Riječ Nadbiskupa

 
Dragi bogoslovi, poštovani rektore, cijenjeni odgojitelji i drage sestre,
 
danas Crkva pred nas stavlja lik istaknutog pastira i sveca, svetog Karla Boromejskog. Svoj život posvetio je služenju Bogu i Božjem narodu, uvijek usmjeren prema svetosti i obnovi Crkve. Sveti je Karlo tijekom svoje biskupske službe pokazao duboku vjeru i nevjerojatnu pastirsku snagu. Iako je njegov svećenički put započeo životom obilježenim rastrošnošću i praznom slavom, u njemu se dogodio snažan preokret. Za biskupsko geslo odabrao je „humilitas“ - poniznost i dosljedno ga živio kao ponizan sluga Božjeg naroda. Njegovo neumorno djelovanje u reformi Crkve, služenje siromašnima i bolesnima te ljubav prema bogoslovima i svećeničkom zvanju učinili su ga uzorom svima nama, kako zaređenima, tako i vama koji se pripremate za svećeničku službu. Danas vas pozivam na promišljanje o veličini dara vašeg poziva, ali i o izazovima koje nosi.

Bogoslovija je mjesto milosti, ali i mjesto iskušenja. Ovdje se postavljaju temelji za cijeli vaš budući put u službi Crkve. Način na koji odgovarate na izazove s kojima se ovdje susrećete oblikovat će vaš duhovni život i poslanje. Vaša formacija ne služi samo za osobni rast, već je i priprema za suočavanje sa suvremenim izazovima u svijetu koji sve manje cijeni duhovne vrijednosti i objektivna načela vječne istine Božjeg zakona. Današnje vrijeme traži hrabre i ponizne pastire, koji će, poput svetog Karla, biti znak Božje brige za ovaj svijet.

Da bismo bili takvi, moramo biti u stanju prepoznati određena nepoželjna stanja do kojih može doći u našim redovima, znati na njih odgovoriti i usvojiti vrline koje nas vode k Bogu. Današnje čitanje iz poslanice Filipljanima progovara o prepirkama i sukobima koji se lako pojave unutar zajednice vjernika. Njihov uzrok leži u sebičnim ambicijama pojedinaca, a lijek koji Pavao preporučuje jest poniznost. Progovorimo stoga o tim simptomima nesloge i sukoba, njihovim dubljim uzrocima i načinu liječenja.  
 
1. Simptomi bolesti koja može zahvatiti zajednicu učenika
Duboka kriza identiteta, karakteristična za naše vrijeme, zahvaća i područje duhovnih zvanja. Jedan od simptoma ili znakova te krize jest gubitak osjećaja pripadnosti i predanosti jasnom i čvrstom cilju. Mladi danas imaju brojne mogućnosti, ali se često suočavaju s unutarnjom prazninom proizašlom iz nedostatka pravog smjera i cilja. Svijet, u sveopćoj nesigurnosti, nudi prividne vrijednosti poput karijere, statusa i materijalne sigurnosti, no istovremeno zanemaruje vrijednosti koje hrane dušu. I vi, dragi bogoslovi, iako ste već krenuli putem duhovnog poziva, možete doživjeti krizu vlastitog zvanja, krizu identiteta učenika. Važno je da prepoznate ovu krizu i na nju primjereno odgovorite tako da se usmjerite prema unutarnjem rastu i istinskom služenju. Ako u ovom vremenu formacije ne naučite prolaziti kroz krize usmjeravajući srce jedino prema Bogu i tražeći njegovu slavu, kasnije ćete se, kao zaređeni službenici Crkve, još lakše izgubiti pod teretom službe.

Osjećaj nesigurnosti i neispunjenosti često vodi do gubitka interesa za Božji poziv, a to je prvi znak te bolesti koja napada srce. Naša duhovna zvanja mogu postati teret ako se udaljimo od istinskog izvora radosti - Krista. Umjesto da služenje doživljavamo kao privilegij, ono postaje izvor frustracije i sumnje.

Simptomi ove krize poziva koja prvo zahvaća srce pojedinca prelijevaju se i na zajednicu u obliku nesloge, razdora i davanja prednosti osobnim ambicijama. Unutarnji nemir, nedostatak radosti u molitvi, služenju i zajedništvu te osjećaj odvojenosti od Boga - sve to mogu biti rani simptomi koji nas pozivaju na budnost. Vaša prisutnost u bogosloviji ne bi smjela biti samo fizička, dok vam je srce negdje drugdje. Ovi simptomi zahtijevaju pažljivo promišljanje i molitveno preispitivanje odnosa s Bogom, kako bismo otkrili njihove dublje uzroke i primijenili ispravan lijek. Važno je da ne posežemo za lijekovima koji samo prikrivaju pravu bolest. Naše snage trebamo crpiti iz Krista, jedinog izvora istinske radosti i ispunjenja.  
 
2. Dijagnoza: duhovna praznina
Sveti Pavao koristi pojam kenodoxia kako bi označio dublji uzrok simptoma bolesti koja prvo zahvaća srce, a u zajednici se očituje kroz razdijeljenost (kenos: prazan i doxa: slava, čast). Kenodoxia označava stanje praznine, glad za čašću i poštovanjem, sigurnost koja se temelji na ispraznoj slavi, što vodi taštini i umišljenosti (usp. Fil 2, 3). To je duhovna praznina koja nije samo odsutnost prolaznog zadovoljstva, već odsutnost prave Božje prisutnosti u životu. Srce koje nije ispunjeno Kristovom ljubavlju i milošću postaje prazno, gladno priznanja i slave. Umjesto da se oslanjamo na Boga, pokušavamo tu prazninu ispuniti ljudskim uspjesima i priznanjima.

Ovdje se radi o dubokoj nesigurnosti i osjećaju prolaznosti koji nas tjeraju da tražimo izvanjsku potvrdu važnosti i značaja. Ova glad može biti toliko jaka da nam je ponekad draže biti napadnuti ili omraženi, nego ignorirani; radije ćemo biti i javno prozvani, nego ostati nepoznati. Upravo zato taj duboki osjećaj nevažnosti često vodi u sukobe i podjele. Kada naša glad za slavom i isticanjem nije zadovoljena priznanjem okoline, drugi nam postaje neprijatelj i suparnik. Često u nečijem agresivnom ponašanju i suprotstavljanju možemo prepoznati nedostatak samopoštovanja.

Sveto pismo nas neprestano podsjeća da smo stvoreni za vječnost i da nikada nismo  nepoznati i zaboravljeni. Grijeh nas je duboko ranio u ovoj dimenziji ljudske potrebe za priznanjem vrijednosti. Odbacivši dostojanstvo koje mu je darovano, čovjek osjeća duboku glad koju pokušava utažiti na pogrešne načine. U takvom duhovnom stanju sve treba biti u službi našeg ega.
 
3. Prognoza neliječene taštine
Kada pogledamo stanje u Crkvi, možemo prepoznati tragove duhovne praznine i isprazne slave ili taštine. Zajednica koju je Bog utemeljio na ljubavi i jedinstvu, lako postaje mjesto podjela, sukoba i natjecanja zbog taštine pojedinih članova.

Ako ne prepoznamo i ne liječimo ovu duhovnu bolest, prognoza je loša, a posljedice mogu biti ozbiljne i dugotrajne. Srce ispunjeno sebeljubljem i težnjom za ispraznom slavom ne može ostvariti svoje zvanje u skladu s Božjom voljom. Kada nas vodi taština, postajemo skloni borbama i sukobima, kako unutar sebe, tako i u našim zajednicama. Svećenički ili bogoslovski život tada postaje težak i iscrpljujući, jer se borimo za vlastitu slavu i priznanje. Umjesto zajedništva, naši odnosi postaju natjecanje. U konačnici, ako ne izliječimo ovu bolest, naši životi posvećeni Bogu postaju neplodni, a naš odnos s Bogom sve slabiji.

Naše crkvene zajednice, nažalost, već dugo osjećaju posljedice taštine njezinih članova i njihove težnje za slavom. Unutarnje podjele, skandali i gubitak povjerenja - sve su to simptomi dublje bolesti koja zahvaća srce zajednice. Ako ne dođe do promjene, prognoza za naše zajednice i za naše osobno duhovno zdravlje nije dobra.

Dragi bogoslovi, prognoza se može promijeniti samo ako svoja srca otvorimo Božjoj milosti. U svojoj poslanici Filipljanima, Pavao nam nudi put govoreći o Kristu: „On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik“ (Fil 2,6-7). Krist se nije uzvisio, nego je ponizno služio. Upravo u tome leži naš poziv - slijediti Kristov primjer poniznosti i služenja.

Svetac kojeg danas častimo, nakon početaka ispunjenih težnjom za taštom slavom, odlučio je iskreno se predati Bogu. Putem poniznosti lako je napredovao do reformatora Crkve i zaštitnika siromašnih. Tako i mi, po poniznosti i u snazi Božje milosti, možemo postati nositelji obnove i promjene u našoj Crkvi i zajednici.
 
4. Terapija poniznosti
Terapija (liječenje) za ovu bolest srca je poniznost. No kako postići poniznost? Sveti Karlo Boromejski to je učinio promjenom životnog smjera: okrenuo se od vlastitih probitaka prema  potrebama svojih vjernika. Prepoznao je da istinska slava i sigurnost ne dolaze od ljudskih priznanja, već od Božje milosti i služenja. Svaki bogoslov i svećenik, stoga, treba svakodnevno težiti k tome da bude poput Krista - ponizan sluga Božjeg naroda.

Poniznost nije osobina koja dolazi spontano, sama od sebe. Za njezin razvoj potrebni su vrijeme, molitva i duhovna stega. Ključ poniznosti leži u priznanju naše potpune ovisnosti o Bogu. Samo kad prepoznamo svoju nemoć, možemo potpuno primiti Božju milost. To je proces koji zahtijeva stalno razlučivanje i otvorenost za duhovno vodstvo.

Sakramenti, osobito Euharistija, temelj su ove terapije. U Euharistiji prepoznajemo Krista koji se ponizio i postao hrana za naše duše. Svaki put kad sudjelujemo u ovoj svetoj tajni, pozvani smo obnoviti svoju vjeru i poniznost, priznajući da sami po sebi nismo dostojni, ali smo po Kristovoj žrtvi postali djeca Božja. U tom sakramentu leži snaga koja nas može preobraziti i osposobiti za radosno služenje.

Molimo za dar poniznosti. Molimo da naše srce bude poput Kristova srca koje se ne uzdiže, nego služi. Molimo za spoznaju da je jedino istinsko ispunjenje u darivanju sebe drugima. Učimo se, kao što nas uči sveti Franjo Asiški: „Gospodine, učini me oruđem svoga mira: gdje je mržnja, da donosim ljubav. Gdje je uvreda, da donosim praštanje. Gdje je sumnja, da donosim vjeru.“ Ovo je put poniznosti, put služenja, put svetosti.
 
Dragi bogoslovi, dok slavimo spomendan svetog Karla Boromejskog, pozvani smo nasljedovati njegovu poniznost, ljubav i predanje.

Vaše poslanje kao budućih svećenika nije traženje slave, već ponizno služenje Bogu i Božjem narodu. Budite otvoreni za Božju milost, učite se poniznosti u svakodnevnim izazovima i vjerujte da Bog ima plan za svakoga od vas. Sveti Karlo zagovara vas u vašem pozivu, a Krist vas vodi putem svetosti. Neka vas Bog blagoslovi na tom putu i neka vas ispuni poniznošću i ljubavlju. Amen.