O ovom pojmu Crkva je posljednji puta u svom učenju progovorila na zasjedanju sabora u Tridentu na zasjedanju 1551., u kontekstu govora sakramenta pokore.
Tako se naglašava kako su davanjem zadovoljštine (zadovoljiti, podmiriti) pokornici oprezniji i budniji, liječe se ostaci grijeha te se odstranjuju zle navike stečene lošim životom. Također, Crkva naglašava i činjenicu da „ta zadovoljština koju činimo za svoje grijehe nije toliko naša da ne bi bila po Kristu Isusu; mi naime, koji po sebi ništa ne možemo, sve možemo uz suradnju onoga koji nas krijepi (
Fil 4,13)“. Zato se onda i svećenicima naglašava da kad nalažu neku zadovoljštinu za grijeh da „imaju pred očima , da zadovoljština koju nalažu ne bude samo čuvarica novog života i lijek za slabost, nego također kazna i pokora za prošle grijehe“ (DH 1690-1692).
Imajući u temelju ovo učenje Crkve i u aktualnom
Redu pokore čitamo o zadovoljštini kao činu koji slijedi nakon kajanja i ispovijedi:
„Pravo obraćenje dovršuje se zadovoljštinom za grijehe, poboljšanjem života i naknadnom nanesene štete. Vrsta i mjera pokore moraju biti prilagođene svakom pokorniku napose, kako bi svatko popravio red što ga je narušio i dobio pravi lijek za bolest od koje je bolovao. Potrebno je zato da kazna bude uistinu lijek za grijeh i nekako obnovi život. Tako pokornik, zaboravljajući ono što je za njim (Fil 3,13), nanovo se uključuje u otajstvo spasenja i upravlja pogled prema onome što je pred njim“ (Prethodne napomene, br. 6).
