem o Isusovu životu. Trebalo se puno toga sjetiti o Isusovom životu i očito su već bile u opticaju brojne epizode: Njegove nezaboravne riječi i susreti s ljudima, Njegove čudesne prispodobe, čuda učinjena iz dobrote i suosjećanja, Njegovi različiti običaji, posebno navika da „jede i pije s grešnicima“ (usp. Lk 15,2). Četiri evanđelja koja su se na kraju uvrstila u kanon - opet poput poslanica, jer je u njima Crkva prepoznala živu vjeru koju su apostoli prenijeli - bila su plod autora apostolskog doba koji su sakupljali određene priče, određenim redoslijedom, i pričali priču naglašavajući one teološke točke koje bi bile korisne zajednicama kojima su pisali. Evanđelist Luka daje nam jasniju ideju rada ovih nadahnutih autora, i vidimo da ta inspiracija ne isključuje rad i misli ljudskog autora. On kaže: Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati (Lk 1, 1-3).
Kao što Luka ovdje sugerira, postoji mnogo načina za sastavljanje priče i sad je Luka izabrao svoju. Ali ono što nalazimo zajedničko sa svima onima koji „poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše“ jest da se svi slažu oko središta i vrhunca priče. To je uvijek Isusova smrt i uskrsnuće. Što god je rečeno dio je ove priče i pomaže nam da produbimo razumijevanje. Prikladno je podsjetiti se, s obzirom na kontekst čitanja Evanđelja, onog što smo već općenito rekli o događaju karaktera naviještanja Riječi. Dok slušamo navještaj evanđelja, trebali bismo biti svjesni da ne slušamo samo tog određenog đakona ili svećenika koji stoji kod ambona i koji manje ili više učinkovito čita iz velike knjige. Naviještanje evanđelja je otajstvo i nešto se kroz njega događa upravo sad! Sam Isus u vrlo konkretnom obliku posjećuje zajednicu izgovarajući nam ove riječi danas, čineći ovo čudo, pričajući ovu prispodobu, jedući i pijući s tim grešnicima. Ali ima još toga. Svako određeno evanđelje koje čujemo određenog dana dovodi nas na taj način, tog dana, u središte. Dakle, ono što se na kraju događa jest da Isus posjećuje zajednicu kao onaj koji je raspet i koji je sad uskrsnuo.
Ivan evanđelist izvještava da Isus govori o svojoj smrti i uskrsnuća kao „svojem času“. Njegov je čas - čas koji nikad ne prolazi, nikad ne nestaje u prošlosti i ne stari s vremenom. Dakle, Njegovo vrijeme se podudara s onim što se događa kad se čita evanđelje. Prisutan je svojom žrtvom, onaj čiji je čitav život u svim detaljima neumoljivo vodio do ove smrti o kojoj su govorili sav Zakon i Proroci, prisutan je i sad, jer je uskrsnuo od mrtvih. Kad ćemo govorimo o euharistijskoj službi u sljedećim poglavljima, vidjet ćemo da obred i riječi tog dijela mise govore i ispunjavaju na svoj način onog što je već rečeno u službi riječi. Karakter tog jednog događaja, Isusova smrt i uskrsnuće, središte svega, je intenziviran.
Ovdje inzistiram na snazi evanđeoskog događaja da nas prenese iz prošlosti u našu sadašnjost. Kad se pročita Evanđelje, ono što je Isus rekao i učinio, to vrijeme postaje prisutno među nama. Ali trebali bismo razmisliti o nekim posljedicama toga. Već smo rekli da je svaki naviještaj Riječi u liturgiji također nesvodljivo novi trenutak: Kristov događaj postaje događaj određene zajednice ovdje i sad. Krist dolazi i prima se kao istinska poruka spasenja određenoj zajednici koja ovdje i sad čuje ovu Riječ. Riječ nam je stoga upućena u konkretnim okolnostima u kojima se nalazimo. Govori nam nešto o našem trenutku u povijesti, posebno o trenutku našeg života. Riječ je za nas spasonosna, snažna i nova, jer određena zajednica koja čuje ovaj evanđeoski događaj u sadašnjim okolnostima, nije nikad prije postojala.
Ovdje se želimo prisjetiti onog što smo rekli da se obrati pažnja na smjer kretanja liturgijskog slavlja. Možemo naviještanje evanđelja smatrati pojačavanjem i vrhuncem kretanja Boga Oca prema svijetu. To izražava u svom trinitarnom i eklezijalnom obliku: očito što sad Otac kaže Crkvi je Isus Krist. Kad to čujemo, kad vidimo da djeluje, trebali bismo se sjetiti da je to Očeva riječ koja nam je dana. Ono što govori i čini otkriva Oca. Njegova smrt i uskrsnuće otkrivaju Oca. Ova Riječ pogađa srce onih koji je slušaju, jer je popraćena Duhom Svetim, baš kao što je Krist došao na svijet popraćen Duhom. Duh osigurava da Isus Krist silazi u zajednicu koja s poštovanjem, strahopoštovanjem i čuđenjem čuje evanđelje. Kličemo onom koji je sad prisutan među nama: „Slava tebi, Kriste!“.
Evanđelje uvijek čita đakon ili prezbiter ili, ako nije prisutan netko od zaređenih službenika, čita ga sam biskup kad predsjeda liturgijskim slavljem. To je obredno „pravilo“ koje je dio ozbiljne igre. Pomaže nam shvatiti da je Evanđelje privilegirano središte Biblije i da je njegovo naviještanje u liturgiji privilegirani vrhunac službe riječi. Upozorava nas da sam Krist sad govori izravno svojoj ponovno ujedinjenoj Crkvi. Nadalje, biskup je nasljednik apostola. Naređuje đakonima da čitaju evanđelje i to poslanje ostaje onim đakonima koji će kasnije biti zaređeni za svećenike. Čuvanje navještaja evanđelja za zaređene podsjeća nas da evanđelje izrazito izražava apostolsku vjeru. Budući da je evanđelje povezano s ostalim spisima, koje je pročitao član zajednice, kršten, ali ne zaređen, ovo ozbiljno pravilo igre implicitno upućuje na činjenicu da se svi spisi čitaju i razumiju pod autoritetom apostolske vjere. Biskup ili tko god je zaređen predstavlja ovo apostolsko jamstvo.
Knjigu prevodi vlč. mr. Tomislav Hačko, a prijevod se objavljuje uz dozvolu autora i izdavača
Gracewing Publishing.
