Vjerovanje molimo nedjeljom i svetkovinama nakon homilije. Zašto je ovdje umetnuto? Vjerovanje je sažetak načina na koji Crkva tumači Sveto pismo i posljedično je to sažetak vjere Crkve. To nije dodatak Svetom pismu; to je Sveto pismo sažeto na jednoj stranici. Ako velik i raznolik tekst Svetog pisma predstavlja deset tisuća komada mozaika, Vjerovanje je shema po kojoj se ti dijelovi međusobno preklapaju. Obično se koristi Nicejsko-carigradsko vjerovanje, ali u određenim prigodama može se koristiti i Apostolsko vjerovanje. Ovdje nije mjesto za komentiranje vjerovanja. Bio bi to ogroman zadatak. Doista, Katekizam Katoličke Crkve – tekst koji sadržajno nije malen - širok je komentar. Ali neka razmatranja mogu biti korisna kako bi se razumjelo što se događa kad izgovaramo Vjerovanje na misi.
Vjerovanje u oba oblika potječe iz liturgije krštenja, gdje su odrasli, prije krštenja u ime Trojstva, morali ispovijedati svoju vjeru u Trojstvo. Ova vjera imala je trostruku strukturu. Onaj koji je kršten morao bi odgovoriti na tri pitanja ili dati tri izjave u kojima je u osnovi rekao: „Vjerujem u Boga Oca, u Isusa Krista, Njegovog jedinorođenog Sina i u Duha Svetoga“. Tri dijela ove ispovijesti vjere nazivali su se člancima, a svaki od njih je više-manje proširen u svrhu preciziranja u jezgrovitom obliku bitnih značajki onog što se vjerovalo o Ocu, Sinu i Duhu Svetom te odnosa između njih. Drugi članak, onaj o Isusu Kristu, bio je najveći.
Vjerovati u Trojstvo ne znači vjerovati u ideju o Bogu, to znači vjerovati u osobe Oca, Sina i Duha Svetoga; to jest vjerovati u božanski život koji nam se otkrio u Isusovoj smrti i uskrsnuću, kako se to propovijeda i kako je poznato u Crkvi koja potječe od apostola. Ne postoji drugi način spoznavanja trojstvenog otajstva osim kroz ovu zajednicu. I zato ispovijedanje vjere u Trojstvo također podrazumijeva ispovijedanje vjere u Crkvu, kao jednu, svetu, katoličku i apostolsku. Crkva je kontekst u kojem se božanski život Trojstva dijeli sa svojim članovima radi „oproštenja grijeha, uskrsnuća od mrtvih i života budućeg vijeka“. Dok smo govorili o nosivoj shemi obreda, a osobito opisujući dvostruku kretnju euharistijske liturgije, primijetili smo da nije bilo moguće imenovati Oca, Sina i Duha, a da također nismo imenovali Crkvu i svijet. Ista stvar vrijedi i za Vjerovanje. Ne vjerujemo samo u Boga, nego i u ono što Crkva kaže o Bogu i o našem životu u Bogu.
Trenutno se Vjerovanje rijetko pjeva, a to je pogrešno. U stvari, tijekom povijesti postoje brojni raniji slučajevi u kojima se Vjerovanje pjeva i recitira. Ali u idealnoj liturgiji koju zamišljamo kao osnovu na kojoj gradimo našu teološku refleksiju, mislim da je korisno zamisliti riječi Vjerovanja koje zajednica pjeva u svečanoj, plemenitoj i radosnoj glazbenoj pozadini. Tako bismo osjetili zajedno pomiješane svoje glasove u jedinstvenom glasu Crkve, i odmah bismo osjetili ljepotu stvarnosti koja proizlazi iz jasnog i preciznog razumijevanja Crkve svega onoga što je rečeno u Pismima. Za Vjerovanje postoje vrlo stare melodije, koje su se pjevale stoljećima. Pjevajući tu istu pjesmu osjećali bismo uzbuđenje znajući da je naša vjera ista kao i kod kršćana svih prethodnih generacija, izražene istim riječima već dvije tisuće godina. Ovakav način ispovijedanja Vjerovanja pomogao bi nam shvatiti da ne izgovaramo samo ono što na prvi pogled može izgledati pomalo tehnički i apstraktni sažetak naše vjere. Baš suprotno. Dok služba riječi dolazi do svog završetka, zajednica ustaje i jedinstvenim glasom izjavljuje sve ono što apostolska Crkva vjeruje u svom pažljivom slušanju Božje riječi.
Krsno podrijetlo Vjerovanja za nas je važna činjenica koja nas podsjeća da su krštenje i vjera u koju smo uronjeni jedina vrata kroz koja možemo ući u euharistijsku službu koja će uskoro započeti. Vjerovanje je konačni vjerski odgovor Crkve na Božji pokret prema njoj. U svakoj pojedinoj euharistijskoj zajednici koja ga izgovara, svaka krštena osoba ponovno potvrđuje svoju pripadnost zajednici koja vjeruje u te stvari. Ovo je zajednica, veća i starija od ukupnog zbroja okupljenih pojedinaca, koji će uskoro slaviti Euharistiju. Kako je izvanredan ovaj „Amen“ koji odjekuje na kraju Vjerovanja, koji odjekuje stoljećima, koji odzvanja nebom. Podsjeća me na glazbenu podlogu u kojoj „A“ ovog Amena nikad ne prestaje, brzo dosežući visoke registre, dramatično padajući u one niže, pokrivajući naprijed i nazad cijelu ljestvicu. Kad ga pjevam, ne želim da nikad završi. Zapravo, nikad ne prestaje.
Knjigu prevodi vlč. mr. Tomislav Hačko, a prijevod se objavljuje uz dozvolu autora i izdavača
Gracewing Publishing.
