.jpg)
Foto: 3. dan trodnevnice uoči proslave Stepinčeva 2021.
Euharistijska molitva započinje dijalogom predslovlja (u kojem svećenik govori: „Gospodin s vama“, zatim: „Gore srca“, te na kraju: „Hvalu dajmo Gospodinu, Bogu našemu“), a proteže se sve do velikog „Amen“. Ono što se događa tijekom ove molitve je zadivljujuće. Um se povlači pred otajstvom. Srce je uzbuđeno. Vjera je stavljena na kušnju. Ipak, u svakoj generaciji narod se nastavlja nalaziti pred nevjerojatnim iskustvom ove molitve, nadajući se da će svaki put dublje prodrijeti u otajstvo, sudjelovati u njemu potpunije, da razumije što se događa tijekom molitve i da bude dio nje. To je najveća molitva koju Crkva ima; Crkva je tu kako bi ju molila i ona postaje Crkvom u trenutku kada ju moli.
To je molitva sastavljena od različitih dijelova i ovdje će nam više nego igdje pomoći naša metoda pomoću koje izbliza slijedimo formu obreda i tekstova, kako bi nam bilo što jasnije što se ovdje događa. Ispitat ćemo dio po dio i vidjet ćemo kako se gradi veliko djelo koje kulminira u cijelom stvorenju, sjedinjenom s cijelim nebom u jednom savršenom činu hvale Bogu Ocu po Isusu Kristu, u Duhu Svetom.
Prije nego što razmotrimo te pojedine dijelove, korisno će biti u ovom kontekstu ujediniti neke ključne pojmove koje smo već koristili kako bi razumjeli druge trenutke mise. Prije svega, u euharistijskoj molitvi sve što smo rekli o karakteru događaja naviještanja Riječi, doseže novi intenzitet. Jedan od glavnih ponavljajućih elemenata u molitvi je ono što bi se moglo nazvati narativnim elementom. Na analogan način ono što smo vidjeli u Svetom pismu, gdje nas riječi podsjećaju na velike događaje spasenja, tekst euharistijske molitve također nas podsjeća na velike događaje. Ali sad je ono narativno cijelo upućeno prema središtu. Prisjećamo se događaja smrti i uskrsnuća Isusa Krista. Kad kažemo „prisjećamo se događaja“, namjerava se reći kako je to mnogo više od monotonog i oskudnog niza izgovorenih riječi naglas. Mislimo na naraciju u kojoj su riječi obuhvaćene gestama i znakovima, pa čak i čitavim obrokom na određenom mjestu s određenim ljudima. U ovom tako razrađenom činu sjećanja, taj izvorni događaj, uvijek zahvaljujući Isusovom uskrsnuću, postaje događaj zajednice koja ga sluša. Od nedjelje do nedjelje i od svetkovine do svetkovine čitanja se mijenjaju redom kako bi se tijekom godine u dijelovima prikazala cijela priča. Ali u svakoj misi, misu, bez obzira o kojoj se svetkovini radi, za vrijeme euharistijske molitve naviješta se ista priča, jedno i jedino središte. Na Božić, kada se u svetim spisima prisjećamo događaja oko Isusova rođenja, na vrhuncu našeg okupljanja i dalje pričamo središnju priču o Njegovoj smrti i uskrsnuću, a to je pak vrhunac božićne svetkovine.
Da bismo razumjeli što se događa za vrijeme euharistijske molitve također veliku pažnju želimo skrenuti i na dvostruku kretnju na koju smo već naišli u drugim dijelovima liturgije. Nakon uvodnog dijaloga prije predslovlja, kada biskup i zajednica međusobno razgovaraju kroz tri kratke i intenzivne rečenice, riječi ove molitve u potpunosti su upućene Ocu. U tom smislu onda je smjer kretanja očit od Crkve prema Ocu. Kao i uvijek, Crkva ne govori u svoje ime, već također predstavlja čitav svijet, doista, sve stvoreno. Trinitarni oblik pokreta također je jasno prisutan. Sva molitva upućena je Ocu, po Sinu u Duhu Svetom.
Ali u molitvi je također vrlo jasna kretnja od Oca Crkvi; jer u Njemu Crkva moli Oca da pošalje Duha Svetoga nad darove kruha i vina i Otac to čini. Molimo Ga da se naši prinosi mogu preobraziti u tijelo i krv Njegova Sina; i na ovu molbu je odgovoreno. Stoga u molitvi Otac dolazi u Crkvu šaljući svoga Sina u Duhu Svetom. Slijedimo li s pažnjom ovaj dvostruki smjer kretanja, to može biti zapanjujuće, ali to je naša zadaća i radost naše molitve. Molimo Oca da pošalje svoga Sina i Duha. Oni dolaze i nešto čine! Nešto se događa! Oni preobražavaju kruh i vino koje smo prinijeli u tijelo i krv Sina, a istovremeno nas čine jednim tijelom, jednim duhom u tijelu Sina. Tada kroz Sina i u Duhu Crkva prinosi ovo tijelo Ocu! Slijedit ćemo ovaj izvanredni i vrtoglav pokret i njegov smjer kroz različite dijelove molitve.
Kako bi ispred sebe imali cjelinu ove molitve, u tome će nam od koristi i pomoći biti razmišljanje o još jednom elementu. Kad razgovaram sa svojim studentima o ovoj molitvi izražavam im nemoguću želju. Prije svega, izrazim važnost jedinstva svih dimenzija i pravaca molitve u njihovom međusobnom dinamičnom odnosu; nešto slično je potrebno i za različite uloge Oca, Sina i Duha Svetoga i onoga što svaki od Njih čini u molitvi. Tada izražavam svoju nemoguću želju: da mogu istodobno izreći dva, tri ili četiri govora odjednom i to na takav način da ne bismo pomislili da je, na primjer, na prvom mjestu ono što čini Sin sa svim značenjem koje stoji iza toga; a onda, nakon toga, što Duh čini sa svim značenjem koje stoji iza toga. Ili pak obrnuto. Ili je pak prva kretnja nas prema Ocu, a onda tek Njegova prema nama. Ili obrnuto. Budući da je moja želja nemoguća, potrebno je ići korak po korak. Dakle, govorim o jednoj stvari za drugom, a ovdje moram učiniti isto. Ipak, ono što usta ne mogu, um može. Odnosno, nakon svega što je rečeno - ili, u ovom slučaju, napisano - um mora opaziti istodobnu pojavu svih dimenzija, istovremeno odvijanje i reagiranje jedne s drugom, njihovo različito preklapanje, kao u glazbi, gdje se više kontrapunktnih glasova razvija na temelju međusobnih odnosa.
Riječi i geste ove molitve su otajstva. Pa kako se onda i može reći ili pak učiniti istovremeno. Ali, u božanskoj stvarnosti na koju se pozivaju i s kojom nas stavljaju u odnos, nema sljedova u različito vrijeme, već samo jedna cjelina. Uđimo u Kristov trenutak. Uđimo kao suvremenici Njegova uskrsnuća, gdje je prošlost koju je živio, sada pristupna i danas i dostupna kao događaj na kojem sudjelujemo. Ali mi slično ulazimo i u budućnosti koju je On već dostigao i uspostavio, gdje su sve stvari na nebu i na zemlji sažete u Njemu, tamo gdje smo već zauvijek zajedno s anđelima i svecima na nebu. Ali prvo se ne susrećemo s Kristom, pa s Duhom, pa s Ocem ili pak s nekim varijacijama u ovom redoslijedu. Nema nikakvog susreta i nijednog čina, a da se to ne događa sa svom trojicom istovremeno. To je božanska stvarnost. Konkretno, nalazimo se isprepleteni u njemu s gestama i riječima obreda koji slijede jedan za drugim: protkani su tim otajstvima.
Sada možemo pratiti molitvu u njezinim raznim dijelovima.
Knjigu prevodi vlč. mr. Tomislav Hačko, a prijevod se objavljuje uz dozvolu autora i izdavača
Gracewing Publishing.
