Riječ Nadbiskupa

 
 
Draga braćo i sestre! Štovatelji svetoga Josipa!
 
Okupili smo se danas u ovom hrvatskom nacionalnom svetištu svetoga Josipa da u zajedništvu i molitvama proslavimo njegovu svetkovinu, osnažimo se njegovim primjerom i uteknemo se njegovu zagovoru. U Evanđeljima ne nalazimo ni jednu jedinu riječ koja se pripisuje svetom Josipu. Pronalazimo samo njegova djela, njegove nutarnje borbe, njegove snove, njegovu poslušnost Božjim nadahnućima i njegovo predano, odlučno i tiho služenje tajni spasenja, utjelovljenja Bogočovjeka Isusa Krista.

Naš je hrvatski narod prepoznao značaj svetoga Josipa i proglasio ga zaštitnikom Hrvatske čak dva stoljeća prije nego što je bio proglašen zaštitnikom cijele Crkve, 1870. godine. Naime, poznato je da je Hrvatski sabor još 1687. godine izabrao svetog Josipa za nebeskog zaštitnika Hrvatskog Kraljevstva. Hrvatski biskupi su 1972. potvrdili da se ta odluka „ne odnosi na apstraktno hrvatsko kraljevstvo već na hrvatski narod“, koji nadživljava povijesne oblike svog suvereniteta. Hrvatska biskupska konferencija je u studenome 2008. godine svetoga Josipa proglasila glavnim zaštitnikom Hrvatske.

Okupljeni danas ovdje u ovolikom broju, potvrđujemo taj njegov naslov: Protector Croatiae. Zapitajmo se, dragi vjernici, što je to što naš hrvatski narod tako tijesno povezuje sa svetim Josipom? U čemu smo se tijekom povijesti poistovjetili s njime i kako ga možemo nasljedovati i danas? Zašto je sveti  Josip tako suvremen? U kojim današnjim crkvenim i državnim okolnostima prepoznajemo potrebu za njegovom zaštitom i zagovorom? Sveti Josip je čovjek čija je odgovornost u povijesti spasenja neusporediva s bilo kojom našom javnom ili osobnom odgovornošću za povjerene nam zadaće. Ipak, on nam je uzor upravo u odgovornosti pred zadaćama koje preuzimamo. Pokušajmo doći do odgovora na ova pitanja kroz četiri osobine svetoga Josipa, odnosno razmišljati o njemu i nama kroz četiri načina njegova djelovanja.
 
1. Sveti Josip je čovjek koji daje prostora vremenu. Dati prostora vremenu znači biti dovoljno mudar prepoznati važnost trenutka, a istovremeno dovoljno ponizan i suzdržan od stavljanja sebe u prvi plan kao glavnog aktera događaja. Upravo suprotno od onoga što mi redovito činimo. Prvo što se događa kada osjetimo da nam je povjerena neka važna  uloga ili zadaća je da sami sebi postanemo preokupacija. Brinemo se o tome kako održati rejting, utjecaj, kako ostati važan, stvoriti što više veza i utjecaja, okoristiti se situacijom. Time nerijetko pokvarimo sve, jer ne dopustimo da se dobro, koje je u samoj stvari ili nakani, razvije svojom nutarnjom logikom.

Sveti Josip zadržao je fokus na onome što mu je povjereno: na božanskom Djetetu i na njegovoj Majci. Nije tražio svoje načine kako da se pobrine za njih, nego je otkrivao Božje, svjestan veličine zadatka. Nije  zauzimao prostor ni na religioznoj ni na političkoj sceni svoga vremena, iako je bio zemaljskim zaštitnikom Onoga koji je smisao i pokretač religiozne i svjetske povijesti. Štitio je život koji se rađao i omogućio da plod otkupljenja sazrije na Gospodinovu križu. Predaja kaže da je sveti Josip preminuo prije Isusova javnog djelovanja, kao da je i na taj način želio svu pozornost prepustiti Isusu, koji tada u punome smislu postaje nositeljem Davidove kraljevske loze.

U našem crkvenom i društveno-političkom djelovanju često smo skloniji dati prednost prostoru moći, utjecaja i samopotvrđivanja umjesto vremenu i procesima. Zbog te sklonosti, pokušavamo sve riješiti u sadašnjem trenutku, težimo prisvojiti slavu i nagradu. Ne čekamo pravo vrijeme za sazrijevanje prirodnih procesa razvoja i rasta. U svemu i svugdje dominira samopotvrđivanje i oholost!

Jednako je u obiteljskim odnosima. Mudrost očinstva ogleda se u sposobnosti oca da prepozna pravi trenutak za povlačenje, omogućujući svojim potomcima da samostalno preuzmu odgovornosti koje im prirodno pripadaju. Dati prostora vremenu, a ne zauzimati prostor samim sobom i svojim egom, mudrost je koja nam treba u svim našim odnosima i područjima života i kojoj nas uči sv. Josip. „Očinstvo koje ne  upada u napast  živjeti život svoje djece, uvijek otvara prostore za nešto neočekivano“.[1] 
 
2. Sveti Josip je čovjek koji u sebi pomiruje sukobe. U korijenu naših sukoba leži osjećaj da smo u nečemu zakinuti, zanemareni, nedovoljno cijenjeni, povrijeđeni, uskraćeni. To je stvarnost naše pale ljudske naravi, jer je grijehom čovjek samome sebi uskratio puninu života i zajedništva s Bogom, kojima je bio obdaren. Nerijetko vjerujemo da nam pripada više negoli drugima. Ta rana ljudske naravi prati svakoga čovjeka. Zato ne možemo zanemariti sukobe koji nas neizbježno prate, ali možemo od njih izvući koristi. Sveti nas Josip uči kako.

Bio je zaručnik, vjerni Židov, koji se ni u čemu nije ogriješio o vjerska i građanska pravila svog položaja. Ipak, zadesio ga je scenarij potpuno suprotan od svega što su ta pravila nalagala. Zaručnica trudna prije ženidbe. Otac djeteta nepoznat. Josip ne progovara ni riječi, već tu dramu, taj konflikt savjesti, proživljava samo u svojoj nutrini. Suočavanje s tim događajima bez osude, upiranja prstom i sumnji, zahtijevalo je iznimne kreposti. Stoga znamo da je svoju zaručnicu iskreno volio i da ju je prihvaćao u njezinu dostojanstvu bez imalo osude. A u njegovu srcu i u umu vladala je oluja. Mogao je dopustiti da oluja eskalira, da se njezina snaga nekontrolirano razvije. Bilo bi razumljivo da je izgubio tlo pod nogama. Ali to se nije dogodilo. Nije na druge prenosio svoju nevolju: ni na hram, ni na zakone, ni na obitelj. Smirenost Josipova duha dopustila je da i osobe i institucije promatra u njihovu dostojanstvu. Zbog toga  mu se perspektiva proširila. Njegovo rješenje i na ljudskoj razini bilo je pravedno i odlučno uz poštivanje dostojanstva druge osobe: „Naumi da je potajice napusti“ (usp. Mt 1,19). Preuzeo je odgovornost. Nije ju izložio kamenovanju, kako su to nalagali židovski zakoni. Zbog toga što je sukob svladao u sebi i dao prostora drugome, ni Bog ga nije ostavio bez nadahnuća koje ga je usmjerilo prema dubljem suradništvu s Istinom. Pokazao mu je i u snovima što mu je činiti.

Koliko smo se puta, dragi vjernici, osvjedočili u tome da nekontroliranom srdžbom sve pokvarimo, dopuštajući da strasti upravljaju nama, a ne mi njima. Sadašnji sukobi svjetskih razmjera pokazuju da nikakvi mirovni napori ne pomažu ako su nam srca neobraćena i nesposobna u sebi nadići podjele.
 
3. Sveti Josip je čovjek vođen stvarnošću. U čemu je, dakle, veličina svetog Josipa? Bio je čovjek visokih moralnih standarda i vjeran židovskom Zakonu. Sveto Pismo ga naziva pravednikom (usp. Mt 1, 19). No, on sam ne ističe svoju pravednost kako bi njome opravdao svoje namjere. To nam pokazuje da se u pronalaženju rješenja ne ograničava institucionalnim barijerama, unaprijed zadanim pravilima i kriterijima pravednosti. Otvoren je onome što mu nalaže savjest i što mu govori srce. Crkva je, dragi vjernici, institucija, ali prije svega, ona je mistično tijelo Kristovo. Njezin institucionalni oblik je nužan i Bog ga je htio, ali Crkva se ne iscrpljuje u njemu. Zato je trajno otvorena novosti i kreativnosti Duha.
Obzirom na židovsku snažnu ukorijenjenost u predaju, u Zakone i pravila, sveti Josip bio je besprijekoran u njihovu opsluživanju, ali se nije zaustavio samo na tome. Vjerni Židovi očekivali su Mesiju, ali su bili zatvoreni u vlastita tumačenja, koja su prerasla u ideje odvojene od stvarnosti. Isusov dolazak bio je stvarnost koju su iz toga razloga previdjeli. Sveti Josip uspio je izbjeći tu zamku. Imao je srce otvoreno otajstvu jer nije negirao stvarnost, već ju je prihvatio takvom kakva jest. Neočekivano začeće, dijete koje plače i traži zaštitu, opasnosti koje prijete nezaštićenoj trudnici i majci - to su bile stvarnosti koje su zahtijevale djelovanje. Sv. Josip znao je dati prave odgovore jer je poštivao granice ispod kojih se nije moglo ići u vjernosti Božjem zakonu. Znao je da je „stvarnost, u svojoj tajanstvenoj neumanjivosti i složenosti, nositeljica smisla života sa svojim svjetlima i sjenama.“[2]

Kako se ponašamo pred stvarnošću koja nam je neprihvatljiva ili nerazumljiva? Ponajprije je negiramo, a onda odbacujemo. Serviramo ideje koje nam se čine privlačnima i njima podvrgavamo stvarnost i svoje djelovanje. Naša kultura obilježena je rastakanjem stvarnosti na pojmovnoj razini. Ako se nešto ne uklapa u određeni misaoni sustav, prvo ga se zaniječe na pojmovnoj razini. Tako smo došlo do toga da se negiraju prirodne datosti spola i spolnog identiteta, a konstruiraju se rod i rodni identitet. Ne smije se razlikovati oca i majku; oboje su samo roditelji. Umjesto da jezikom tumačimo stvarnost, podvrgavamo je jeziku, vođeni idejama, a ne vječnim Božjim zakonima.

Kroz povijest Crkve i naroda, mnoge su mjesne crkve nestale a narodi iščezli s lica Zemlje. Odgovor na pitanje zašto se to dogodilo redovito se nalazi u odstupanju od Božjih zapovijedi i prirodnih moralnih zakona, što potom rađa duhovnom sljepoćom i, na kraju, gubitkom zdravog razuma. Nakon što se napusti Božji zakon, čovjek želi opravdati vlastite pogreške i tako započinje s iskrivljavanjem istine, sve dok ne dođe do točke na kojoj laž postaje njegovo normalno stanje. Ako čovjek ne želi vidjeti nešto, pravilo je da to neće ni vidjeti; ako ne želimo učiniti ono što je ispravno, znajući da je ispravno, tada će nam ispravno postati pogrešno, a pogrešno će nam se činiti ispravnim. Duhovno slijepa osoba nije u stanju vidjeti istinu jer ne prihvaća Boga. Napuštanjem istine napušta se i težnja za Bogom.

Ideje i krive predodžbe nekolicine ljudi često su temelj za izbijanje ratova, stvaranje podjela i počinjenje teških zločina, kako u Crkvi tako i u širem društvu. Ova činjenica ističe moć ideja u oblikovanju povijesti, ali i opasnost koja nastaje kada se takve ideje temelje na pogrešnim pretpostavkama ili isključivosti. Stoga je ključno težiti razumijevanju i dijalogu, kako bi se izbjegle negativne posljedice koje mogu proizaći iz netočnih ili štetnih ideoloških uvjerenja.

Ono što nas treba pozivati na djelovanje nije ideja nego „stvarnost prosvijetljena razumom“. „Stvarnost je važnija od ideje. To je mjerilo vezano uz utjelovljenje Božje riječi.“ (…) „Kriterij stvarnosti, Riječi koja se već utjelovila“ pomaže nam „žeti plodove bogate dvotisućljetne tradicije Crkve, ne težeći stvoriti neki misaoni sustav odvojen od toga blaga, kao da bismo htjeli izmisliti evanđelje.“ (…) Potiče nas „provoditi u djelo Božju riječ, činiti djela pravde i ljubavi koja daju da ta riječ bude plodonosna“.[3]
 
4. Sveti Josip je čovjek svoga naroda, a zaštitnik Crkve svakoga vremena i naroda.

Kako to da mi danas častimo čovjeka koji je živio prije dvije tisuće godina u neznatnom Nazaretu i koji nam nije ostavio ni jedne jedine riječi? Kako to da se njegov utjecaj ne smanjuje, nego povećava u povijesti Crkve?

Možda je razlog tome što prepoznajemo da je on uspio nešto što mi, ljudi našeg vremena, često ne uspijevamo: očuvati vlastito središte i identitet s jedne strane, a širokogrudnu otvorenost prema drugima i drugačijima. Mi smo ili rasplinuti u apstraktnome globaliziranom svemiru ili zarobljeni u folkloru vlastite prošlosti. Zbog toga kao narod gubimo vlastiti identitet, a ne znamo se nositi s onim što prihvaćamo. Biskupska sinoda posvećena Europi 1991. godine istaknula je da se Europa treba oslanjati na „svoju prethodnu kršćansku baštinu“, ali još više treba ponovno „odlučiti o svojoj budućnosti u susretu s osobom i porukom Isusa Krista“[4].

Sveti Josip dao je Isusu povijesne korijene u židovskom narodu. Dao mu je ime, učio ga vjerskim običajima svoga naroda. No, u Isusovu javnome djelovanju opažamo da je naučio ono što se od roditelja uči: s poštovanjem se odnositi prema onima koji su drugi i drugačiji. Bio je pozoran i na najmanje znakove sveopće ljudske čežnje za Bogom i puninom života. Rasplamsavao je u njihovim srcima i najmanju iskru vjere. Smijemo se i mi uteći svojim molitvama svetome Josipu da nas nauči tome umijeću, kao što je učio Isusa. Da kao narod ne nestanemo, već opstanemo otvoreni životu, svjesni vlastitih vrijednosti i dobrih običaja, a otvoreni pred potrebama svakog čovjeka koji u našoj blizini želi naći utočište ili dom.

Dragi vjernici, štovatelji svetog Josipa! Imajmo snage kao narod iznova odlučiti o svojoj budućnosti, imajući pred očima ovoga sveca kojemu je Bog povjerio brigu o počecima zemaljske povijesti našega Otkupitelja. Njegova očinska briga očitovala se „u tome što je svoj život pretvorio u služenje, žrtvu, za otajstvo utjelovljenja i otkupiteljskog poslanja povezanoga s utjelovljenjem; u tome što je upotrijebio svoj zakoniti autoritet, koji mu je pripadao u Svetoj obitelji, kako bi joj dao sebe, svoj život, svoj rad kao potpuni dar; u tome što je svoj ljudski poziv na obiteljsku ljubav pretvorio u nadljudsko predanje samoga sebe, svojega srca, svojih sposobnosti, u ljubavi koju je stavio u službu Mesije koji je rastao u njegovu domu.“[5] Takve njegove očinske brige Crkva, Zaručnica Kristova, nije lišena ni danas.

Naučimo kako svoj život pretvoriti u dar Bogu i služiti Božjim planovima za ovaj svijet, jer njegovi su planovi mira, a ne nesreće, planovi koji nam daju budućnost i nadu (usp. Jr 29, 11). Neka nas pouči kako koristiti autoritet koji imamo u svojim obiteljima i službama tako da sebe stavimo kao dar za dobrobit naših bližnjih. Naučimo se nesebičnoj i čistoj, zaručničkoj, bračnoj i obiteljskoj ljubavi koja služi rastu i dobrobiti drugoga.

Sveti Josipe, zaštitniče naše Domovine, moli za nas. Amen