Nakon završetka pjesme i nakon što su svi zauzeli svoja mjesta, prvo što svećenik čini i izgovara je znak križa. Znamenujući se znakom križa, izgovara: „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga“. Također, i sav narod se također znamenuje i odgovara: „Amen“. Svečaniji i smisleniji početak ne može se zamisliti. Razmislimo prvo o samom znaku, zatim o riječima, a onda i o znaku i riječima korištenima u ovom kontekstu početka cijelog obreda.
Znak, sa tako sažetom gestom, izražava središnji događaj kršćanske vjere. Činimo ga na vlastitim tijelima kako bi na neki način pokazali da ćemo snagu toga događaja osjetiti upravo na našim tijelima. Tijelo raspeto na križu dodiruje moje tijelo i oblikuje ga sada za ono što će se dogoditi. Kad činimo ovaj znak na sebi, toliko smo navikli izgovarati riječi „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ da možda ne primjećujemo kako je tu skrivena jedna znatna distanca između stvarne povijesne Isusove smrti na križu i svečanog izgovora Božjeg imena kao Oca, Sina i Duha Svetoga. Ali zapravo otajstvo Presvetog Trojstva otkriveno je u Isusovoj smrti na križu. Kako se krećemo kroz misu, detaljnije ćemo to moći vidjeti. Sad nam je dovoljno primijetiti da ovdje, na samom početku mise, činimo gestu i izgovaramo riječi koje sažimaju sve što će se dogoditi. Naša vlastita tijela bit će uvučena u tijelo koje je visjelo na križu i to dijeljenje s Kristovom smrću otkrivanje je trojstvenog otajstva.
Riječi „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ potječu od samog uskrslog Gospodina, koji je zapovjedio jedanaestorici učenika da poučavaju sve narode krsteći ih „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“. Dodaje obećanje: „Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“ (Mt 28,19-20). Stoga je to dragocjena izraz za kršćansku zajednicu. I to je verbalna formula kojom se osoba krsti. Implicitno podsjeća na Gospodinovo obećanje da će ostati zauvijek s nama. Tijekom stoljeća i neprestanim razmišljanjem od strane kršćana nad izvanrednom tajnom skrivenoj u ovoj naoko jednostavnoj formuli, neki se teolozi nisu mogli načuditi paradoksu riječi
ime u jednini i trima imenima Oca, Sina i Duha Svetoga. Jedini Bog ima samo jedno ime, a to je ime Otac, Sin i Duh Sveti. Ovo je puno ime Boga. Ostala imena su ili skraćena ili to impliciraju.
„U ime“, moglo bi se reći, točnije, „unutar imena“. Krstiti doslovno znači potopiti ili uroniti. Stoga je kršćanin krštenjem uronjen u Božje ime. To je sakrament, otajstvo, nešto konkretno. Kroz njega smo uronjeni u Božji život i taj život je Otac, Sin i Duh Sveti: Otac koji stvara Sina, Sin koji se u potpunosti podređuje Ocu, Duh koji proizlazi iz njihove ljubavi. Krštenjem je svaki kršćanin uronjen u tu razmjenu. Ništa od toga nije apstraktno. Jer krštenje je i sakramentalno uranjanje u Kristovu smrt i uskrsnuće. Uranjanje u vodu je otajstvo umiranja i pokopa s njim. Izlazak iz vode otajstvo je uskrsnuća zajedno s njim. Kao i u samoj gesti, znamo da opet imamo križ i trojstveno Božje ime. Ostatak kršćanskog života je život koji proizlazi od krsnog uranjanja i stalnog ulaženja u ovo božansko otajstvo. Kad god na tijelu činimo znak križa i istodobno izgovaramo sveto Božje ime - Otac, Sin i Duh Sveti - podsjećamo se na svoje krštenje i ponovno ga odabiremo u svojem životu.
Čineći ovaj znak Božjeg svetog imena na početku mise zapravo je jedini mogući način za početak. Jedina vrata kroz koja se ulazi u ono što se događa je krštenje; to jest, naše sudjelovanje u Kristovoj smrti i uskrsnuću, naše sudjelovanje u božanskom imenu Oca, Sina i Duha Svetoga. To što osjećamo je produbljivanje onoga što je započelo krštenjem, njegova potvrda i vrhunac. Kakvo razočaranje onda kad svećenik, protiv naznaka onoga što se trenutno traži, započne misu drugim riječima. Za usporedbu, sve drugo bit će trivijalno. Ne počinje bilo koji sastanak. To nije ništa drugo doli da se krštenje dovodi do svoje punine.
Biskup govori riječi koje nam je dao uskrsli Gospodin. Svi kažu: „Amen“. Na trenutak ćemo se zaustaviti na značenju ove riječi budući da će se tijekom mise izgovarati još puno puta i dobro je da to ne ostane beznačajna riječ. To je velika riječ i izgovarajući je, imamo milost i privilegiju koju ne treba uzimati zdravo za gotovo. To je hebrejska riječ i znači ono što je bilo rečeno kao sigurno i čvrsto je potvrđeno. Ali to također znači i pojedinačno uključivanje onih koji to izgovaraju. Riskiram svoj život kad kažem „Amen“. Slažem se. Potvrđujem. Reći „Amen“ na početku mise u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učiniti znak križa znači reći: da, znam to je jedini način ulaska u euharistiju; da, opet prihvaćam svoje krštenje; da, vjerujem u sveto ime Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga. Nešto slično primjenjuje se i svaki drugi puta kada tijekom mise izgovorimo: „Amen“. Znači da se s tim slažem i radostan sam zbog te veličanstvene istine.
Knjigu prevodi vlč. mr. Tomislav Hačko, a prijevod se objavljuje uz dozvolu autora i izdavača
Gracewing Publishing.
