„Riječ Gospodnja“ u službi riječi stoga ne znači samo kao riječi iz Biblije koje se izriču samo ljudskim riječima. Riječ Božja
je događaj:
događaj stvaranja i
događaj onog što Bog čini i govori Izraelu, i na kraju događaj onoga što Bog čini i govori u Isusu. Biblijske riječi govore o događaju. Za nas su dragocjeno sredstvo, jer dane su nam od Duha Svetog. Iz tog razloga prenose puno više nego što to mogu učiniti puke ljudske riječi. Navještajem ovih riječi naviješteni događaj postaje prisutan. Riječi u knjizi su poput nota u glazbenoj partituri. Partitura nije glazba, ali partitura omogućuje da se čuje glazba. Kad se iz partiture biblijske knjige naviještaju riječi posred zajednice vjernika, glazba Božjih događaja odzvanja posred te zajednice! Koja je osnovna shema glazbe? Bog govori svijetu i svijet govori Bogu. Bog „kaže“ preko svog Sina svijetu i svijet „odgovara“ kao sin Bogu. Bez obzira na liturgijska čitanja, služba riječi uvijek sa sobom povlači i karakter događaja; odnosno događaja prošlosti koji navještajem postaje događajem za zajednicu vjernika koja ga sluša. I svi događaji iz Pisma pronalaze svoje središte u jednom događaju koji je pak njihovo središte: Isusova smrt i uskrsnuće. To je ono o čemu govori Sveto pismo u svojoj cijelosti. Nije to govor koji sugerira ideje i koncepte. To je, kao što rekoh, događaj: isti događaj u kojem je Bog svojedobno djelovao kako bi spasio svoj narod i koji sada biva predan određenoj zajednici preko biblijskih partitura, dar Duha Crkvi.
Liturgija je događaj kao i svi drugi događaji u planu spasenja - intervencija Boga živog u ljudskoj povijesti, koji, upravo zato što Bog djeluje, ne može se izgubiti u prošlosti. U određenoj liturgiji, određene riječi navještaju se u Svetom pismu. Duh Sveti, koji je stvorio ove riječi preko ljudskih autora, u njih je stavio moć koja im svakog trenutka dopušta da budu ponovno primljene kao stvarno priopćenje spasenja. Svako naviještanje Riječi u liturgiji je uvijek novi trenutak: Kristov događaj - svi događaji iz Svetog pisma su Kristovi događaji - to postaje događaj Crkve, tj. određene zajednice koja ovdje i sad čuje ovu Riječ. Navještena Riječ u liturgiji nije blijedi odraz ili pak skup događaja koji se u njoj naviješta. Prisutna je puna stvarnost, o čemu svjedoče riječi. Ono što je predano u vremenu kao niz događaja sad je usmjereno na jedan događaj te liturgije.
Takve tvrdnje o moći biblijskih riječi ne bi se mogle iznositi da nije bilo djelovanja Duha Svetog, kojeg Uskrsli Gospodin daruje Crkvi kojoj su Sveto pismo dar i stvaranje i od kud dolaze nadahnuća potrebna kako bi ih se pravilno razumjelo. Drugim riječima, uskrsli Gospodin nam mora otvoriti um u Duhu kako bismo razumjeli te riječi. Kad se to dogodi, naš se um oslanja na onu divnu stvarnost u kojoj ovaj trenutak slušanja postaje događaj spasenja, tj. događaj koje riječi naviještaju.
Za nas je to istina na temelju Isusova uskrsnuća jer njegovo uskrsnuće ne znači samo da je na neki način uklonjen iz života koji je živio i vratio se - tko zna kako - nakon smrti. Isusovim uskrsnućem od mrtvih, također je uskrsnuo život kojim je živio. Ako smrt znači da je život završio, znači da si stao tamo gdje si umro i to vrijeme prolazi bez tebe, a uskrsnuće od mrtvih znači da ovaj život nije završio, nije izgubljen, nije podložan propadanju. Dakle, svaka riječ koju je Isus izgovorio, svaka radnja koju je učinio može biti prisutna jer je s Njime uskrsnula. I sve što je rekao i učinio koncentrirano je, na izvanredan način, u času Njegove smrti. I tako je ovaj događaj posebno prisutan u Njegovu uskrsnuću. Ali ne samo taj. Kad se prisjetimo da Isus nije „pao s neba
“, nego je uzeo tijelo tijekom dugih stoljeća stvaranja u iščekivanju i povijesti Izraela, shvaćamo da je s njim i sve uskrsnulo. Svaki događaj iz povijesti Izraela dio je događaja uskrsnuća; kad On uskrsne od mrtvih i pojavi se usred naše zajednice, svi ti događaji postaju dio jednog događaja koji je On; i, to što
je On, događaj
je ove liturgije.
Sad se možemo okrenuti obliku i redu obreda u kojem se Riječ navješćuje na misi. Na sve što smo do sad rekli, daje se konkretan oblik onom što čitamo, kako čitamo, tko čita i kojim redom čitamo. Ovaj oblik i red izražavaju da je središte onog što se naviješta Isusova smrt i uskrsnuće. Podjela mnogih biblijskih tekstova tijekom liturgijske godine ponavlja se u iskustvu i razumijevanju naše zajednice onog što Crkva otkriva u svakoj generaciji sa strahopoštovanjem i čuđenjem: da se smisao sveg stvorenog i čitave ljudske povijesti otkriva u otajstvu smrti i uskrsnuća Isusa Krista.
Možemo započeti s razmišljanjem o strukturi službe riječi. Sveta pisma čitaju se određenim redoslijedom koji slijedi povijest spasenja: liturgija započinje s tekstom Starog zavjeta u kojem su ispričani stvaranje i povijest Izraela i kreće se prema središnjem trenutku navještaja evanđelja. Redoslijed liturgije Riječi je takav jer je evanđelje vrhunac i središte Svetog pisma, ili rečeno jasnije: sam Krist je ispunjenje stvaranja i povijesti Izraela. Stoga se za kršćanina tekst iz Starog zavjeta u svojoj punini razumije samo u perspektivi Evanđelja ili, opet, samo u Kristu, mogu se razumjeti stvaranje i povijest Izraela. Čitanja nekih odlomaka iz Djela apostolskih čine poveznicu između Evanđelja i Starog zavjeta, kontemplativnu perspektivu, teološku perspektivu koja pomaže u povezivanju događaja Evanđelja sa starozavjetnim događajem. Ne govorim nužno o određenom nizu tekstova koji se nalaze u Lekcionaru za određeno liturgijsko slavlje, gdje je ta poveznica ponekad više jasnija, a ponekad manje, ovisno o slučaju. To je općenitije pitanje o ovoj strukturi u liturgiji. Međutim, jednom kad se shvati teološki značaj ove strukture - struktura je otajstvo - može se dogoditi da se između tekstova pojave duboke i neočekivane poveznice koje se možda neće pojaviti kad će se čitanja čitati jedno za drugim kao tekstovi.
Knjigu prevodi vlč. mr. Tomislav Hačko, a prijevod se objavljuje uz dozvolu autora i izdavača
Gracewing Publishing.
