Od najranijih vremena poznajući ove istine Crkva je razabrala i prihvatila razne načine kako bi se plodovi božanskoga otkupljenja primijenili na pojedine vjernike i kako bi vjernici surađivali u spasenju braće te kako bi cijelo tijelo Crkve bilo pripravljeno u pravednosti i svetosti za konačno ostvarenje kraljevstva Božjega, kada će Bog biti sve u svemu.
Doista, sami su apostoli poticali svoje učenike da mole za spasenje grješnika; drevni je običaj Crkve sveto sačuvao tu praksu, poglavito kada bi pokornici iskali molitve cijele zajednice i kada se pokojnima pomagalo molitvama te posebno prikazivanjem euharistijske žrtve. I dobra djela, u prvomu redu ona koja su ljudskoj slabosti teška, od najstarijih se vremena prikazivalo Bogu za spasenje grješnika. A budući da se smatralo da patnje što ih mučenici podniješe za vjeru i Božji zakon imaju veliku vrijednost, pokornici su običavali utjecati se mučenicima da im oni pomognu svojim zaslugama kako bi od biskupa što brže ishodili pomirenje. Doista, molitve i dobra djela pravednika smatralo se toliko vrijednima da se tvrdilo kako pokornik biva opran očišćen i otkupljen uz pomoć cijeloga kršćanskog naroda. (…)
Nadalje, otačka je Crkva bila potpuno uvjerena da postiže djelo spasenja u zajednici i pod vodstvom pastira, koje je Duh Sveti postavio kao biskupe da upravljaju Božjom Crkvom. Stoga su, sve razborito prosuđujući, biskupi određivali način i mjeru zadovoljštine koju je trebalo učiniti, štoviše, dopuštali su da se kanonske pokore zamijene drugim, možda lakšim djelima, prikladnijima za opće dobro i pogodnijima za njegovanje pobožnosti, djelima koja su trebali izvršiti sami pokornici, a katkada i drugi vjernici.
Uvjerenje koje postoji u Crkvi da, primjenjujući zasluge Krista i svetaca, pastiri Gospodinova stada mogu pojedine vjernike osloboditi od onoga što je od grijeha ostalo, pod utjecajem stalna nadahnitelja Božjega naroda, Duha Svetoga, postupno je tijekom stoljeća dovelo do prakse oprosta kojima se u samu učenju i u stezi Crkve ostvario napredak, a ne promjena, i iz temelja objave uzeto je novo dobro na korist vjernika i cijele Crkve.
Praksa oprosta, koja se postupno raširila, u povijesti Crkve postala je osobito jasna kada su rimski prvosvećenici odredili da neka djela, prikladnija za opće dobro i Crkve, mogu zamijeniti cijelu pokoru i vjernicima koji su se istinski pokajali i ispovjedili svoje grijehe te koji bi izvršili ta djela, uzdajući se u milosrđe svemogućega Boga i u zasluge i autoritet apostola, temeljem punine apostolske ovlasti , podjeljivala ne samo potpuni i širi (oprost), nego i najpotpunije oproštenje svih njihovih grijeha“ (Pavao VI., Apostolska konstitucija Indulgentiarum doctrina, 6-7).
