„Stoga Crkva i u ovo naše vrijeme svu svoju djecu poziva da dobro promisle o tomu koliko praksa oprosta koristi životu njezine djece, štoviše cijelomu kršćanskom društvu.
Spasonosna praksa oprosta, tek da podsjetimo na ono najvažnije, u prvomu redu uči koliko je 'teško i gorko kada se ostavi Gospodina, Boga svojega'. Naime, kada dobiju oprost, vjernici shvaćaju da svojim silama ne bi bili u stanju popraviti zlo koje su grijehom učinili samima sebi i cijeloj zajednici pa su stoga potaknuti na spasonosna djela poniznosti.
Osim toga, praksa oprosta kazuje nam koliko smo jedni s drugima u Kristu intimno sjedinjeni i koliko nadnaravni život svakoga pojedinca može koristiti drugima kako bi se i oni što lakše i što tješnje sjedinili s Ocem.
Zato praksa oprosta djelotvorno potiče na ljubav i čini da je se prakticira na uzvišen način, kada se pomaže braći koja počivaju u Kristu.
Jednako tako praksa oprosta budi povjerenje i nadu u potpuno pomirenje s Bogom Ocem, ali ipak tako da ne opravdava nikakav nemar i ni na koji način ne umanjuje napor za postizanje tražene raspoloživosti za potpuno zajedništvo s Bogom. (…)
Za njihovo postizanje uistinu se traži s jedne strane da se izvrše propisana djela, a s druge da vjernik ima potrebnu raspoloživost, tj. da ljubi Boga, mrzi grijeh, svoje povjerenje polaže u Kristove zasluge te da čvrsto vjeruje u veliku pomoć općinstva svetih.
Nadalje, ne smije se zaboraviti da se stječući oproste vjernici poslušno podvrgavaju zakonitim pastirima Crkve, poglavito nasljedniku Petra, nebeskoga ključara, kojemu je sam Spasitelj povjerio zadaću da pase njegovo stado i upravlja njegovom Crkvom.
Spasonosna ustanova oprosta, dakle, na svoj način pridonosi da se Crkva predvede Kristu bez ikakve ljage, sveta i bez mane, u Kristu divno sjedinjena nadnaravnim vezom ljubavi. Naime, budući da se po oprostima članovi Crkve koji se još čiste brže sjedinjuju s članovima nebeske Crkve, po tim se istim oprostima više i brže uspostavlja Kristovo kraljevstvo 'dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove'“ (Pavao VI., Apostolska konstitucija Indulgentiarum doctrina, 9-10).
