Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački
Homilija na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije
Marija Bistrica, 15. kolovoza 2021. godine
Čitanja: Otk 11,19a; 12,1-6a.10ab; 1 Kor 15,20-27a; Lk 1,39-56
Draga braćo i sestre!
1. U Presvetoj Bogorodici Mariji na nebo uznesenoj Bog nam daje putokaz nade i utjehe na našem zemaljskom putovanju, kako to Crkva danas moli u Predslovlju svetkovine Velike Gospe. Tko to od nas, dragi vjernici, danas ne osjeća ljepotu i dražesnu privlačnost tog obećanja? Naime, »Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih!« (1 Kor 15,20). On sada, sa svojim tijelom rođenim od Blažene Djevice Marije, živi u otajstvu Presvetoga Trojstva. Naš Gospodin je svoju Majku učinio dionicom te punine života.
Današnja Svetkovina širi naš vidokrug. Trebamo uvijek gledati i težiti za onim što je u nebu, gdje Marija već dušom i tijelom boravi. Kao ljudima darovan nam je život i nikada nećemo prestati postojati. Naime, i smrt je samo put usmjeren prema nebu kojem predstoji uskrsnuće tijela. Sve je to pomalo zastrto otajstvom i ispunjeno strahom. Ali upravo zbog toga je Blažena Djevica Marija svakome od nas siguran znak nade, jer dok promatramo Mariju, pomalo shvaćamo što će biti s nama.
2. Marija je mnoštvu Kristovih vjernika živo vrelo nade. K Njoj dolazimo puni pouzdanja, sigurni da će za nas posredovati kod svoga Sina. Zato i hodočastimo u naše Svetište Majci Božjoj Bistričkoj, koje je upravo prije pedeset godina proglašeno Hrvatskim nacionalnim marijanskim svetištem.
Draga braćo i sestre, ovdje se moli, ispovijeda, traži zagovor, zahvaljuje za uslišanje. Ovdje se pomirujemo s Bogom i međusobno. Ovdje se izvršavaju zavjeti, preporučuju vlastite potrebe i potrebe svojih najbližih, svoga naroda, Domovine i svega svijeta. Ovamo dolaze obitelji s djecom. Ovdje zaručnici prikazuju svoju budućnost i mole blagoslov nebeski. Ovamo hodočaste mladi i stariji, bolesni i nemoćni. Ovdje darovanom nadom toliki započinju obnovu svoga života, slijedeći primjer i tražeći pomoć prve vjernice - Marije.
3. Draga braćo i sestre, sve dok o vjeri i duhovnom životu razmišljamo kao o nečemu što samo dodiruje našu dušu, nećemo puno odstupati od drugih religijskih iskustava i naučavanja. »Općenito se dosta lako prihvaća da se ljudski život poslije smrti nastavlja na duhovan način. Ali kako vjerovati da ovo tijelo, koje je tako očito smrtno, može uskrsnuti za vječni život« (KKC, 996). Upravo kršćanska vjera jest vjera i u uskrsnuće tijela, kako ispovijedamo u Apostolskom vjerovanju: »Vjerujem u Duha Svetoga, (…) u općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni«.
Stoga je današnja Svetkovina kao drugi Uskrs - sav marijanski. Ona nam kao zalog pruža otajstvo uskrsnuća tijela za kojim u svojoj dubini čezne ljudsko srce. Ona obasjava svjetlom nade našu svakidašnjicu. Marija, dušom i tijelom uznesena na nebo, usmjeruje naš pogled prema našoj budućoj sudbini.
4. Uznesenje Blažene Djevice Marije u nebo, ne samo dušom nego i tijelom, prosvjetljuje našu vjeru u uskrsnuće tijela i život vječni. To je posebnost kršćanstva: vjera u uskrsnuće tijela, jer je tijelo hram Duha Svetoga. I naše tijelo čeka otkupljenje.
Marijino uznesenje dušom i tijelom u nebo je siguran znak naše buduće slave i uči nas ispravnom pristupu našemu tijelu. Ova nam Svetkovina usmjeruje pogled preko granica smrti kada se raspada naš ovozemni dom, kako bismo, zatim, po Božjoj milosti prošli kroz duboku promjenu.
Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije potiče nas da njegujemo zdrav odnos prema duši i tijelu, prema cijelom svojem biću, koje je predodređeno za slavno zajedništvo s Bogom, poput Presvete Bogorodice Marije. Stoga nam pogled na Mariju pomaže da cijenimo vlastitu ljudskost, svoje tijelo i svoju dušu, svoj život, jer ćemo i mi jednom doći do slave u kojoj se Marija već nalazi.
5. Vjera u uskrsnuće tijela puno je šira od besmrtnosti duše. Ona nam pokazuje da ništa ljudsko neće biti izgubljeno, nego će sve biti zauvijek spašeno. S tim je povezana još jedna poruka kršćanske mudrosti, koja je danas nažalost pomalo zanemarena, ako ne i zaboravljena, a to je ona o zaslugama. Naime, zasluga je pečat Vječnoga što ga Krist utiskuje u svaki čovjekov čin, čak i onaj najskromniji i najskriveniji, ako se čini u svjesnom i namjernom odnosu s Kristom, koji je za nas dao svoj život. Uključujući svoj mali doprinos u Kristovo djelo otkupljenja, sudjelujemo u beskrajnim zaslugama što ih naš Gospodin s Križa nastavlja izlijevati na nas po euharistijskoj žrtvi.
6. Sveti Ivan Pavao II. naglašavao je kako je tijelo sakrament ljudske osobe. Od tijela neumoljivo polazi svaki odnos s ljudima i sa stvarima, to jest sa svim vidovima stvarnoga. Kako je nemoguć bilo koji ljudski odnos bez tijela, tako je nemoguć i čin ljubavi, i onaj najskrovitiji i najtajniji bez tijela. I to je zapravo način na koji svatko od nas polako uči i shvaća koliko je važno davati se, živjeti za drugoga, do punine slobode koju ćemo svi spoznati, barem u posljednjem, vrhovnom trenutku, u času naše smrti.
Isusov odnos s njegovom Majkom, bio je poput svakog ljudskog odnosa. Tijelo Marijino prihvatilo je Isusovo tijelo, od utjelovljenja i rođenja, do Kalvarije i Uskrsnuća. Sada je pak Blažena Djevica Marija dušom i tijelom u zajedništvu Presvetog Trojstva, sa svojim Sinom u nebeskoj slavi.
7. Dok danas, na svetkovinu Velike Gospe, razmatramo otajstvo Marijina života, kao znak naše utjehe i sigurne nade bolje shvaćamo kako su svako začeće i rođenje ljudskog bića dar majci, roditeljima i ljudskoj zajednici. Svakoj majci upućene su Elizabetine riječi pozdrava: »Blagoslovljena ti … i blagoslovljen plod utrobe tvoje!« (Lk 1,42). Himan radosti i ushićenja Marijin Veliča, koji proizlazi iz Marijina srca govori o onome što Bog čini u korist njezine osobe i čitavoga naroda.
Braćo i sestre, zadatak koji proizlazi iz Marijinog Veliča, a što pred nas postavlja otajstvo Uznesenja, istodobno vrijedi za svakoga od nas i za sav naš narod, počevši od onih koji nose odgovornost na crkvenom, političkom i društvenom području. Na osobnom području traži se od svakoga od nas prakticiranje vjere, nade i ljubavi, kao i krjeposti razboritosti, pravednosti, ustrajnosti i umjerenosti. To su krjeposti koje treba uvijek izvršavati u okviru Deset Božjih zapovijedi.
Na društvenom području potrebno nam je čvrsto civilno prijateljstvo i zajedništvo. Trebamo sve više osjećati da živimo zajedno i da smo međusobno odgovorni jedni za druge. Na to nas tako zorno poziva pandemija, koja nas još uvijek prati. Stoga danas molimo i za sve koji boluju od koronavirusa, kao i za one koji se brinu za njih, a posebno za zdravstveno osoblje. Svako istinsko kršćansko iskustvo ne ostvaruje se bez začuđujuće potrebe žrtve, jer nismo pošteđeni borbe između dobra i zla, što nam je slikovito predstavlja Knjiga Otkrivenja.
8. Dragi vjernici, pod okriljem Majke Božje Bistričke, ne prestanimo zahvaljivati dobrom Bogu što nam čini velika djela. Dao nam je svoga Sina za Spasitelja i Otkupitelja, šalje nam Duha Svetoga da nas vodi i posvećuje, darovao nam je Presvetu Bogorodicu Mariju za Majku i raduje nas nebeskim zagovorom blaženog Alojzija Stepinca, koji nas uči kako se u svom životu pouzdati u Boga.
Blažena Djevice Marijo na nebo uznesena, Kraljice neba i Kraljice Hrvata, moli za nas, za naše obitelji, za našu Domovinu i za sav svijet. Amen.
