Riječ Nadbiskupa

Poštovane i drage sestre!

Korizma je povlašteno vrijeme u kojemu smo pozvani skrušiti se, ući u vlastitu nutrinu, promisliti svoje dosadašnje putove i otvoriti se milosti. Korizma je poziv na ogoljenost, na povlačenje i zastajanje kako bismo bili kadri osjetiti ono što nam promakne u redovitoj okupiranosti i izloženosti mnoštvu izvanjskih poticaja. Stoga je uz ovo sveto vrijeme priprave za Uskrs povezana slika pustinje. U pustinji su sve čovjekove potrebe i tjelesne funkcije svedene na minimum, na bitno. Tako se i u odricanju od hrane i drugih materijalnih potreba tijelo prilagodi uvjetima za preživljavanje, čula se izoštre. U uvjetima krajnje ogoljenosti nije riječ o tome što sami možemo i trebamo učiniti, nego učimo prepuštati se Bogu i dopustiti da se očituje njegova snaga i moć u našim životima. Ogoljenost u odricanju daje nam naučiti ono što drukčije ne bismo naučili: o svojim granicama i mogućnostima, o tome da smo stvorenja, da smo slabi, a da je Bog jak.

Pustinja može poprimiti različita obličja: od životnih kriza, bolesti, nemoći, osamljenosti i nerazumijevanja, pa do svjesna ulaženja u svoje srce uz post, molitvu i djela ljubavi prema bližnjemu na koja nas poziva korizma. Ovo troje je povezano na način da jedno usavršava drugo. Molitva se postom usavršava, a oboje vodi k djelotvornoj ljubavi prema bližnjima. Molitvom se usmjeravamo Bogu, djelima ljubavi bližnjima, a postom samima sebi.

Upravo bih o tim trima stvarima danas htio razmišljati s vama i promotriti ih u kontekstu vašeg poziva na posvećeni život.
 
1. Post. Post je zasigurno jedna od asketskih vježbi koje su predviđene u pravilima koja oblikuju vaše redovniče zajednice, po kojima živite vašu vlastitu karizmu. U postu je riječ o tome da se odričemo nečega što je po sebi dobro i korisno; da se prisiljavamo kako bismo odgojili osjetila, ojačali volju na putu kreposti, postali osjetljivijima za duhovne stvarnosti. Sve je to današnjem čovjeku, naviknutom ugađati sebi, jako strano. Božja povijest spasenja o kojoj nam svjedoče Sveto Pismo i tradicija Crkve, prepuna je poziva na post i pokoru koji su znak obraćenja naroda Bogu. Sveti Bazilije zapovijed posta i njegovu povezanost s našom naravi stvorenja nalazi već na prvim stranicama Biblije u zapovijedi Božjoj čovjeku da ne jede sa stabla spoznaje dobra i zla.[1] „Budući da smo svi opterećeni grijehom i njegovim posljedicama“, reći će nadovezujući se na sv. Bazilija papa Benedikt XVI., „post nam se nudi kao sredstvo za ponovnu uspostavu prijateljstva s Gospodinom. Tako je činio Ezra prije nego će krenuti na put povratka iz progonstva u Obećanu zemlju, pozvavši narod da posti 'da bismo se - reče - ponizili pred Bogom svojim' (8,21). Svemogući je čuo njegovu molitvu i zajamčio mu svoju naklonost i zaštitu.“[2]

Sjetimo se i Knjige o Joni u kojoj odaziv na post i pokoru spašava cijeli grad. Jona je znao da, koliki god grijesi naroda bili, Bog neće uskratiti svoje smilovanje iskrenom obraćenju. Knjiga o Joni bilježi: „Ninivljani povjerovaše Bogu; oglasiše post i obukoše se u kostrijet“ (Jn 3, 5).

Isus nam svojim primjerom četrdesetodnevnog posta u pustinji, iskušavan upravo na tom području čovjekove ovisnosti o kruhu tj. materijalnim dobrima, poručuje: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta“ (Mt 4, 4). Apostoli su prije svakog značajnijeg pothvata molili i postili, a sv. Pavao post ubraja među plodove duha: „Plod je pak duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost…” (Gal 5,22-23). Grčka riječ egkrateia (ἐγκράτεια), koju koristi sveti Pavao, sastavljena je od dviju drugih riječi: en, što znači „iznutra”, i kratos, od korijena koji znači „usavršiti”. Mogli bismo reći da vježba posta vodi do samokontrole i usavršavanja samih sebe iznutra, ali je također i dar, Božji odgovor na našu otvorenost obraćenju.

Jednako tako drage sestre, poznato vam je da se post ne tiče samo našeg osobnog usavršavanja, već ima i zajedničarsku dimenziju. Postom pokazujemo osjetljivost, ali se i osposobljavamo za osjetljivost prema situaciji mnogih kojima je oskudica u materijalnim dobrima nešto s čime se svakodnevno susreću. Znati prepoznati čovjeka u potrebi i biti spreman odreći se vlastitih dobara, pitanje je duhovne profinjenosti. Ona je strana sebičnu srcu. Može se usporediti s onim na što papa Franjo poziva kada kaže da se naša zauzetost za siromašne „ne sastoji isključivo u djelima ili planovima promicanja i pomoći; ono što Duh pokreće nije prekomjerni aktivizam, nego prije svega pozornost prema drugom (…) Ta pozornost puna ljubavi početak je prave brige za njegovu osobu i, polazeći od nje želim stvarno tražiti njegovo dobro.“[3]

U usavršavanju i vladanju vlastitom voljom i u kroćenju tjelesnih potreba post pomaže u življenju vaših zavjeta poslušnosti i čistoće. Crkva vas poziva na vjerno čuvanje zavjeta čistoće mrtvljenjem i bdijenjem nad svojim osjetilima i to pouzdajući se u Božju pomoć, a ne na svoje sile.[4] Poziva vas da po zavjetu poslušnosti potpunim predanjem volje od samih sebe učinite potpuni dar Bogu.[5]

Post se izravno odnosi i na življenje vašeg zavjeta siromaštva koji vas poziva ne samo na podložnost poglavarima u uporabi dobara, nego i na stvarno siromaštvo u duhu kako biste imale svoje blago na nebu, kako biste se bogatile u Bogu i naučile se povjeravati providnosti nebeskog Oca.[6] U mnogim se zajednicama zamjećuje kako je zavjet siromaštva postao pukim sredstvom kontrole, ovisnosti i gospodovanja, dok se gubi i zaboravlja njegova duhovna dimenzija. Ako se kroz vaše siromaštvo ne bogatite Bogom, ako se on ne nastanjuje u vašim zajednicama po odricanju koje ste zavjetovale, onda ono nema smisla.   

Drage sestre, upravo ste vi u ovom vremenu, kada Crkva i vjerni narod Božji prolaze kroz razne nevolje, pozvane poput Jone biti proročki znak i prednjačiti primjerom i pozivom na pokoru i obraćenje. Pozvane ste, nasljedujući Majku Gospodinovu, čije pozive na post i pokoru za obraćenje svijeta Bogu, možemo čuti u svetištima diljem svijeta od Lurda i Fatime do Meksika na koja nas Crkva usmjerava.
 
2. Molitva. Vjerujem da o molitvi, vama redovnicama, nije potrebno puno govoriti. U raznolikosti karizmi, pozvane ste „neprestanim marom njegovati duh molitve i samu molitvu, crpeći iz pravih izvora kršćanske duhovnosti“.[7] Pritom vas Crkva upućuje na razmatranje božanskoga Pisma kako biste naučile „najizvrsnije znanje Isusa Krista“. Nasljedovanje Isusa Krista nije puko izvanjsko oponašanje, nego usklađivanje s njime sve do smrti na križu. To je usklađivanje moguće putem molitve i dubokog sakramentalnog života. „Putem vjere Krist prebiva u srcu vjernika i tako je učenik srastao sa svojim Gospodinom i njemu je uobličen. To je plod milosti, djelatne prisutnosti Duha Svetoga u nama.“[8]

Bez suobličavanja Kristu, drage sestre, vaš je život, naš je život posvećenih Bogu, karikatura života. Kažem sebi i vama: ne dajmo se zavarati. Duh svijeta je nešto što nas zapljuskuje sa svih strana. Odražava se na život vaših redovničkih zajednica, redovnika, redovnica, svećenika, cijele Crkve. Duh svijeta u biblijskome smislu je ono što je oprečno duhu Božjemu, Duhu Svetomu.

Papa Franjo, podsjećajući na Isusovu velikosvećeničku molitvu, upozorava na to da nas duh svijeta čini nesvjesnima do te mjere da ne raspoznajemo dobro i zlo. Grijeh nas ne udaljava od Boga ako smo ga svjesni i tražimo oproštenje. Ono što nas udaljava od Boga je duh svijeta koji čini da zaboravimo što je grijeh. A mnogi kršćani zaboravljaju što je grijeh, što se događa u njihovu srcu.[9] Ni Bogu posvećene osobe nisu izuzetak.

Čuli smo i u današnjem čitanju riječi proroka Jeremije koji kaže da „podmuklije od svega jest srce“ te da nismo mi ti koji smo kadri istražiti svoja srca, proniknuti dubine onoga što nas u životu pokreće na dobro ili na zlo. To može učiniti samo Gospodin. On je onaj koji istražuje srca i proniče bubrege (usp. Jr 17, 9-10). Pritom Porok na vrlo slikovit način pred nas stavlja dvije slike: čovjeka koji se uzda u čovjeka i čovjeka koji se uzda u Gospodina. Čovjek koji se uzda u čovjeka sličan je drači u pustinji, ne osjeća kad je sreća na domaku. Onaj kojemu je Gospodin uzdanje je kao stablo zasađeno pokraj voda tekućica koje donosi plodove usred suše. To je, drage sestre, nešto po čemu ćete razaznati jeste li dopustile da vas oblikuje i vodi duh Božji, Duh Sveti ili duh svijeta. Zajednica ili sestra koja je kao drača u pustinji i ne osjeća se u njoj ili sama ne osjeća Božju prisutnost, zajednica je i sestra koja se dala voditi duhom svijeta te je stoga sasušena, atrofirana, bez radosti i nade. Ona njoj suprotna, izražena u slici stabla s dubokim korijenjem, hrani tijelo Crkve u najtežim vremenima jer crpi iz izvora koji su duboki, skriveni s Kristom u Bogu, iz duše koji se hrani molitvom.
 
3. Djela ljubavi. O djelima ljubavi prema bližnjemu, s naglaskom na pozornost na njegove potrebe, već smo čuli nešto u dijelu o postu. Ona su spontani produžetak molitve i posta, izvanjsko očitovanje duše koja je uronjena u Boga.

U ovom bih dijelu htio nešto reći iz perspektive apostolata vaših zajednica i zajedničkog života na koji ste pozvane. Ako svoj redovnički život razumijete i doživljavate samo kao nekakav kapital za vječnost, ako on ne donosi plodove već sada, onda ste na putu da iznevjerite svoje poslanje.

Bile biste poput zlog i lijenog sluge koji je sakrio povjerene mu talente. Voda Galilejskog mora dolazi iz istog izvora kao i voda Mrtvog mora, iz rijeke Jordana. No Galilejsko more ostaje svježe jer ima izlaz za vodu koju prima. Mrtvo more jest mrtvo jer to ne čini.

Ista se stvar događa sa "živim vodama", s darovima i karizmama koje vam Bog daje. Kad je sav vaš trud usmjeren samo očuvanju slavnog spomena, prošlosti kojom se vaše zajednice ponose, a ne poslanju zbog kojeg postoje, život stagnira. Stajaća vjera, poput ustajale vode, neugodno miriše. A svijet ima osjetljive nosnice.[10]

Poslanje je izlaženje iz samih sebe. Redovničko poslanje je svjedočenje ljubavi koju ste povezane u vašim zajednicama. Ako tome nije tako, ako nema međusobne ljubavi, onda ste u opasnosti da se pretvorite u socijalne djelatnice. Nema boljeg puta rezanju korijenja koje vas veže s vašim počecima, počecima karizme, ali i osobnog poziva u konkretne zajednice.

Zajedništvo srdaca nadahnutih ljubavlju na koje vas poziva dokument „Bratski život u zajednici“ ne ostvaruje se pukim obdržavanjem propisa, nego međusobnim podupiranjem[11], upravo milosrđem i praštanjem na koje ste pozvane jedna prema drugoj, da bi ono donijelo ploda i onima vani.

„Redovnička zajednica čini vidljivim zajedništvo koje utemeljuje Crkvu te je ujedno proroštvo jedinstva kome ona teži kao svome konačnom cilju.“[12] To će biti vidljivije što se budete osjećale ne samo s Crkvom i u Crkvi, već i što se budete više poistovjećivali s Crkvom, u punom zajedništvu s njezinim naukom, njezinim pastirima, njezinim vjernicima i njezinim poslanjem u svijetu.[13] Osobito je ovaj poziv aktualan danas kad je Crkva u iščekivanju drugog zasjedanja XVI. opće skupštine Biskupske sinode. Sažeto izvješće prvog zasjedanja iz listopada 2023. godine ističe potrebu „dublje proniknuti u to kako posvećeni život, laička društva, crkveni pokreti i nove zajednice mogu staviti svoje karizme u službu zajedništva i poslanja u mjesnim Crkvama, pridonoseći napretku prema svetosti, zahvaljujući prisutnosti koja je proročka.“[14]

To je ono, drage sestre, s čime trebate računati u sadašnjem trenutku Crkve: ne izolirati se, već obnavljati veze u Crkvi računajući i s karizmama drugih, a čuvajući ono po čemu ste bile i ostale proročkim znakom.

Neka ovo vrijeme korizme posluži tome da osobno i kao zajednice promišljate o tome, da u tom duhu uđete u dinamiku vazmenog trodnevlja. Dopustite da snagom Kristove smrti umre sve što priječi procvat milosti u vašim zajednicama, a uskrsne za život Crkve sve ono što je u njima od Boga nadahnuto.