Riječ Nadbiskupa

Drage sestre!

S velikom radošću i zadovoljstvom večeras sam ovdje s vama, predvodeći misno slavlje u spomen preminuća vaše utemeljiteljice, službenice Božje s. Klare Žižić.

Iako smo malobrojan narod, Bog nas je obdario mnogobrojnim milostima, darujući nam mnoge blaženike, svece i ugodnike Božje, koji su, poput s. Klare, na putu proglašenja svetima. Vaša Družba, nasljeđujući duhovnu baštinu s. Klare, pozvana je ponuditi Crkvi i svijetu najplemenitiji i najuzvišeniji plod njezinog potpunog predanja Bogu i života po Božjim nadahnućima u teškim vremenima. Neka vaša služba bude blagoslovljena kao svjedočanstvo njezine svetosti i vjernosti Bogu.

Po dolasku u Šibenik 1673. godine, s. Klaru pratio je glas o njezinu kreposnom i svjedočkom životu koji je vodila u rodnoj Promini, ostavši s narodom koji se nije povukao pred Turcima u sigurnije krajeve uz more. Suočena s okrutnošću turske tiranije, svjedočila je i prenosila vjeru  siromašnom puku, unatoč opasnostima i prijetnjama, čak i po cijenu vlastitog života. Povijest svjedoči o težini te tiranije i pokazuje koliko je bila potrebna jakost duha za očuvanje kreposnog života u skladu s kršćanskim načelima. Zato s pravom možemo reći da je s. Klara, utjelovljujući u svom životu snagu i hrabrost koje proizlaze iz vjere, bila svjetlo u tami, oslonac nesigurnima i putokaz zalutalima.

Siromašni vjernici šibenskog kraja prepoznali su njezinu predanost i pozvali je da im bude uzor pobožnosti, da poučava njihovu djecu u kršćanskom nauku te pruži besplatno utočište vjernicima iz okolnih sela koji su dolazili u Šibenik. Po dolasku u Šibenik i utemeljenju redovničke zajednice, franjevačka trećoredica Mara uzela je redovničko ime s. Klara. Skromne početke redovničke ustanove Trećeg reda sv. Franje njegovala je kroz pokoru, samozatajnost i brigu za siromašne. Na tim temeljima, vaša je Družba izgradila svoju čvrstoću, a ona i danas raste i širi se, zahvaljujući vašem vjernom svjedočenju.

U životu s. Klare posebno se ističu njezina spremnost na pokornički život, ljubav prema siromaštvu te suosjećanje sa siromašnim i napuštenim narodom. Sve to podsjeća nas na blaženstvo siromašnih duhom, kojima je Gospodin obećao kraljevstvo nebesko. Stoga zajedno razmislimo kako i mi, u današnjem vremenu, možemo živjeti to blaženstvo i crpiti snagu iz njega.
 
1. Siromaštvo duhom početak je kreposti

Ljestve, ako žele poslužiti svojoj svrsi, moraju imati prvu prečku blizu tla, inače se nejaki nikada neće moći uspeti. Isus nije slučajno blaženstvo siromašnih duhom stavio na prvo mjesto. Blaženstvo siromašnih duhom prva je stepenica dostupna svakoj duši koja želi nasljedovati Isusa. Ono je u temelju svih drugih blaženstava. Samo siromah duhom tuguje pred Bogom, željan njegove utjehe. Nitko ne postaje krotak prema drugima, niti gladan i žedan pravednosti, ako mu je duh uznosit i usmjeren prema sebi. Nemoguće je postati milosrdnim onome tko nije svjestan vlastitog duhovnog siromaštva.

Bog od nas ne želi ništa osim naše čežnje za njim, koja mu otvara prostor da pokaže svoju dobrotu. Prva dodirna točka između naših duša i Boga jest ono što nemamo, a ne ono što imamo i čime smo bogati. Dobri su u opasnosti hvaliti se svojom dobrotom, ali pred Bogom nitko nije pravedan; pobožni se mogu hvaliti svojim prinosima, ali Pismo kaže: „Žrtva i prinos ne mile ti se“ (Ps 40,7; Heb 10,5); mudri se mogu hvastati svojom mudrošću, ali: „Mudrost ovoga svijeta ludost je pred Bogom" (usp. 1 Kor 3,19). Siromah se pak Bogu raduje, a ubogom on je pomoć (usp. Ps 10,14). Kao što liječnik traži bolesne, i kao što djelitelj milostinje traži siromašne, tako i Spasitelj traži one koji ga trebaju i njima iskazuje svoje milosrđe.

U uvjetima krajnjeg siromaštva, napuštenosti i progona našeg naroda pod turskom vlašću, franjevačke trećoredice, među kojima je bila i s. Klara, imale su izvrsno oruđe za početak uspinjanja k vrhuncima kreposnog i svetog života. No trebalo je znati iskoristiti to oruđe, od siromaštva i oskudice napraviti prijatelja, a ne prepustiti se očaju. Službenica Božja Klara to je naučila u školi duhovnosti Asiškog Siromaška i njegove male braće, čiji je pojas nosila još od svoje mladosti.

Doista, naš Božanski Učitelj, stavljajući blaženstvo siromaštva na prvo mjesto, započinje od same osnove duhovnog iskustva. Na taj način omogućuje svakom čovjeku, bez obzira na slabost u vjeri ili skromne životne uvjete, da lakše kroči putem savršenstva. S. Klara, prihvaćajući dragovoljno progonstvo i siromaštvo koje je kršćanski narod trpio pod turskim terorom, vršila je pokoru i izgrađivala se u krepostima. Te su kreposti postale njezin način otpora zlu i grijehu kojem je narod bio izložen. U vremenu kada narod nije imao snažne uzore vjere i kreposnog života, s. Klara dala je zavjet djevičanstva koji je kasnije, dolaskom u Šibenik, nastavila živjeti kao redovnica trećoredica.

Drage sestre, s. Klara nas svojim primjerom poučava da za dobra djela i predanost Bogu ne treba čekati idealne uvjete, neko drugo vrijeme i možda bolja sredstva. Samo jedan čovjek može donijeti promjenu i biti svjetlo u tami. Istinu da bez Boga ne možemo učiniti ništa nije dovoljno prihvatiti samo razumom, nego ju je potrebno provoditi u djelo aktivnim odricanjem od svega što ne bi bio on ili što ne bi proizlazilo iz njegova nadahnuća.
 
2. Siromaštvo duhom lijek je duhovnom siromaštvu

Povijest spasenja nam govori da najviše čemu nas Zakon može poučiti jest naše duhovno siromaštvo zbog robovanja grijehu. Sveti Pavao će reći Galaćanima: „Zakon nam je bio nadzirateljem sve do Krista“ (Gal 3,24). Mojsije je izveo narod iz Egipta pokazujući mu lice ropstva, no Jošua je bio potreban da narod uđe u obećanu zemlju. Božje zapovijedi nisu nam dane da ograniče našu slobodu, već da nas neprestano podsjećaju na stanje čovjeka nakon prvog pada - stanje koje je takvo da nikada nećemo moći zaobići aktualnost Božjih zapovijedi. One nas podsjećaju na našu krhkost i ranjivost.

Mnogi su u vrijeme s. Klare trpjeli materijalnu oskudicu i bili svjesni svog duhovnog siromaštva, ali bila je potrebna osoba koja će ih poučiti da ih to ne umanjuje u njihovom ljudskom dostojanstvu. Riječju i djelom s. Klara ih je poučavala kako duhovno rasti. Zato ju je narod volio i želio u svojoj blizini.

Kao prava kći svetog Franje, s. Klara shvaćala je da nitko ne može napredovati u kreposti tamo gdje nema siromaštva duha, jer upravo ono nas čini ovisnima o Bogu, kao što su djeca ovisna o svojim roditeljima. Sve dok smo slijepi za vlastito duhovno siromaštvo, ne možemo biti ispunjeni Bogom. Da bismo se zaodjenuli pravednošću, moramo svući staroga čovjeka i odjenuti se u Krista. Moramo prepoznati vlastito siromaštvo kako bismo uočili bogatstvo u Kristu. Oholost zasljepljuje oči, dok iskrena poniznost otvara pogled, omogućujući nam da vidimo ljepotu i privlačnost Isusova lica.

Iako svakodnevno prepoznajemo istinu o čovjekovom duhovnom siromaštvu i njegovim uzrocima, rijetki su oni koji joj pridaju istinsku važnost. Čak i unutar redovništva, ponekad se ponašamo kao da ne primjećujemo razorne posljedice grijeha, previđajući njegovu stvarnu težinu i utjecaj na duhovni život. Hvalimo se svojim duhovnim bogatstvom, milošću i slavom, a pritom toleriramo grijeh, ističući jedino Božje milosrđe i zaboravljajući na potrebu za iskrenim obraćenjem i pokorom. Ne treba, kao što se nekad činilo, u svemu vidjeti grijeh, ali iznimno je opasno zanemariti ga. Nijedno ropstvo nije opasnije od onoga koje čovjeka čini zadovoljnim u vlastitoj podložnosti grijehu. To je siromaštvo koje nikada ne teži ničemu i u svemu je zadovoljno, a upravo je takvo siromaštvo najdublje i najopasnije, jer zatvara srce za potrebu rasta i obraćenja. Bogu posvećene osobe pozvane su biti oči svijeta, stražari na bedemima čovječanstva, budno pazeći i upućujući druge prema istini, pravdi i svetosti, kako bi kroz njihovu vjernost Bog prosvijetlio svijet.
 
3. Važnost spoznaje duhovnog siromaštva

Našu umišljenu dobrotu teže je pobijediti nego stvarni grijeh, jer ona skriva istinsku potrebu za obraćenjem i vodi nas u iluziju vlastite pravednosti. Čovjek se lakše može izliječiti od svojih bolesti nego se odreći lažnog zadovoljstva u osjećaju zdravlja, jer to zadovoljstvo često prikriva dublje duhovne slabosti koje ostaju neprepoznate. Drugim riječima, ljudska slabost predstavlja manju prepreku spasenju nego ljudska snaga, jer slabost nas može učiniti svjesnima naše ovisnosti o Božjoj milosti, dok nas vlastita snaga često vodi u oholost i oslanjanje na sebe, udaljujući nas od istinskog obraćenja. Stoga je znak istinske milosti biti duboko svjestan svoje potrebe za milošću, jer samo takva svijest otvara srce za Božje djelovanje i vodi nas na put obraćenja i spasenja. Čovjek čiji duh prepoznaje vlastito siromaštvo već posjeduje barem jednu istinsku spoznaju, jer svijest o vlastitoj slabosti otvara put prema pravom razumijevanju i traženju Božje milosti.

S. Klara još je u rodnoj Promini spoznala važnost siromaštva duha i prepoznala opasnost duhovnog siromaštva. Svoju snagu usmjerila je na poučavanje puka u kršćanskom nauku, nastojeći ih voditi prema istinskom duhovnom bogatstvu. Potrebu za odvažnim suprotstavljanjem zlu, čak i pod cijenu vlastitog života, s. Klara nije mogla shvatiti bez svjetla Duha Svetoga, koji ju je vodio i osnaživao u toj hrabrosti. Stoga se na s. Klaru mogu primijeniti Isusove riječi upućene Petru: „Blago tebi, Klaro, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima“ (usp. Mt 16,17). Djela ljubavi, milosrđa i pokore, koja su bila sastavni dio života trećoredice, oblikovala su njezinu dušu, omogućujući joj da s dubljim razumijevanjem uoči ono što je nedostajalo nepoučenom puku.

Uvijek kada pomislimo da je siromaštvo duha malena stvar, sjetimo se da je naš Gospodin upravo to milosno stanje srca postavio kao temelj svih blaženstava. Drage sestre, ako ikada pomislite da je siromaštvo duha neznatno, prisjetite se gorušičina zrna koje je označilo početke vaše Družbe i njegovih plodova koje danas uživate. Budite one koje u sadašnjem vremenu siju za budućnost, čak i kada vam se čini da je skrovitost i neznatnost vašeg rada i trpljenja beznačajna. Bog uvijek prepoznaje i nagrađuje sjeme koje se s ljubavlju i vjernošću polaže u njegove ruke.
 
4. Siromasi duhom baštinici su kraljevstva nebeskog u ovom vremenu i u vječnosti

Na kraju, uz siromaštvo duha vezano je obećanje o nasljedovanju Kraljevstva nebeskog. Ovo obećanje nije samo za budućnost, već govori i o sadašnjosti: „Njihovo je kraljevstvo nebesko“ (usp. Mt 5,3). Kraljevstvo nebesko nije ništa drugo nego kraljevstvo Božje. U molitvi Očenaša molimo da dođe Božje kraljevstvo i da se njegova volja savršeno ostvaruje na zemlji, kao što je na nebu. Na taj način, kraljevstvo Božje postaje osobno, jer takav poredak na zemlji ne može nastati dok svaki pojedinac - svaki muškarac i žena - ne prihvati Božju volju. Drugim riječima, kad god netko u potpunosti prihvati Božju volju, on ulazi u kraljevstvo Božje i doprinosi njegovom rastu i širenju u svijetu.

Da bi netko postao građaninom određene zemlje, mora biti spreman prihvatiti zakone te zemlje. Državljanstvo i poslušnost zakonima neraskidivo su povezani. Isto tako, nitko ne može postati građanin Božjeg kraljevstva ako ne prihvati Božje zakone. Biti građanin kraljevstva Božjeg znači živjeti potpuno u skladu s Njegovom voljom.

Blaženstvo siromašnih duhom u tome smislu možemo izraziti na sljedeći način: Blago čovjeku koji je shvatio svoju bespomoćnost i nedostatnost te svoje povjerenje predao Bogu, prihvativši Njegovu volju i postavši građaninom neba. Upravo iz tog prihvaćanja izvire ovo blaženstvo, jer istinski mir dolazi iz vršenja Božje volje. Za siromašne duhom, Božja vladavina nije teret, već blagi jaram koji nose s radošću. Dati Bogu svu slavu za njih nije teško, nego prirodni izraz njihove predanosti i ljubavi.

Drage sestre, koliko je svetaca svijet držao vrijednima prezira, a Bog ih je upisao među svoje izabrane. Njegov sud je istinit i neizmjerno vrjedniji od ljudskih mišljenja, pa čak i od mišljenja anđela. Molimo Boga da nam objavi svoj sud o životu vaše utemeljiteljice, da po svojoj milosrdnoj volji otkrije i nama i cijeloj Crkvi da je ona, svojim predanim služenjem kraljevstvu Božjem, najviše ugađala njemu samome. Neka nam pokaže da je milosno rasla u vjeri, ljubavi i nadi te da sada i dovijeka uživa u blaženstvu i jedinstvu s njim, našim trojedinim Bogom, Ocem, Sinom i Duhom Svetim. Amen.