Riječ Nadbiskupa

Homilija zagrebačkog nadbiskupa mons. Dražena Kutleše

prigodom proslave svetkovine Tijelova i Dana državnosti Republike Hrvatske
Crkva svetog Marka, 30. svibnja 2024. godine

 
 
Draga braćo i sestre u Isusu Kristu!
 
Na ovo sveto misno slavlje okupile su nas dvije prigode, dva važna događaja. Prvi je svetkovanje Otajstva Tijela i Krvi Kristove, a drugi je proslava Dana državnosti naše Domovine Hrvatske. Tijelovo nas podsjeća na ono od čega Crkva živi, na pashalni misterij koji označava prijelaz iz ropstva grijeha u slobodu i slavu djece Božje, na Kristovu trajnu osobnu prisutnost među nama. Dan Državnosti nas podsjeća na jednu drugu slobodu koju smo stekli i koja nas obvezuje. Prošle su trideset i četiri godine od dana konstituiranja prvog demokratski izabranog višestranačkog Sabora Republike Hrvatske. Toga su dana, uoči prvog zasjedanja Sabora, na euharistijskom slavlju u zagrebačkoj katedrali sudjelovali vaši prethodnici u službama Sabora i Vlade. Sav je vjernički puk s vjerničkim i domoljubnim zanosom molio za Domovinu „da u djelovanju Sabora i nove vlasti bude prisutna milost Duha Svetoga“[1].

Blagopokojni kardinal Franjo Kuharić tadašnje je događaje okarakterizirao povijesnima jer su bili prekretnica u životu hrvatskog naroda i jer su otvorili novo razdoblje demokratskih promjena. Izrekao je očekivanja naroda od nositelja nove vlasti; pozvao je na “mudro i razborito vodstvo da Hrvatska bude uistinu pravna država zajamčenih ljudskih prava i sloboda za sve njezine stanovnike“[2].

Ista očekivanja kao vjernici i građani ističemo i usmjeravamo prema novom sazivu Sabora i novoj Vladi. No, u odmaku od ove trideset i četiri godine širenja ljudskih prava i sloboda potrebno je zaustaviti se i razmisliti o naglascima koje sadašnji trenutak povijesti traži od nas. U prilog tome, danas s vama želim razmišljati o vrednotama koje su bitne za identitet hrvatskog naroda, o potrebi shvaćanja činjenice da nam je istina potrebna i o potrebi svjedočke hrabrosti u današnjem vremenu.
 
I. Vrednote bitne za identitet hrvatskoga naroda
Euharistija, u kojoj se posadašnjuje događaj Gospodinove muke, smrti i uskrsnuća, daje Crkvi njezin identitet. Kao spomen-čin koji čuva kontinuitet s prošlošću izabranog naroda i koji u njegovoj sadašnjosti izvodi djelo spasenja, Euharistija uvijek iznova rađa i obnavlja Crkvu, jamčeći joj budućnost.

Identitet naroda obuhvaća različite aspekte života zajednice: ono što nas razlikuje od drugih, kao i ono što nas povezuje i čini zajednicom s dubokim korijenima i bogatom baštinom. Taj je identitet nemoguće očuvati ako se bez ikakvih kriterija prekida s prošlošću naroda, ako se zaboravi kako očuvati one vrijednosti iz kojih je iznikao, od kojih živi i po kojima je prepoznatljiv. Identitet naroda prekida s prošlošću kada se mijenja tako brzo i duboko da se tkivo kulture raspada na dijelove koji više ne mogu ostati zajedno.

Možemo se zapitati u čemu mi kao narod prepoznajemo svoj identitet. Tri vala istraživanja u projektu Europske studije vrednota (1999.-2018.) pokazuju da, unatoč brojnim promjenama kroz koje smo kao narod prošli, obitelj, vjera i domovina ostaju vrlo visoko na ljestvici vrednota u Hrvatskoj. Te su stvarnosti kroz povijest u našemu narodu oblikovale velikane duha i jamčile mu budućnost. Zapitajmo se kako danas stojimo kao narod u odnosu na ono što je oblikovalo našu kulturu i identitet? Je li se dogodilo rastakanje tkiva kulture od koje smo sazdani?

1. Vjera. U pogledu vjere u Boga, a još više u pogledu vjernosti Katoličkoj Crkvi, neizbježno smo se našli pod utjecajem negativnih europskih trendova. Nije više predmet rasprave ni čuđenja da se pojedinci i narodi Europe odriču svojih kršćanskih korijena, a da europska kultura ubrzano gubi svoju unutarnju svježinu i dinamičnost. Manje je vidljivo, ali je ipak sve očitije, da nam to ne donosi nikakvo dobro.

Moguće je identificirati četiri problema vezana uz napuštanje vjere i uklanjanje Boga iz javnog prostora. To su: otežana jasnoća razmišljanja, nesposobnost sjećanja, nesposobnost maštanja i nadanja te nesposobnost prepoznavanja i življenja prave slobode.[3]

Jasno razmišljanje i rasuđivanje traže čvrste temelje objektivne istine, vizionarsku posvećenost općem dobru, vrijeme za promišljanje i dozrijevanje procesa. Ništa od toga nije obilježje modernih trendova koji nameću brz uspjeh i trenutačno blagostanje. Jasnoća traži poznavanje datosti koje nam prethode, usporedbu argumenata, postavljanje pitanja o uzrocima i posljedicama.

Našu kulturu obilježava zaborav potican beskorisnim informacijama i marketinškim trendovima. Bitan je sadašnji trenutak, dobra reklama, profil stvoren na društvenim mrežama, rješenje do kojeg možemo doći jednim klikom. Sve manje imamo potrebu upoznati se sa svojim korijenima, s cijenom koja je plaćena za slobodu. Jer prisjećanje znači i prihvaćanje odgovornosti koju ne želimo.

Sposobnosti maštanja i nadanja bitno su nam smanjene jer one po svojoj naravi proizlaze iz više životne svrhe od one koju nudi materijalistički pogled na svijet i tehnološki odgovori na njegove probleme.

O nesposobnosti prepoznavanja i življenja prave slobode i o razornim posljedicama slobode lišene svake odgovornosti napisane su brojne studije. Sve se svode na ono što je Solženjicin vrlo jednostavno nazvao pogreškom u samom korijenu, u temeljima moderne misli koja čovjeka lišena onostranosti stavlja u središte svega[4]. Sloboda se ne shvaća kao sposobnost prepoznavanja i hrabrosti da se učini ono što je moralno ispravno.

2. Obitelj. Obiteljske vrednote prve su na udaru lažnog humanizma 21. stoljeća, koji, pod maskom borbe za slobodu, dovodi do negiranja same ljudske naravi. Suvremene ideologije više nisu kolektivističke i ne obećavaju raj na zemlji, ali nameću shvaćanja da svatko može činiti što želi. Posebno su opasne kada se kroz odgojne projekte i zakonska usmjerenja nameću „kao neko jednoumlje koje određuje kako treba odgajati djecu“[5]. Papa Franjo ideologije koje ljudski identitet prepuštaju trendovima individualnih procjena i ukidanja različitosti između muškarca i žene naziva najgorom opasnošću našeg vremena. Osim toga, jasno ističe: „Ukidanje različitosti je ukidanje čovječnosti“[6].

Rastakanju obitelji zasigurno je pridonijela i antropološka dezorijentiranost suprotna vjeri, naravnom moralnom zakonu i zdravom razumu, koja naširoko obilježava kulturnu klimu našega doba[7]. U mnogim se slučajevima osmišljavaju i provode nastavni planovi i programi s jasnom namjerom da se izbrišu razlike između muškarca i žene. Zaboravlja se da je jednakost u katoličkoj tradiciji utemeljena na ljudskom dostojanstvu koje je svojstveno svakom muškarcu i ženi, a ne na ukidanju razlika. Takvim se odgojno-obrazovnim projektima svaki katolik treba suprotstaviti na sve moguće legitimne i društveno prihvatljive načine. Zadatak je cijeloga društva štititi obitelj kao naravnu društvenu zajednicu muškarca i žene koja prethodi samomu društveno-političkom uređenju države.

Drage majke i žene, zaštita općeljudskih vrijednosti, izgradnja socijalnih kreposti u vašim je rukama jer je vaša prisutnost ključna u odgoju novih generacija. Niste samo donositeljice novoga života, nego svojim 'genijem' u svim područjima svoga djelovanja, kako je to stalno ponavljao sveti Ivan Pavao II., jamčite osjetljivost za čovjeka zbog toga što je čovjek - u bilo kojim okolnostima.

3. Domovina. Dok danas molimo i zahvaljujemo Bogu na daru Domovine, svjedočimo da su korijeni našega naroda duboko utkani u kršćanstvo, u Isusa Krista. Naš je narod kršćanski, katolički narod koji se svojega ne stidi, a tuđe poštuje.
Već se sv. Toma Akvinski zapitao: je li dopustivo, je li ispravno da katolik bude domoljub? Iako ističe da je naš cilj Nebo, piše da se zemaljskoj domovini duguje služenje i odanost kao što se to duguje i vlastitim roditeljima; jer je domovina, kao i obitelj, „po naravi uzrok ili načelo našega postojanja i našega života“ i zbog toga „zaslužuje posebnu brigu“[8]. Dakle, prirodno je da se od katolika po naravi zahtijeva „poseban obzir“ prema domovini.

Kao vjernici moramo biti svjesni da razlog našega nacionalnog ponosa može počivati samo na svijesti da smo zemaljsku domovinu gradili prema načelima nebeske. Ako nije tako, naš je ponos isprazan. Sveti Ivan Pavao II. kaže da svaka opasnost koja ugrožava veliko dobro domovine postaje prigoda za provjeru ljubavi prema povijesti, tradiciji, jeziku, prirodnoj oblikovanosti, stvaralaštvu, kulturi[9] - svemu što čini dušu naroda. Demografski preporod naroda, zdrava i pravedna imigracijska politika ostvariva je samo uvažavanjem svakog čovjeka i poštovanjem kako žene tako i muškarca u gospodarstvu, ekonomiji, odgoju, obrazovanju i politici. Donosimo li odluke koje ne ugrožavaju sve ove vrijednosti?

Puno smo, i ne bez razloga, očekivali od pravne države zajamčenih ljudskih prava i sloboda za sve, kao i od političkih programa svake nove Vlade. Vjerujem da dijelimo mišljenje kako Domovina kakvu smo htjeli i kakvu želimo nije novo ratište neobuzdane i neodgovorne slobode i iseljavanja naše mladeži. Nije ni pregovarački stol pogubnih kompromisa lažne slobode koji joj ne nude budućnost.
 
II. Potreba shvaćanja činjenice da nam je istina potrebna
Dragi vjernici, Crkva nije samo prenositeljica evanđelja, već je uvijek bila i čuvarica duhovnog i prirodnog nasljeđa istine, dobrote i ljepote. Ono što se Crkva našeg vremena osjeća dužnom učiniti jest upućivanje vjernika i svih ljudi dobre volje na temeljnu važnost objektivne istine, prirodnog zakona, kao i pomaganje društvu u ponovnom otkrivanju važnosti te istine za naše misli i postupke. Odlučujuća pitanja za nas ne bi trebala biti čemu će nešto koristiti i je li isplativo, nego odgovara li istini iznesenoj u poštovanju i ljubavi (usp. Ef 4, 15).

Budući da cijelo društvo treba zajedničke temeljne vrijednosti, svim je građanima ove zemlje, bili vjernici ili ne, upućen poziv na prepoznavanje objektivne istine. Bez toga komunikacija postaje nemoguća, a društvo se razdvaja što dovodi do sukoba i neprijateljstva. Nijedno društvo ne može funkcionirati bez zajedničkog razumijevanja što je moralno prihvatljivo, a što nije. Temeljna prava, poput prava na život, primjerice, nisu stvar pregovora, već ih treba prepoznati i poštovati.

Zar nije znak velike moralne dvoličnosti kada se zgražavamo nad činom bacanja novorođenčeta u kantu za smeće, dok se istovremeno posve legalno i na ništa manje užasan, ali sofisticiraniji način, u smeće bacaju brojna ubijena djeca koja nisu ni imala priliku roditi se? U kontekstu ljudskoga neotuđivog dostojanstva posve je suvišna rasprava o vremenu do kojeg je ovo zlo zakonski dopušteno. Ono se nastavlja na eutanaziju, ratove, zapostavljanje starijih i nemoćnih, beskućnika i siromašnih, migranta i izbjeglica, samohranih majki i trgovine djecom. Bez prava na život, sva su ostala prava uvjetovana.

Potrebno je također imati u vidu da je povjerenje prema institucijama ključno za stabilnost zajednice. To je nešto oko čega se moramo svi zajedno truditi. Način na koji se institucije odnose prema općem dobru i, posljedično, pojedinci prema institucijama oblikuje ozračje sigurnosti ili nestabilnosti. Samo stvaranje ozračja povjerenja i zajedništva donosi velike koristi za opće dobro. Beskrupulozna prepucavanja u javnom prostoru uništavaju ugled institucija i pozivaju na neposlušnost, često dovodeći do nestabilnosti i nemira. Govoriti i propitivati treba na način koji izgrađuje, a ne razgrađuje narod, uzimajući u obzir posljedice za cjelovitost i dobro pojedinaca i zajednice.

Nejedinstvo i razjedinjenost još su jedan znak našeg udaljavanja od Boga i njegovih zakona. Nije moguće da u pluralističkom društvu svi jednako razmišljamo, ali je nužno da se međusobno poštujemo i gradimo na vrijednostima koje nadilaze naše pojedinačne interese. Nejedinstvo i suparništvo rađaju zaoštravanja i ekstremizme, dok Duh Božji ostvaruje zajedništvo i mir.
 
III. Potreba svjedočke hrabrosti u današnjem vremenu
Današnje je slavlje prigoda da u vjerničkome duhu prepoznamo poziv na novi preokret, na odlučniji duhovni zaokret u obnovi naše Domovine koji bi uistinu otvorio novo razdoblje obilježeno nadom. Mnoštvo je problema današnjega globaliziranog svijeta. No, „upravo u tome svijetu mora snažno zablistati kršćanska nada! I poradi toga Gospodin je želio ostati s nama u euharistiji, utiskujući u tu žrtvenu prisutnost na gozbi obećanje čovječanstva obnovljenog njegovom ljubavlju“[10].
Za one koji sudjeluju na euharistiji, obveza je preoblikovati svoj život prema kršćanskim načelima, uključujući zalaganje za mir, brigu za najpotrebnije i očuvanje okoliša.

Budući da se grijeh čovjekove nutrine odražava na obitelj, društvo i sav stvoreni svijet, potreban nam je korjenit zaokret i povratak k Bogu. Nemoguće je očekivati promjenu ponašanja pojedinaca bez promjene njihove nutrine.

Završit ću s mislima blaženog kardinala Alojzija Stepinca koje nisu izgubile na svojoj aktualnosti: „Došli smo da u ovo doba nedoličnog trgovanja s najsvetijim uvjerenjima ponovimo svoj krsni zavjet i svoju odlučnost s Kristom živjeti i umirati jer znamo da 'nema drugoga imena pod nebom danog ljudima u kojem bismo se mogli spasiti' osim imena Krista. Ako se i sav svijet pokoleba u svome vjerovanju u ovoga Euharistijskog Boga, kao nekad njegovi učenici, mi ćemo ostati uz Njega i govoriti sa svetim Petrom: 'Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!' (Iv 6, 69). […] Ti budi jedini Gospodar naših srdaca, jedini Gospodar naše Domovine jer si Ti jedina naša nada i sreća. Kako si bio naša nada u svoj našoj prošlosti, tako budi i u našoj budućnosti!“[11]. Tako neka bude. Amen.