Ispovijed naših grijeha i molitva/molba za milosrđe
Zatim svećenik, uključujući i sebe, potiče zajednicu da prizna svoje grijehe. Temeljni razlog zašto se ovo nalazi ovdje na početku je da, kako kaže jedan od predloženih tekstova, „možemo dostojno proslaviti sveta otajstva“. Sveti čin koji započinje neizbježno u nama budi oštar osjećaj kako su naši grijesi u potpunoj suprotnosti s onim što ćemo činiti. Mi smo u prisutnosti presvetog Boga i kao prva reakcija kad se nađemo pred Njim, što možemo drugo učiniti nego li zazvati Njegovu milost? Kako bismo se ikad mogli nadati da ćemo razumjeti nadahnutu Božju riječ koja će se navijestiti ako ne priznamo svoje grijehe pred Bogom i ne zazovemo Njegovu milost? Kako bismo se ikad mogli nadati da ćemo se pričestiti Kristovom žrtvom ako bi tome pristupili kao nečemu na što imamo pravo? Ne, mi pristupamo Riječi, pristupamo oltaru s pokajanjem.
Postoji nekoliko formula koje svećenik može upotrijebiti za ovaj dio slavlja. Pogađaju. U jednoj od njih svi zajedno govore Confiteor (Ispovijedam se, op. prev.). Ono što je divno u ovoj molitvi je to što ne samo da priznajemo svoje grijehe Bogu, već i jedni drugima, „i vama braćo“. I onda - još jedan sjajan dio – zazivamo Mariju, anđele i svete i, opet, braću „da se mole Gospodinu, Bogu našemu“. Moleći tako odmah postajemo svjesni da se liturgija ne odnosi samo na mene i Boga. Svi se okupljamo u Njegovoj nazočnosti, zajedno s anđelima i svetima; molimo ih da nam ukaže svoju milost i da nam se udijeli spasenje. Uključuje ponavljanje, inzistiranje, čak i odrđenu vrstu zamuckivanja: „Gospodine, smiluj se. Gospodine, smiluj se. Kriste, smiluj se. Kriste, smiluj se. Gospodine, smiluj se. Gospodine, smiluj se“.
Slava
Slavom dolazimo do prvog elementa mise koji nije dio svakog misnog slavlja. Slava se pjeva u važnije dane, nedjeljom i blagdanima, osim nedjeljama došašća i korizme (budući da se u tim vremenima suzdržavamo od pjevanja ovog himna kako bi mogao odjeknuti novom snagom u blagdanima za koje nas ta razdoblja pripremaju). To je anđeoska pjesma, koja započinje riječima koju su anđeli pjevali pastirima u noći kad se rodio Krist: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!“ (Lk 2,14). Koristeći te iste anđeoske riječi, znamo da pjevamo zajedno s njima, ili govoreći obrnuto, anđeli pjevaju s nama. Sada pjevamo zbog istog razloga zbog kojeg su anđeli prvi put pjevali: jer je Bog poslao svoga Sina među nas, rođen u obličju našeg tijela. On dolazi među nas ponizan i jednostavan i zato, zatečeni pred ovim neočekivanim božanskim planom, baš kao što su bili čak i anđeli, klikćemo himan Božjoj slavi. U njegovom prvom dijelu naše su riječi upućene Bogu Ocu.
Jezik pohvale i klanjanja je jak: „Klanjamo ti se. Slavimo te. Zahvaljujemo ti radi velike slave tvoje“. Onda se obraćamo Isusu Kristu prepoznajući ga kao „jedinorođenog Sina“. Poslije ga zazivamo „Jaganjcem Božjim koji oduzima grijehe svijeta“ i tako u središtu ove pjesme hvale ponovno zazivamo milosrđe. Događa se ista stvar koju smo upravo vidjeli kod priznanja grijeha. U nazočnosti presvetog Boga moramo moliti oproštenje. Isusu, kojeg molimo oproštenje, kažemo: „Ti si jedini Gospodin. Ti si jedini Svevišnji, Isuse Kriste“. Ovaj himan, ovaj vapaj, završava ponovnim klicanjem trojstvenog Božjeg imena: „…Isuse Kriste. Sa Svetim Duhom, u slavi Boga Oca“.
Slava, u dane kada se pjeva, eksplozija je radosti i hvale. Liturgija će sada započeti svoj najvažniji dio, službu riječi, ali kao da ju teško možemo započeti zbog radosti i čudesnog slavlja nedjelje ili blagdana. Dakle, tu stojimo i pjevamo ovaj eksplozivni himan iako znamo da nam se Bog želi obratiti svojom riječju, i, naravno, mi smo za to zabrinuti. Ali prvo, ova hvala! Prvo, sva ta imena za Boga Oca i za Sina koji sjedi Njemu s desna!
Knjigu prevodi vlč. mr. Tomislav Hačko, a prijevod se objavljuje uz dozvolu autora i izdavača Gracewing Publishing.
