Riječ Nadbiskupa

Đakonsko ređenje

           
Draga braćo i sestre, dragi ređenici!
 
Danas se susrećemo s jednostavnom, ali snažnom istinom na koju nas podsjeća sveti Pavao u svojoj poslanici Rimljanima: u milosti smo novoga života koji nam je darovan vjerom u Isusa Krista. Po Kristu smo opravdani i pomireni s Bogom. To je izvor trajne radosti za svakog krštenika. „Ne postoji ljudski čin, ma koliko dobar bio, kojim možemo zaslužiti tako velik dar.“[1] Svaki vjernik po krštenju sudjeluje u trostrukoj Kristovoj službi: svećenika, proroka i kralja te postaje sudionikom jedinstvenog poziva cijelog Božjeg naroda.[2]

Danas će naši ređenici tu trostruku službu preuzeti na poseban način primajući prvi stupanj sakramenta svetoga reda. Darovani Gospodinu iz svoje obitelji i naroda, bit će određeni za svetu službu, baš kao nekoć Aronovi sinovi. Zbog toga je ovo današnje slavlje radost cijele naše zajednice vjernika.

Dragi ređenici, vaša postojanost na putu kojim ste krenuli odgovarajući na Božji poziv rađa prokušanošću, a ta prokušanost će u vama probuditi nadu u Božja obećanja. Vjerujem da danas svaki od vas osjeća ljubav kojom Duh Sveti ispunjava vaša srca pred spoznajom da Božjom milošću postajete služitelji „oltara i ljubavi stavljajući se na uslugu svima“.[3] Vrijeme vašeg đakonata velikim će se dijelom podudarati s Jubilarnom godinom 2025. kada ćete, ako Bog da, biti zaređeni za svećenike. Mogu reći da će Sveta godina za vas biti riznica milosti, ali i snažan poziv na svjedočanstvo nade koja ne postiđuje. Neka geslo Jubilarne godine „Nada ne postiđuje“ (Spes non confundit) prožme vaše đakonsko služenje.

Kako bi to služenje bilo uistinu blagoslovljeno, važno je znati da Isus ne traži izvanredne sposobnosti, nego ljude koji su spremni predati svoje srce i život Bogu. U Evanđelju čitamo kako Isus poziva jednostavne ribare usred njihove svakodnevne zauzetosti poslom. Ova slika poziva i odgovora naglašava osobine učenika koje ih mogu učiniti radosnim svjedocima nade i Kristovim suradnicima u spasenju duša.

Stoga bih danas s vama želio razmišljati o trima ključnim osobinama: povjerenju, spremnosti na učenje i usmjerenosti k cilju.
 
1. Povjerenje - temelj nasljedovanja
Isusov prvi zahtjev upućen onima koje poziva jest povjerenje. Njegove riječi: „Hajdete za mnom“ (Mk 1,17) predstavljaju poziv na radikalan zaokret u životu, što nije moguće bez potpunog povjerenja u Isusa, koji je Gospodin i Učitelj. Iskustvo autentičnog poziva pokazuje nam da ovo povjerenje proistječe iz susreta sa živim Bogom kojeg duša prepoznaje kao izvor svog postojanja i svoje sreće.

Povjerenje je temelj svakog autentičnog odnosa, a Isus s božanskim autoritetom traži od svojih učenika da mu vjeruju, da se oslone na njegovo vodstvo i mudrost. Povjerenje je izvor vjernosti, otvorenosti i pouzdanosti. Kao što nitko ne može živjeti bez povjerenja u druge, tako ni naš odnos s Isusom ne može rasti bez povjerenja u njegov plan za nas.

U trenutku kada Isus poziva Petra i ostale učenike, oni ostavljaju sve - svoje mreže, svoju sigurnost, pa čak i svoje obitelji - i slijede ga. Ta početna spremnost bit će iskušana u životu svakoga od njih. Povjerenje nije lako sačuvati jer nasljedovanje Isusa zahtijeva spremnost na avanturu u kojoj moramo naučiti živjeti u stalnom odricanju od samih sebe. Učenik je onaj koji svoju jedinu sigurnost pronalazi u povjerenju u Boga, kao što Sveto pismo kaže: „Tko se uzda u Gospodina, nalazi okrilje“ (Izr 29,25). Petrovo udaljavanje od Gospodina uvijek se događalo kad bi se oslonio na vlastite snage. Dovoljno je prisjetiti se njegovih riječi da će položiti svoj život za Gospodina (usp. Iv 13,37), a zatim njegova zatajenja.

Dragi ređenici, povjerenje s kojim ste odgovorili na poziv morat ćete neprestano potvrđivati u svojoj službi, obnavljajući ga svakodnevno. Upravo u trenucima kriza i poteškoća povjerenje vas otvara kreposti nade. U kršćanskoj ikonografiji simbol nade je sidro jer označava duhovnu sigurnost i pouzdanje u Božju providnost, čak i usred najtežih životnih oluja. Doista, „oluje nikada neće moći prevladati ako smo usidreni u nadi milosti koja nam omogućuje živjeti u Kristu i pobijediti grijeh, strah i smrt. Ta nada, daleko veća od svakodnevnih zadovoljstava i poboljšanja životnih okolnosti, omogućuje nam izdići se iznad kušnji i poziva nas da idemo naprijed, ne gubeći iz vida veličinu cilja na koji smo pozvani, a to je Nebo“.[4]
 
2. Spremnost na učenje - temelj rasta
Kad Isus kaže učenicima: „Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi“ (Mk 1,17), obećava im preobrazbu koja se ostvaruje postupno. Gospodin traži nasljedovatelje koji su spremni učiti, koji nisu toliko vezani uz svoje intelektualne predrasude ili kulturne norme da bi ih to spriječilo u rastu i spoznaji istine. Prvi učenici bili su ribari, a ne obrazovani teolozi, no upravo zbog toga bili su otvoreni za novost Kristova nauka. Krist im je ponudio ne samo znanje, već i iskustvo blizine u njegovoj službi. Ribari su ljudi koji su radeći svoj posao stekli vrline koje se pokazuju ključnima u poslanju učenika. To su, prije svega, strpljivost, ustrajnost, hrabrost, mudrost i poniznost.

Strpljivost. Ribari znaju koliko je pažljive pripreme i strpljivosti potrebno za ulov. Strpljivost im je potrebna kako ih iskustvo praznih mreža, nakon dugog čekanja, ne bi obeshrabrilo ili pokolebalo. Učenike, koji su pozvani biti ribari ljudi, strpljivost poučava da za plodove navještaja radosne vijesti treba čekati Božje vrijeme. Strpljivost je potrebna i za osobni rast u nasljedovanju Isusa. Na to nas podsjeća papa Franjo u buli proglašenja Svete godine pozivajući na novo otkrivanje važnosti strpljivosti „koja je plod Duha Svetoga, koja održava nadu živom i jača je kao krepost i način života“.[5]

Ustrajnost. Strpljivost i ustrajnost usko su povezane. Ribolov može biti težak i neplodan posao, ali dobar ribar nikada ne odustaje. Isto tako, učenici - ribari ljudi - moraju biti spremni ne posustati pred izazovima. U Poslanici Galaćanima čitamo: „Neka nam ne dozlogrdi činiti dobro; ako ne sustanemo, u svoje ćemo vrijeme žeti“ (Gal 6,9). Ustrajnost nas vodi naprijed čak kad se čini da ništa ne ide kako treba. Prisjetimo se apostola Petra: koliko je puta posrnuo, pogriješio i izgubio hrabrost, no uvijek je nastavio dalje, ohrabren Gospodinovom ljubavlju. Nakon što je zatajio Isusa, mogao je pasti u očaj, no umjesto toga pokajao se i nastavio ustrajno u svom pozivu postavši prvi  među apostolima. Njegova ustrajnost znak je čvrstoće koju je Krist prepoznao kada ga je nazvao Stijenom na kojoj će sagraditi svoju Crkvu (usp. Mt 16,18).

Hrabrost. Ljudi koji žive uz more, a osobito mornari i ribari, znaju koliko je hrabrosti potrebno za plovidbu olujnim morem i suočavanje s valovima koji zapljuskuju sa svih strana. Slično tome, služitelji evanđelja moraju biti hrabri u suočavanju s protivljenjem koje dolazi zbog opiranja istini Božje riječi. Istina nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Isus nas opominje: „Ako su mene progonili, i vas će progoniti“ (Iv 15,20). Dragi ređenici, svijet često odbacuje evanđelje, ali vi kao Kristovi službenici, pozvani ste biti svjetlo koje svijetli u tami. Hrabro ustrajte, jer Bog nam je obećao svoju pomoć i blizinu (usp. Iz 41,10).

Mudrost. Ribar stječe mudrost kroz iskustvo i životne kušnje. Zna prepoznati pravo vrijeme za ribolov i svjestan je da se mora prilagoditi uvjetima jer riba ne zagrize mamac u svako doba niti posjećuje sva mjesta podjednako. Mudrost je dar Duha Svetoga koji nas vodi da prepoznamo trenutke kad su srca ljudi spremna primiti Božju riječ. Kao što Salomon kaže: „Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme“ (Prop 3,1). Mudri propovjednici znaju da poruku treba prilagoditi okolnostima i vremenu. Tako ste i vi pozvani na mudrost u služenju i naviještanju. Pozvani ste ne samo govoriti, nego prije svega slušati i promatrati, truditi se prepoznati kad su srca slušatelja otvorena evanđelju, a kad treba čekati. Vaša će služba u Jubilarnoj godini biti dragocjena osobito u zalaganju za mir i za obnovu radosti života, u skrbi za zatvorenike, bolesne, mlade, migrante, starije osobe i siromašne.[6] Pozvani ste svojom blizinom svima njima vratiti izgubljenu nadu i pripremiti njihova srca za sjeme riječi. Prilagođavanje vremenu i mjestu nikada ne smije dovesti do kalkuliranja s istinom. Istine vjere su čvrsta sidra koja, usred oluja, ne dopuštaju da se lađa Crkve razbije o hridi niti da bude nošena vjetrovima različitih nauka koji nisu u skladu s pologom vjere koju smo primili.

Poniznost. Poniznost ribara je u tome što znaju staviti sebe u drugi plan. Ribar zna da ne smije otkriti svoju prisutnost, jer riba neće zagristi ako ga primijeti. Slično tome, dobar propovjednik ne stavlja sebe u prvi plan, već uvijek iznosi Krista. Ivan Krstitelj savršeno je izrazio ovaj stav kada je rekao: „On treba da raste, a ja da se umanjujem“ (Iv 3,30). Dragi ređenici, poniznost je srž svakog uspješnog služenja jer poniznošću dopuštamo da Krist djeluje po nama i preko nas. Kao Kristovi službenici pozvani ste biti ribari ljudi, a vrline strpljivosti, ustrajnosti, hrabrosti, mudrosti i poniznosti ključne su za uspjeh u tome poslanju.
 
3. Usmjerenost k cilju - temelj ustrajnosti u poslanju
Vjera nas uči da je krajnji cilj čovjekova života zajedništvo s Presvetim Trojstvom, s Blaženom Djevicom Marijom, anđelima i svetima, jednom riječju: život vječni.[7] Upravo je nada krepost koja „oblikuje usmjerenje koje ukazuje na smjer i cilj života vjere“.[8] U Poslanici Hebrejima čitamo da je nada „pouzdano i čvrsto sidro duše što ulazi u unutrašnjost, iza zavjese“ (6,19), misleći pritom na život u Bogu. Kao što sidro drži brod čvrsto na mjestu, tako nada drži dušu čvrstom i usmjerenom prema nebeskom cilju, unatoč olujama života.

Isus ne poziva svoje učenike u neko zatvoreno zajedništvo s njim, već ih šalje da radosnu vijest spasenja navijeste svima. Njihovo poslanje je biti „ribari ljudi“, što znači preuzeti odgovornost za širenje Božje riječi, spašavanje duša i vođenje ljudi prema njihovom konačnom cilju. To je zadatak koji traži obilje nade i nepokolebljivu vjeru. Nada je potrebna „kako bismo mogli vjerodostojno i privlačno svjedočiti vjeru i ljubav (…) kako bi vjera bila radosna, a ljubav oduševljena“.[9]

Ribari su navikli na težak rad, često bez trenutnih rezultata, no njihovo ih je iskustvo naučilo da će ulov doći kad-tad. U duhovnom ribolovu, apostoli moraju biti spremni na još veći izazov. Pozvani su baciti sidro u vječnost, „iza zavjese“ koja dijeli vidljivo od nevidljivoga i profano od svetoga. Tako njihovo poslanje postaje sigurno jer ne trče uzalud, već idu „k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu“ (Fil 3,14).

Dragi ređenici, vaš je poziv jasan: pozvani ste biti „ribari ljudi“. Sveta godina koja je pred nama nudi vam jasne smjernice kako „uloviti“ ljude za vječnost i kako posvjedočiti svijetu da „povijest čovječanstva i svakoga od nas ne ide prema slijepoj točki ili mračnom ponoru, nego je usmjerena prema susretu s Gospodinom slave“.[10] Ovaj zadatak nije nimalo lagan, ali su zato i milosti koje primate velike. Bit će trenutaka kada ćete se suočiti s malodušnošću, otporom ili neuspjehom, ali vaša vjernost Kristu i predanost poslanju donijet će plodove. Pozivam vas na vedru ustrajnost, jer znate komu ste povjerovali (usp. 2Tim 1,12). U ovoj godini vašeg đakonskog služenja razmatrajte krepost nade i u njoj rastite.

Onaj kojem ste povjerovali neprevarljiv je u svojim obećanjima. Obećao je da će biti s vama na svakom koraku. On je vaš Učitelj, vaš Gospodin i vaš Vođa. Povjerite mu svoj život, učite od njega i budite predani svome poslanju.  

Neka nas Marija, Zvijezda nade, zajedno s blaženim Alojzijem Stepincem, uvijek obasjavaju i usmjeravaju na našem životnom putu prema Kristu. Amen.