Foto: Svetkovina sv. Josipa 2021.
Kad narod sjedne, netko od vjernika počinje prikupljati priloge. Iako su kruh i vino, koji će biti preobraženi u euharistijskoj žrtvi, već prije pripremljeni i unaprijed određeni, za nas je važno da o njima razmišljamo kao da ih prikupljamo sada. Kao što kompleksna povijest milosti stoji iza svakog člana zajednice na tom mjestu gdje će se prinijeti euharistija, tako se i mnoge povijesti - čitavi životi - sada sakupljaju i prikazuju u kruhu i vinu. Također donosimo novac i o njegovom prikupljanju u ovom trenutku ne bismo trebali razmišljati kao o nekoj banalnoj, prljavoj, ali opet nužnoj stvari. Novac je naš rad. Novac su sati našeg života. A sada ga darujemo, žrtvujemo ga, za rad Crkve, koji je u svojoj biti djelo milosrđa i evangelizacije. Već sveti Justin govori o prikupljanju novca u ovom trenutku liturgije u najstarijem opisu mise iz drugog stoljeća.
Ali, sada se događa nešto više od pukog prikupljanja priloga. Jedna od primarnih riječi koju je tradicija uzimala za misu je „žrtva“. Moramo ponovno upotrijebiti ovu riječ i posvetiti joj pažnju kako bismo razumjeli sve što se od ovog trenutka odvija u obredu.
Očito je da misa nije neka vrsta primitivnog žrtvovanja u kojem se žrtvuju životinje ili neki drugi darovi kako bi se umilostivilo Boga. Postoji precizna interpretacija kako kršćanstvo razumije ovaj pojam koji može postati jasan tek kad ga se promatra kako je korišten u onome što će uslijediti. U tom shvaćanju specifično kršćanskog smisla pomaže nam sveti Pavao. Za njega su Kristova smrt i uskrsnuće i naše zajedništvo s njima, unijeli u svijet potpuno novu stvarnost, počevši od Kristove podložnosti židovskom zakonu. Ali od tuda se širi dalje, uključujući i sve narode s udjelom u obećanju. Kao rezultat toga, Stari zakon i njegove žrtve više nemaju valjanost. Novi je savez i nova vrsta žrtve. Na kraju svog impresivnog i potresnog razmišljanja o zagonetci izraelskog odbijanja vjere u Isusa Krista, od 9. do 11. poglavlja poslanice Rimljanima, sveti Pavao započinje novo razmišljanje u 12. poglavlju u kojem opisuje život kršćana s jasnom razlikom od Izraela koji ne vjeruje. Prva rečenica ovog nagovora glasi: „Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje.“ (Rim 12,1). Dakle, nova žrtva za kršćanina, za razliku od žrtvovanja životinja koje se prinose u hramu, je kršćaninovo tijelo koje se Bogu prinosi svetim životom. To se naziva „duhovnim bogoslužjem“ za razliku od materijalnog žrtvovanja životinja. Naša tijela kao živa žrtva - to je ono što se treba prikupljati kao darove. Ali kršćani ne nude svoj život sami. To mogu učiniti samo prinoseći se kroz Krista, s Njime i u Njemu. To je ono što slijedi u nastavku.
Knjigu prevodi vlč. mr. Tomislav Hačko, a prijevod se objavljuje uz dozvolu autora i izdavača
Gracewing Publishing.
