Riječ Nadbiskupa

 
 
Poštovane i drage sestre,
 
drago mi je što mogu biti s vama prigodom blagoslova vaše kapelice i posvete oltara. Vaša kapelica posvećena je Prečistom Srcu Marijinu, čiji smo spomen proslavili jučer. U sam oltar bit će ugrađene relikvije svetog Leopolda Bogdana Mandića, sveca koji je Blaženu Djevicu Mariju nazivao svojom Gospodaricom. Ugledajući se na kreposti njezina Srca, svoj je svetački lik isklesao po mjerama blagosti i praštanja po kojima je bio poznat. Na ova dva izvora svakodnevno ćete crpiti snagu za svoj redovnički život.

Obnova naših životnih i molitvenih prostora vidljiva je, izvanjska obnova. Ona je potrebna s vremena na vrijeme, ali malo koristi ako je ne prati ona duhovna. „Kad se razruši naš zemaljski dom“, bilo da je riječ o domu našega tijela na koje aludira sv. Pavao u drugom današnjem čitanju, bilo da je riječ o fizičkim prostorima koje zovemo svojim domom, ono što ostaje je „zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vječan na nebesima.“ Evanđelje nam daje odgovor kako graditi taj vječni dom koji ostaje. Gospodin nas danas poučava kriterijima rasuđivanja duhovnih i vremenitih stvarnosti i uvodi nas u novu kvalitetu odnosa koji vladaju u zajednici njegovih učenika.
 
1. Milosrđe usred kleveta i huljenja
Današnji evanđeoski odlomak predstavlja vrlo bolnu epizodu iz Isusova života, ali i realnost svakog autentičnog kršćanskog života. Isus je na početku svoga javnog djelovanja. Odbacio je materijalnu i osobnu sigurnost i pokazao se indiferentnim prema mišljenjima drugih. Mnoštvo ga slijedi, a svi koji su bili pogođeni kakvim zlom bacali su se na njega kako bi ga dotakli te je morao propovijedati iz lađe. Nakon noći provedene u molitvi pred izbor dvanaestorice, dolazi s njima u kuću, ali od mnoštva nisu mogli ni jesti. Kad su to čuli njegovi, imali su potrebu doći i obuzdati ga jer se govorilo da je izvan sebe. Prati ga glas da je poludio. I on i njegovi su suočeni s tim glasom jer je ono što je činio očito prešlo granice očekivanoga i razumljivoga. Rodbina dolazi staviti Isusa u okvire onoga što smatraju prihvatljivim. Možda ih potiče plemenita, ali pogrešna želja da ga zaštite od opasnosti ili, manje plemenito, da spase obiteljski ugled.

Pismoznanci vrebaju tražeći potvrdu za unaprijed formirane stavove. Njima nije upitno može li Isus ili ne istjerivati đavle, jer to očito čini. Njihova zla volja nije u nijekanju činjenica, već u njihovu tumačenju po kojem Isusov uspjeh iz sebičnih motiva pripisuju njegovom posebnom odnosu sa Sotonom, a ne s Bogom. Kažu da je dobro zlo kako bi druge odvratili od Isusa, sačuvali vlastiti autoritet i kako bi se oduprli tome da postanu učenici.

Način na koji će se Isus postaviti u ovoj situaciji zadivljuje dubinom njegove milosrdne ljubavi. Rodbini u prvi mah priječi pristup k sebi, a protivnicima se obraća u prispodobi. Nije mu cilj nikoga odbiti ili pobijediti u raspravi, već potaknuti na razmišljanje i ispravno prosuđivanje. To čini slikama razdijeljenog kraljevstva, kuće jakoga i vječne krivice protiv Duha Svetoga koja se ne može oprostiti. Malo je neobično da Marko odlomak o rodbini prekida Isusovim obraćanjem pismoznancima. No, tako čitatelju postaje vidljivo da je i jednima i drugima, i rodbini i protivnicima, zajedničko to da ometaju Isusovo poslanje. Stoga Isusova pouka ide i jednima i drugima. Iz drugih biblijskih mjesta znamo da svaki pokušaj odvraćanja od njegova poslanja Isus smatra sotonskim djelom. Sjetimo se samo kad Petru govori: „Nosi se od mene, Sotono…“ (usp. Mk 8, 33).
Sotona zna da je svladan Isusovim dolaskom. Gdje god Sotona ne može opstati, na djelu je Božji Duh. Isus nas poučava da svako nijekanje i ometanje Božjeg djelovanja malo pomalo može dovesti do teške tvrdokornosti koja priječi kajanje. A on to ne želi, jer je njegovo djelo naše spasenje i oslobođenje. Ne želi da sami sebe zatvorimo za to djelo. Hula na Duha Svetoga nije samo njegovo izravno klevetanje koje je lako prepoznati po suprotstavljanju Isusu. Ona uključuje i pokušaje odvraćanja iz naizgled dobrih namjera, što nije tako lako prepoznati. Mi koji se smatramo bližima Isusu po svome svećeničkom ili redovničkom poslanju trebamo se čuvati vlastitih pokušaja ometanja djelovanja Duha Božjega.
 
2. Grijeh protiv Duha Svetoga i razlikovanje duhova
Govor o grijehu protiv Duha Svetoga iz današnjeg Evanđelja potrebno je čitati u kontekstu židovstva. Duh Sveti u židovstvu je bio u prvome redu objavitelj Božje istine ljudima i pripravljao je ljude da prepoznaju tu istinu. Isus je znao da Duh Sveti svjedoči za njega u srcima ljudi. Stoga, reći da Isus ima duha nečistoga značilo je odbiti tu istinu, zatvoriti se kajanju, a time i mogućnosti oproštenja. Kako prepoznati djeluje li netko po Božjem Duhu ili po lukavštini Sotone?

Obećana nam je duhovna pomoć u borbi protiv neprijatelja, ali nam je potrebno i duhovno razlučivanje kako bismo prepoznali kako neprijatelj djeluje. Za to je razlučivanje potrebno moliti. Potrebno je kušati razliku između onoga što činimo iz ponosa, osobnog interesa i iz krutosti, od onoga što činimo potaknuti milošću Duha Svetoga. To je posebno važno za sve koji krenu putem duhovnog poziva. Duhovna nas baština Crkve, kroz živote svetaca, poučava duhovnom razlučivanju.

Zasigurno puno o djelovanju Duha Božjega znate iz života svetaca franjevačke redovničke obitelji. Posebno je isusovačka duhovnost prožeta vježbama razlikovanja duhova. Sveti Ignacije je svoje duhovne vježbe utemeljio upravo na prepoznavanju temeljnog smjera Duha Svetoga. Iskustvo je svakoga od nas da grijeh priječi naše poznavanje Boga i prepoznavanje vlastitih slabosti. Samo u skrušeno srce ulazi svjetlo koje prosvjetljuje dušu, pomažući spoznati Boga i vlastitu slabost te razlike između dobra i zla. Sveti Leopold u našem sjedinjenju s Kristom vidi oružje protiv carstva Sotone. Njegove su riječi: „Moramo se dakle sve više sjedinjavati s Kristom i njegovim evanđeljem vjerom koja je ljubavlju djelotvorna. Tako će Kristova milost uvijek biti preobilna u našim dušama. Tako ćemo uvijek postajati sve više strah Božjih neprijatelja i uvijek ćemo sve više u sebi braniti stvar Kristova evanđelja protiv Sotone, koji će se tako osjetiti ponižen i pobijeđen.“ (P. Bernardi da Valdiporro, Blaženi Leopold, Zagreb, 1996., str. 85).

A nije li to, drage sestre, i poruka današnjeg Evanđelja? Samo tko sluša i vrši Božje riječi, u prisnom je odnosu s njime i može svladati perfidne zamke protivljenja njegovu djelu spasenja duša. A posebno su opasna iskušavanja zla pod izlikom dobra. Ona se u našim redovima mogu očitovati u krajnostima poput pretjeranog aktivizma na štetu duhovnog života ili pretjerane duhovnosti koja zanemaruje konkretne potrebe bližnjih.  
 
3. Nova definicija obiteljskih odnosa
Vaš boravak u ovoj redovničkoj zajednici svjedoči da se Isusov krug bliskih ljudi sastoji od onih kojima je životni izbor vršiti Božju volju. Isus takve prihvaća kao svoju braću, sestre i majke. Njegova obitelj koja ga traži kako bi ga obuzdala nesvjesno se protivi Božjoj volji i ostaje vani, na čekanju. Morat će, kao i svi drugi, poslušati što im Isus ima reći kako ne bi završili u tvrdokornosti srca. No, oni koji slušaju Božju riječ i vrše je nisu na čekanju. Uvijek su dijelom strujanja života koje izvire iz srca Isusova. Atrofiranje redovničkih zajednica događa se upravo onda kada izgube tu temeljnu nit, temeljni smjer koji povezuje njihove članove, a to je traženje Božje volje unutar jednog posve specifičnog poziva koji je Crkva prepoznala u djelu vaših utemeljitelja.

Stavljanje duhovnih odnosa ispred obiteljskih i rodbinskih za neke je neprihvatljivo, a za neke je utjeha. U ovom vremenu redefiniranja obitelji i obiteljskih odnosa, ova Isusova definicija obitelji otvara nove mogućnosti za djelovanje redovničkih zajednica. Drage sestre, pozvane ste na veliku otvorenost. Kakvim se god djelatnostima bavile, neka ovi prostori budu utočišta za one koji traže toplinu obiteljskog doma koji su iz bilo kojeg razloga sami i bez obitelji ili su odnosi u njihovim obiteljima narušeni. Neka vaše zajedništvo bude prvo svjedočanstvo prevlasti duhovnoga. Ako sebično tražite kako svoje zajednice učiniti sretnijima i sigurnijima u svjetovnom smislu, dovest ćete se u situaciju u kojoj se udaljavate od rijeka milosti koje napajaju samo iskrene tražitelje Božje volje i njegove slave.

Pravo se srodstvo nalazi u zajedničkom iskustvu, u zajedničkom interesu, u zajedničkoj poslušnosti i u zajedničkom cilju. Kao redovnička obitelj morate raditi na svakoj od ovih komponenti. Dijeljenje zajedničkog iskustva znači sposobnost dijeljenja i radosnih i žalosnih trenutaka, dobrih i loših dana. To pretpostavlja suosjećanje s drugima. Zajednički interes podrazumijeva spremnost da se ciljevima i usmjerenjima zajednice podrede parcijalni, sebični interesi i da se darovi i talenti koriste u duhu služenja općem dobru. Zajednička poslušnost znači isti autoritet i pravednost u vršenju i zahtijevanju discipline. Zajednički cilj, koji vam treba biti slava Božja i spasenje duša, sve nabrojeno stavlja u kontekst vječnosti.

Neka vam, drage sestre, ovi novi prostori služe na slavu Božju i na dobro vaših duša i duša svih koje ćete susretati. Božanska Mudrost sebi je za stanovanje gradila dom Crkve, a u Presvetoj Djevici Mariji dala nam je „uzor kako će se čuvati zakon, čistiti srce, njegovati poniznost i prinositi duhovni prinos.“ (Sv. Lovro Justiniani, Treći svezak Časoslova, Služba čitanja o spomendanu Bezgrešnog Srca Marijina). Ugledajući se u nju, na ovaj ćete oltar prinositi svoje duhovne prinose. Neka ti prinosi, ujedinjeni s jedincatom Kristovom žrtvom, budu vrelo spasenja i pomirenja za ovu mjesnu Crkvu i cijeli svijet. Amen.