Riječ Nadbiskupa

 
Dragi biskupe Ivane, braćo biskupi, svećenici, redovnici, redovnice, draga braćo i sestre u Kristu!

Danas smo se okupili u dubokoj radosti i iskrenoj zahvalnosti kako bismo svečano obilježili šezdeset godina svećeništva biskupa Ivana Milovana. Ovaj izvanredni jubilej prigoda je za slavlje, ali i za dublje promišljanje o vrijednostima koje su oblikovale njegovu svećeničku i biskupsku službu, a po njegovu služenju i Porečku i Pulsku biskupiju. Kao sin ove krasne zemlje Istre mile, svećenik i biskup Ivan neumorno je održavao i obnavljao upornu, tihu i duboku crkvenost koja je kroz stoljeća prožimala čitavo istarsko tlo. Neumoran u brizi za svoj narod, stalno prisutan i vjeran odan svojim vjernicima, s vjerom, ljubavlju i pažnjom gradio je ovu zajednicu vjernika, potičući njihovu vjeru i jačajući njihov identitet.

Biskup Ivan započeo je svoju svećeničku službu izabravši geslo: „Gospodine, Zaštitniče moj, u tebe se uzdam!“ Ta služba ga je nakon ređenja vodila od mjesta prefekta sjemeništa u Pazinu, preko službe župnog vikara, pomoćnika i župnika u Rovinju, sve do biskupske stolice u Poreču. Njegovo biskupsko geslo Aedificare in caritate („Graditi u ljubavi“) najbolje odražava njegovo svećeničko služenje, kojeg je biskupska služba bila samo nastavak. „U tebe se uzdam“ pretočilo se u služenje i izgrađivanje zajednice vjernika koja se danas ovdje okupila da Bogu prinese ovu žrtvu.

Ovo je i prigoda za sve nas svećenike da u sebi obnovimo svijest o uzvišenoj darovanosti svećeničkog poziva kroz koji se ogleda Gospodinova briga za njegovu Crkvu i duše vjernika. Volio bih da danas, spominjući se 60 godina svećeništva biskupa Ivana, u njima prepoznamo ono što je Bog činio i da očima vjere naučimo promatrati sve naše životne stvarnosti. Želja mi je da u osvrtu na 60 godina jednog svećeničkog života naučimo čitati ono što Bog piše unatoč našim ljudskim nesavršenostima te da to znanje znademo primijeniti na svoje živote. Svatko je od nas pismo pisano Božjom rukom, a svećenik na poseban način! Zato s vama u ovoj prigodi želim razmišljati o svećeničkom pozivu u tri točke.

1. Prvenstvo Božjeg izbora
Kršćaninovo je uvjerenje da je povijest djelo Božje volje. On ju ne promatra kao povjesničar, znanstvenik ili filozof. To uvjerenje crpimo iz Božje objave koja nam obznanjuje, ne kronološku povijest svijeta, već svetu povijest spasenja. Sav kršćanski život nije ništa drugo nego uglavljivanje, ucjepljivanje u tu svetu povijest spasenja i trud da svoje životne tokove usmjerimo svetoj rijeci milosti koja teče od stvaranja do konca svijeta.

U prvom današnjem čitanju iz Knjige proroka Jeremije riječ je o Božjem pozivu i prorokovu odgovoru. Božji poziv skreće Jeremijin pogled na ono što je bilo prije njegova začeća i rođenja. Dok Jeremija nije bio u stanju ni promišljati o sebi i svojemu pozivu, netko ga je poznavao, imao u svojoj zamisli, pozvao pozivom svetim. Hebrejska riječ quadash (svet), koja se ovdje krije iza glagola „posvetiti“, opisuje svakoga tko je posebno povezan s Bogom ili odvojen za njegovu službu. Jeremijin je odgovor onaj oklijevanja jer duboko osjeća da je potpuno nespreman i neiskusan, da ga poziv nadilazi. Božji odgovor na to povlačenje odgovor je koji nam daje cijelo Sveto pismo: „Ne boj se! Ja sam s tobom! Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta!“ To je povijest koju piše Bog.

Samo oni koji su duboko svjesni Božjih zahtjeva u svome životu daju odgovor kakav je dao Jeremija: „Ne umijem, dijete sam!“ Ali tko se odvaži povesti za iskustvom Božjeg poziva, ne može nego reći kao što je to spoznao i biskup Ivan: „Gospodine, Zaštitniče moj, u tebe se uzdam!“

Ovaj duboki osjećaj povjerenja i živa vjera vodili su biskupa Ivana kroz sve izazove i poteškoće. Rođen u Režancima, na području ove župe, izrastao je iz povijesnog susreta dvaju kulturnih krugova u Istri: romanskog i slavenskog. Te dvije tradicije jedna su od najdubljih konstanti istarske povijesti, tumačeći mnoge njezine specifičnosti i odlike koje su se urezale i u karakter našeg biskupa Ivana. Rastao je u obitelji kojoj je usmjerenost na Crkvu i otvorenost za svećenički poziv bila prirodna, sazrijevao je sa sviješću da je Crkva na ovim prostorima čuvala identitet i vjeru kroz sve izazove i promjene. Svojim je životnim izborima, korak po korak, očitovao ono što je u Božjemu naumu bilo određeno: „Prije negoli te oblikovah u majčinoj utrobi ja te znadoh.“ (Jer 1, 5).
 
2. Posljedica Božjeg izbora
Božji poziv nije svrha samome sebi. Nije ugodna uspavanka zamilovanosti, nego nosi zadatak, nosi Božju poruku svijetu. Toj poruci pozvani postaje slugom i izvršiteljem. Današnje drugo čitanje iz poslanice Efežanima rječito je u istome smislu Božje spasenjske namisli i prisutnosti u svijetu i našeg sudjelovanja u njoj.

Pavlova je ideja da se jedinstvo svih ljudi i svih stvari ne može nikada postići osim u Kristu. I on, nakon iskustva poziva Božjega, sam sebe smatra sužnjem u Gospodinu (usp. Ef 4, 1), poziva svete da ne žive „zamračena uma, udaljeni od života Božjega“, sve zbog neznanja i okorjelosti srca (usp. Ef 4, 17). Postoje određene stvari koje čovjek može steći, ali postoje i druge koje su izvan njegovih mogućnosti. Bog daje poziv i poslanje. Svima nam je uputio poziv da budemo sveti i besprijekorni, a u Crkvi je dao različite službe, posebno službu pastira i učitelja, kako bi „opremio svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova“ (Ef 4, 13).

Služba pastira je „opremanje“ članova Crkve. Riječ koju Pavao upotrebljava za „opremiti“ je „katartismos“. Temeljna ideja koja se krije iza značenja te riječi je stavljanje nekoga ili nečega u stanje u kojem bi on trebao biti, odnosno usavršavanje.

To je zadaća svećenika i biskupa: skrbiti da se članovi Crkve tako odgoje, tako vode, tako štite i traže kad krenu krivim putem, sve kako bi postali ono na što su pozvani „do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove“ (Ef 4, 13).

Njihov cilj treba biti usmjeren na napredovanje u djelu služenja. Svećenik nije čovjek koji jednostavno govori o crkvenom nauku; on ga služenjem i izgrađivanjem vjernika svjedoči. Cilj Crkve, da njezini članovi dosegnu veličinu koja se može mjeriti puninom Kristovom, nije ništa manji nego stvoriti čovjeka i ženu koji imaju u sebi odsjaj samog Isusa Krista. On posred nas stoji kao onaj koji poslužuje.

Biskup Ivan svojim je životom odgovorio na ove uzvišene zahtjeve svećeničke, pastirske službe. Njegova predanost opremanju svetih za djelo služenja i izgrađivanje Tijela Kristova bila je ne samo njegova dužnost, već i njegova ljubav, što je izrazio i u svome biskupskome geslu. Svojim djelima i riječima uvijek je bio uz svoj vjerni puk, pružajući im duhovnu podršku i vodeći ih prema punini Kristove ljubavi.

Kroz sve teške trenutke biskup Ivan ostao je vjeran svom pozivu, ne tražeći vlastitu slavu, već dobro svojih vjernika i spasenje duša. Njegova spremnost da vodi povjerenu zajednicu u jedinstvu vjere i spoznaje Sina Božjega bila je odraz njegove duboke povezanosti s Bogom i neiscrpne ljubavi prema svom narodu.
 
3. Pouzdanje u Gospodina
„Bog voli graditi svoju Crkvu s ljudima koji, slijedeći Isusa, polažu cjelokupno svoje povjerenje u Boga.“ (Benedikt XVI., Homilija prigodom svećeničkog ređenja, 3. svibnja 2009.). To svećenik najbolje zna. I zna da bez pouzdanja u Gospodina ne može učiniti ništa. Možda je to čistoćom svojih misli i želje da samo Bogu služi najljepše izrazio blaženi Miroslav Bulešić, čije se relikvije čuvaju u ovom oltaru. U ovoj prigodi vrijedno je čuti njegov osvrt na svoje svećeničko ređenje. Blaženi Miroslav piše 23. svibnja 1943.: „Svećenik sam! Zahvalan Bogu, sjećam se onog trenutka kad su mi bile položene ruke na glavu te je moju dušu napunio svojom milošću Duh Sveti. Ganutim sam očima i srcem primio taj veliki dar Božji […] Strašio sam se ipak poteškoća. […]. Počeo je za me novi život: svećenički život. Oćutio sam u sebi nešto izvanredno kada sam u ganuću i sa strahopoštovanjem izgovorio riječi Svete Mise, kada sam progovorio besjede žrtvovanja: 'Ovo je Tijelo moje, Ovo je Krv moja!' […] Onda sam oćutio da nisam ni sam više svoj, onda sam osjetio da moje ruke nisu više moje, već da su Bogu darovane; onda sam opazio da moja usta nisu više usta moja, već Onoga u čije sam Tijelo pretvorio kruh i u čiju sam Krv pretvorio vino“ (M. Bulešić, Duhovni dnevnik, Poreč, 2023.,118-119).

Biskup Ivan nešto će slično izreći u osvrtu na svoju biskupsku službu: „Prihvaćajući službu biskupa čovjek možda nije ni svjestan koliko je ona zahtjevna. U promišljanjima je prisutan jedan strah, trema, osjećaj zahtjevnosti službe. Ušao sam s dobrom voljom. Nastojao sam surađivati s Božjim darovima, s klerom i s drugim biskupima, ali životne situacije su takve da ga obilježavaju lijepim i teškim trenucima“ (Mons. Milovan o 25. obljetnici biskupstva, Hrvatska katolička mreža, 14. siječnja 2023).

 Ove misli odražavaju svijest da je dar svećeništva otajstvo koje nas nadilazi. Samo svećenik koji je svjestan svojih slabosti prima taj dar s pouzdanjem u Gospodina i može rasti do suobličenja s njime po žrtvi koju prinosi. Ta se žrtva ispunila u svećeničkom životu blaženog Miroslava, za što je i molio. Upravo je providnost biskupa Ivana i njegova brata mons. Vjekoslava na čudesan način povezala s osobom blaženog Miroslava, osobito kroz rad na postupku za njegovu beatifikaciju.

To je ono, draga braćo i sestre, što nas i danas ispunjava pouzdanjem i nadom. Bog nas je sve, u njegovo ime krštene, izabrao da budemo drukčiji od ostalih. U tome je izazov s kojim se moderna Crkva vrlo teško suočava. U ranoj Crkvi kršćani nikad nisu sumnjali u to da moraju biti različiti od svijeta tj. sveti; znali su da to što su drukčiji od ostalih otvara mogućnost da će biti ubijeni i sigurnost da će ih svijet zamrziti. Mi živimo u situaciji kada se poništava ta razlika između Crkve i svijeta. Zato i jest teže opaziti u čemu je to poziv na svetost kao i u čemu je djelo služenja svetih u ovom našem svijetu. Zato su nam i potrebni primjeri mučenika kao što su bl. Miroslav, bl. Francesco i bl. Alojzije da bi održavali budnom našu svijest o pozivu na koji smo pozvani kao kršćani.
 
Svećenik se po svojoj službi odjeljuje i izdvaja za Boga. Stoga je u svakom vremenu i smislu, bio toga svjestan ili ne, meta različitih interesa, utjecaja i napada. Božja je milost doživjeti 60 ljeta svećeničkog hoda, osvrnuti se i prepoznati na svome putu Božje tragove, doživjeti nagradu ustrajnosti. Mi to danas činimo s Vama, dragi naš biskupe Ivane. Zahvalni smo Bogu na ovome trenutku. Na poseban način zahvaljujemo na Vašoj obitelji koja je dala i druga svećenička zvanja: dvojicu vaše braće Miroslava i Vjekoslava, strica Marijana i bratića Milana. Činjenica da s Vama danas slavimo kao zajednica vjernika, čiji ste bili vjeran služitelj u svećeništvu i biskupstvu, svjedoči da se ostvarila Vaša želja da budete blizak ljudima, izgrađujući ih u ljubavi i s pouzdanjem u Gospodina. Mi Vam tu ljubav danas uzvraćamo, a želja nam je da je uzornim vjerničkim životom potvrdimo.

Hvala Vama što ste se odvažili povesti za iskustvom Božjega poziva i njegove spasenjske prisutnosti u svijetu i Vašem osobnom životu. Hvala što ste svoje uzdanje stavili u Boga. Kao Vaš nasljednik u biskupskoj službi, sretan sam što danas mogu reći da sam u mnogim prilikama i na razne načine osjetio tu Vašu predanost Božjim planovima. Ona je i meni bila poticaj i ohrabrenje da ne gledam na svoje slabosti i nedostatak iskustva, nego Onoga koji nas je posvetio i u istu službu pozvao za izgrađivanje Tijela Kristova - Crkve.

Neka Vaš ponos bude svjedočanstvo naše i vaše svijesti koju osnažuje Gospodinova riječ: „Vi ste sa mnom ustrajali u mojim kušnjama.“ (Lk 22, 28). A kušnja je bilo mnogo. Neke su samo Vama znane. Onaj koji ih sve vidi izvršitelj je obećanja da je nagrada ustrajnosti vijenac pravednosti koji je sâm pripravio onima koji ga ljube.

Molimo Gospodina da Vas okrijepi snagom Duha i ispuni zaslugama strpljivosti i poniznog predanja. Neka On koji Vas je u svoju službu pozvao, dopusti da još dugi niz godina s radošću dijelite život ove zajednice vjernika kojoj ste se darivali s ljubavlju. Od srca čestitamo i s Vama Boga slavimo. Neka Vas i nas prati zagovor Vašeg i našeg blaženog Miroslava. Amen.