Kako se i navodi u uvodnom dijelu o crkvenom dokumentu „Cumpostquam“ od 9. studenoga 1518., „pitanje oprosta u Njemačkoj, koje je trpjelo od velikih zloporaba, iskoristio je Martin Luther za objavljivanje 95 teza o oprostima 31. listopada 1517. (Weimarsko izd. 1 [1883] 229-238)“. Kao odgovor na to ovaj dokument iznosi crkveno učenje o oprostima:
„...Kako se ubuduće nitko ne bi (mogao) pozivati na nepoznavanje nauka Rimske crkve o takvim oprostima i njihovoj učinkovitosti, niti se ispričavati pod izlikom takvom neznanju, niti si pomagati izmišljenim protivljenjem, nego kako bi takvi zbog poznate laži mogli biti privedeni kao krivi i s pravom kažnjeni, ovim pismom želimo ti dati na znanje da je Rimska crkva, koju ostali moraju slijediti kao majku, predala:
Rimski biskup, nasljednik ključara Petra i zamjenik Isusa Krista na zemlji, vlašću ključeva, kojima može otvoriti kraljevstvo nebesko, otklanjajući kod kršćana takve zapreke (to jest krivnju i dužnu kaznu za učinjene grijehe, krivnju naime pomoću sakramenta pokore, a vremenitu kaznu za učinjene grijehe dužnu prema Božjoj pravednosti, pomoću crkvenih oprosta), može iz opravdanih razloga podijeliti istim kršćanskim vjernicima, koji su Kristovi udovi zbog veze ljubavi, bilo da su u ovom životu, bilo u čistilištu, oproste iz preobilnih zasluga Krista i svetaca; podjeljujući oprost apostolskom vlašću, kako za žive tako i za mrtve, (papa) običava raspodijeliti blago zasluga Isusa Krista i svetaca, podjeljivanjem samog oprosta na način odrješenja ili ga prenosi kao molitvu za pomoć.
Zbog toga se svi, kako živi tako i mrtvi, koji uistinu budu stekli takve oproste, oslobađaju od tolike vremenite kazne, koju su prema Božjoj pravednosti zaslužili za svoje učinjene grijehe, koliki budu udijeljeni i stečeni oprosti.
I tako mi, apostolskim autoritetom, snagom ovdje iznesenog, određujemo pod prijetnjom izrečene kazne izopćenja, da svi moraju tako misliti i propovijedati“ (DH 1447-1449).
