Riječ Nadbiskupa

 
Draga braćo i sestre u Kristu!
 
S velikom radošću večeras smo se okupili u sjećanju na slugu Božjega, biskupa Josipa Langa. Njegovo ime neizbrisivo je upisano ne samo u povijest našega grada, već i u srca vjernika Zagrebačke nadbiskupije. Njegova ljubav prema siromasima, velikodušnost kojom je nesebično dijelio sve s potrebitima, srce osjetljivo na potrebe bližnjih te savjest koja nije dopuštala ni najmanju sjenu grijeha, zajedno s brigom za duše povjerenih mu vjernika, otvorili su mu uska vrata Kraljevstva Božjega.

U današnjem evanđelju čitamo kako netko postavlja Isusu pitanje: „Gospodine, je li malo onih koji se spašavaju?“ (Lk 13,23). Isus ne daje izravan odgovor, ali potvrđuje kako će mnogi pokušati ući u Kraljevstvo Božje, no neće uspjeti. Poziva slušatelje da se trude i bore kako bi ušli na uska vrata Kraljevstva. Isus najoštrije odbija one koji kao ulaznicu u Kraljevstvo nebesko ističu druženje s njime ili to što su slušali njegove riječi na trgovima. Riječi koje im upućuje: „Ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!“ (Lk 13,27) ne ostavljaju prostora za pomisao da bi među njima moglo biti spašenih. Oni koji svoj privilegirani položaj smatraju jamstvom spasenja, ne razumiju da je spasenje Božji dar koji traži svjedočanstvo života. Takvi teško mogu ući u Kraljevstvo Božje.

Ovo nas Evanđelje duboko dotiče, jer govori i nama - onima koji svakodnevno blagujemo za Gospodnjim stolom i slušamo njegovu riječ. Postoji opasnost da pomislimo kako je sama ta blizina dovoljna, kako je Isusova prisutnost potvrda naše pravednosti. Ali to nije tako.  

Sluga Božji biskup Lang nije se dao zavarati. Ni uzvišena biskupska čast nije ga odvratila od služenja, odricanja i neumorne brige za spasenje duša. On je prepoznao uska vrata Kraljevstva Božjega i kročio tim putem. Stoga nam ostaje kao trajni primjer i poticaj da promišljamo o njegovu životu te od njega učimo.

Nadahnuti Božjom riječju, zadržimo se večeras na tri ključna obilježja puta spasenja, prisutna i u životu sluge Božjega biskupa Langa: vjerno vršenje Božje volje, oslobađanje od bogatstva koje nas sputava i življenje Kraljevstva Božjega već ovdje i sada.
 
1. Vršiti Božju volju
Evanđelist Matej donosi Isusove riječi: „Neće u Kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine!', nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima“ (Mt 7,21). Pitanje Božje volje za naš život iznimno je važno jer se tiče našeg krajnjeg cilja i svrhe. Katekizam Katoličke Crkve uči nas da je Božja volja „da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine“ (1Tim 2,3-4). Njegova zapovijed, koja obuhvaća sve druge i očituje nam njegovu volju, jest da ljubimo jedni druge kao što je on nas ljubio (usp. Iv 13,34).[1]

Iako su ove riječi jednostavne, njihovo provođenje nije uvijek jednostavno. Često se pitamo: što Bog želi od nas u određenoj situaciji? Sveto pismo i životi svetaca uče da je molitva ključna za razlučivanje Božje volje, ali i kao izvor snage za njezino izvršavanje. Riječ je o duhovnom razlučivanju na koje nas papa Franjo neprestano poziva i kojemu nas poučava tijekom Sinode o sinodalnosti. To razlučivanje, bilo osobno ili zajedničko, trebalo bi postati načinom života svakog vjernika i svake zajednice. Jedino kada zazivamo Božju pomoć u svojim pothvatima i planovima, kada računamo na njegovo svjetlo u svemu što činimo, možemo postići istinsko dobro.

Ako zazivamo Gospodina, a ne vršimo njegovu volju, riskiramo koristiti se Bogom, a ne služiti Bogu, zamijeniti interes Evanđelja vlastitim interesima, nazvati religioznošću ono što nama odgovara, a Božju zamisao o vlasti kao služenju zamijeniti svjetovnim poimanjem vlasti  - služenjem sebi.[2]

Vršiti Božju volju približava nas Isusu i njegovim vjernim učenicima. On je bio poslušan Ocu do smrti na križu. Život sluge Božjega biskupa Langa odražava upravo takvu poslušnost i stalno traženje Božje volje u molitvi. Njegove suze zbog moralne i materijalne bijede, zbog toga što su mnoge duše, stvorene na Božju sliku, nagrđene ili u opasnosti da se izgube, bile su izraz njegove tuge jer ljudi odbijaju Božju volju o spasenju. Takvo suosjećajno srce trebao bi imati svaki pastir, a uzrok najveće boli svakog Isusova učenika trebalo bi biti ljudsko neprihvaćanje Božje volje.
 
2. Osloboditi se bogatstva koje sputava
Isus je svoje slušatelje pozvao da se „bore“ kako bi ušli na uska vrata, ističući trud potreban za postizanje spasenja. Slika uskih vrata ukazuje na to da postoji točno određen put kojim treba kročiti - put kojim je Isus prošao i uska vrata koja je on pokazao. Oni koji ga ne slijede, čak i ako žele ući, neće uspjeti. Kada se vrata jednom zatvore, bit će prekasno.

Isus je u ovom odlomku izravno govorio Židovima, potomcima patrijarha, pozivajući ih da preispitaju jesu li spremni ući kroz „uska vrata“ koja im on pokazuje. Međutim, njegova poruka nije upućena samo njima, nego i svakome od nas. Po krštenju smo svi postali dionici Božjeg obećanja i članovi zajednice vjernika, ali to nas samo po sebi ne oslobađa opasnosti da skrenemo s puta spasenja. Naše lutanje može imati različite oblike.

Isusove riječi o uskim vratima Kraljevstva Božjega podsjećaju nas i na njegovu izjavu: „Lakše je devi kroz uši iglene nego bogatašu u Kraljevstvo Božje“ (Mt 19,24). Isus upozorava da bogatstvo može biti jedna od prepreka koje nam otežavaju ili čak onemogućuju ulazak kroz uska vrata Kraljevstva. Problem nisu sama materijalna dobra, već navezanost na njih. Ta navezanost predstavlja teret koji otežava naš ulazak u duhovnu stvarnost Kraljevstva Božjega.

Kada je Isus izgovorio riječi o bogatašu koji teško ulazi u Kraljevstvo Božje, učenici su bili zaprepašteni i pitali su: „Tko se onda može spasiti?“ (Mt 19,25). Njihovo iznenađenje nije bilo zbog raširenosti bogatstva među ljudima, već zato što je svatko izložen opasnosti navezanosti na materijalno, ma koliko malo imao. Postoje oni koji imaju mnogo, ali im život nije u onome što posjeduju. S druge strane, postoje i oni koji jedva preživljavaju, ali se grčevito drže za ono malo što imaju. Učenici su dobro shvatili da je bogati mladić, iako neporočna života, otišao od Isusa tužan jer se nije mogao odreći svoga bogatstva.

Sluga Božji biskup Lang bio je primjer čovjeka koji se oslobodio te navezanosti. Bilo da se radilo o cipelama, vlastitom obroku ili znatnoj svoti novca, njegova je velikodušnost uvijek bila ista. On je bio slobodan čovjek. U svjedočanstvima o njemu možemo pročitati: „Tko je poznavao biskupa Langa, nije mogao biti ni bezbožac, ni pokvaren ni škrt.“[3] Te riječi svjedoče o duhovnoj snazi njegove osobe i autoritetu kojim je zračio. On nije nametao svoj autoritet biskupa i pastira, nego je svojim djelima pokazivao da mu je stalo do osobe. A to je diralo srca ljudi. 

Život sluge Božjega biskupa Langa poučava nas da ući kroz „uska vrata“ znači osobno odgovoriti na Isusov poziv. Postoji stalna opasnost biti u Isusovoj blizini, a ne izgraditi osobni odnos s njim, što bi nas moglo ostaviti izvan stola zajedništva. Imajmo to na umu i vjerujmo Gospodinu. Neka njegov put bude mjerilo našeg djelovanja.
 
3. Živjeti Kraljevstvo Božje već ovdje i sada
Iako je pripadnost izabranom narodu činila Isusove suvremenike prirodnim nasljednicima Kraljevstva Božjega, nisu se odazvali Isusovu pozivu i tako su propustili blagoslov. Nema veće tragedije nego biti blizu Božjeg blagoslova, a zatim ga izgubiti.

Posebno je bolno zamisliti praoce vjere - Abrahama, Izaka, Jakova i proroke - u vječnom zajedništvu s Bogom, a sebe izvan toga zajedništva. Isus je mnogim prispodobama ukazivao na opasnost da sinovi Izraela propuste baštiniti Kraljevstvo, dok će mnogi izdaleka ući u njega. Jasno poručuje: „Ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji“  (Lk 13,30). Isus svojim odgovorom mijenja teorijsku narav izvornog pitanja i svodi ga na praktičnu razinu. Pitanje: „Gospodine, je li malo onih koji se spašavaju?“ (Lk 13,23) pretvara se u osobno pitanje: „Hoću li ja biti spašen?“

Pozvani smo odgovoriti na Isusov poziv dok još imamo vremena. Božji plan spasenja nije slučajan, već pažljivo osmišljen. Bog je poslao svoga Sina i ustanovio svoju Crkvu u kojoj  nam po sakramentima daruje vidljive znakove svoje ljubavi i skrbi. Za neke se Crkva čini nevažnom u odnosu na Kraljevstvo Božje, no za Boga ona je dragocjena Zaručnica. Kraljevstvo Božje prisutno je tamo gdje se nalazi Božji narod. Po Crkvi je „u svim zemaljskim pucima prisutan jedan Božji narod, jer on si iz svakoga puka uzima građane Kraljevstva koje, dakako, nema zemaljski, nego nebeski značaj“.[4]

Katoličko jedinstvo Božjega naroda obuhvaća sve one koji su na različite načine povezani s Crkvom - bilo katolici, bilo drugi kršćani, bilo svi ljudi koje je Božja milost pozvala na spasenje.[5] Očitovati prisutnost Božjega Kraljevstva ne znači graditi zgrade ili donositi zakone, već slaviti Boga načinom života koji odražava preobražavajuće djelovanje njegova Duha. Ako Božji narod ima neki prioritet, to bi trebala biti posvećenost kulturi života, zajedništvu i služenju na način koji slavi Boga.

Za Isusa, odnos s Bogom zahtijeva vjernost Kristu kojeg smo priznali kao Sina Božjega i objavitelja Očeva imena (usp. Iv 1,12). Ovo je ključno u svijetu koji tvrdi da postoji mnogo putova do Boga, kao da se radi o složenom sustavu s mnogim različitim rutama. Isus, međutim, koristi jednostavnu sliku uskih vrata koja se uskoro zatvaraju. Vrata ostaju otvorena za svakoga, ali su određena Božjom voljom, a ne našim izborom. Iako bismo voljeli vjerovati da će svi ljudi biti spašeni, to nije ono što Sveto pismo uči. Bog želi da ljudi svjesno stupe u odnos s njim priznajući svoje grijehe, svoju potrebu za Bogom i spasenje koje je Isus postigao za njih.

Odgovoriti na Božji poziv znači odgovoriti onome koga je on poslao, Isusu koji je svojom smrću utro put za naš život. Isus naša teorijska pitanja preobražava u osobna. Pitanje hoće li Bog spasiti sve ljude važno je, ali važnije je: imamo li mi osobni odnos s Bogom? Isus nas poziva da preispitamo gdje stojimo u odnosu na njega.

Sluga Božji biskup Lang odgovarao je na ovo pitanje svakodnevno, čuvajući se i najmanjeg grijeha te neumorno radeći na spasenju duša svih koji su mu se obratili, bilo za materijalnu, bilo za duhovnu pomoć.

Nama ostaje primjer njegova života i radost što se ovaj Sluga Božji neizbrisivo utkao u povijest naše nadbiskupije, našega grada i naše domovine. Zahvalni za njegovo djelo i predanost Božjem narodu, uputimo svoje molitve Bogu, s nadom da će ga u što skorije vrijeme uzdići na čast oltara. Amen.