Riječ Nadbiskupa

 
 
Draga braćo i sestre u Kristu,
 
jeste li ikada doživjeli osjećaj potpune tame? Mogla je to biti stvarna situacija, poput nestanka struje u kasnu noć, kad nijedan izvor svjetla nije bio pri ruci. Ili možda nešto dublje - trenutak života kada niste znali kako dalje, kada su problemi izgledali preveliki, a rješenja predaleka.

Iskustva ljudi u jednom ili drugom slučaju govore da im je bila dovoljna samo slaba i daleka svjetlost kako bi prevladali strah i dezorijentiranost. Samo mala svjetlost dovoljna je kao podsjetnik i putokaz prema sigurnu mjestu. Svatko od nas prolazi kroz vlastite tamne trenutke, ali Bog nas nikada ne ostavlja bez malenoga izvora utjehe i svjetla koji bude nadu i vode nas naprijed.

Na ovu prvu nedjelju došašća, zapalili smo prvu svijeću na adventskom vijencu - svijeću nade. Ona najavljuje veliko svjetlo Božje prisutnosti koje je zemlju obasjalo Spasiteljevim rođenjem. U kakvim se god povijesnim iskušenjima nalazili, došašće je vrijeme u kojem nas Crkva uvijek iznova poziva da pogled usmjerimo prema svjetlu, prema Kristu, koji se rodio kako bi u svijet pun kaosa i neizvjesnosti unio svjetlost i mir.

Danas imamo i dva dodatna razloga za radost. Prvi je blagoslov slike Milosrdnog Isusa koja će vam biti trajni podsjetnik na beskrajnu ljubav i milosrđe Božje prema svakome od nas. Ova slika predstavlja Uskrslog Krista na čijim su rukama i stopalima vidljivi znaci pribijanja na križ. Iz njegova probodena srca izlaze dvije zrake: crvena i bijela. U svome Dnevniku, sestra Faustina zapisuje da joj je sam Isus objasnio značenje tih zraka: bijela zraka označava vodu koja opravdava duše, a crvena krv koja daje život dušama. Obje su se izlile iz dubine Isusova nježnog milosrđa kada je koplje otvorilo njegovo umiruće srce na križu (usp. Faustina Kowalska, Dnevnik, br. 299).

Drugi razlog današnjeg veselja je i blagoslov novih orgulja koje će svojim zvukom pridonositi slavljenju i hvaljenju Boga u ovoj crkvi. Zvuk orgulja, poput svjetlosti svijeće, ima moć podići naša srca iz tame svakodnevnih briga i usmjeriti nas prema nebeskoj radosti.

Danas, u duhu nade, želim zajedno s vama promišljati o tri točke: o tamnim trenucima svijeta, o Kristovim obećanjima koja donose svjetlost i sigurnost te o našoj odgovornosti kao nositelja nade drugima. Na kraju, neka nas sve ispuni nepokolebljivo uvjerenje - da svjetlost nade nikada ne prestaje svijetliti.

1. Tamni trenutci svijeta
Došašće počinje paljenjem prve svijeće - svijeće nade. Zašto nam je nada toliko potrebna? Odgovor je jednostavan: zato što je ljudska narav ranjena grijehom, a grijeh potamnjuje naš pogled, ranjava naša srca i naše odnose te nam zatvara perspektivu vječnosti. Stvarnost naše naravi uvjerava nas da smo osuđeni na smrt i da život zbog toga nema nekog smisla. Pogledajmo stvarnost oko nas. Svakodnevno smo suočeni s vijestima o ratovima, prirodnim katastrofama, siromaštvu i bolestima. Mnogi ljudi osjećaju teret osamljenosti, depresije i beznađa. Tama nije samo fizička, nego duhovna i emocionalna, a ponekad se čini nepobjedivom.

No, to nije nova pojava. Božji narod u Starom zavjetu proživljavao je slične trenutke. Zbog neposlušnosti i grijeha, Izraelci su često završavali u ropstvu, udaljeni od Obećane zemlje i Božjeg mira. Tama njihova vremena nije bila samo politička ili socijalna - bila je duhovna. Ipak, usred te tame proroci poput Izaije donosili su Božje riječi ohrabrenja.

Prorok Izaija piše: „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja“ (Iz 9,1).

Prema riječima Druge Petrove poslanice, proročke su riječi Izraelcima bile kao svjetiljke što svijetle na mrklu mjestu dok Dan ne osvane (usp. 2Pt 1,19). Uz njih je trebalo pristajati svim srcem kako bi se ostalo na Božjem putu. Zato i u današnjem prvom čitanju Mojsije zapovijeda Izraelcima da zapovijed ljubavi prema Bogu urežu u svoje srce i da ih se drže kako bi došli do Obećane zemlje. Evanđelje zapovijed ljubavi prema Bogu proširuje na naše bližnje i poučava nas: „Njega ljubiti iz svega srca, iz svega razuma i iz sve snage i ljubiti bližnjega kao sebe samoga“ (Mk 12,33).

Ona je poput svjetionika narodu prepuštenu ropstvu i tami grijeha - obećanje da ga Bog nije zaboravio i da će poslati Spasitelja.

Tama grijeha može izgledati nepobjediva, ali došašće nas poziva da je prepoznamo i suočimo se s njom. Tama nije mjesto ili stanje u kojemu treba ostati, već poziv i podsjetnik na našu potrebu za svjetlošću. Kao što svjetlost svijeće razbija mrak sobe, tako ljudske duše trebaju svjetlo Božje riječi koja donosi utjehu, sigurnost i nadu u najtežim vremenima. U svakome vremenu riječ Božja je svjetiljka našim nogama i svjetlo koje obasjava naše staze (usp. Ps 119,105).

I kada smo okruženi tamom nepravde, boli ili straha, Bog nas poziva da podignemo pogled prema njegovom svjetlu. Tama nikada nema posljednju riječ. Svjetlo koje je prorok Izaija najavio u Kristu svijetli nam i danas.

Tama može izgledati snažna, ali Kristova svjetlost je jača. Došašće nas poziva da u tami svijeta vjerujemo u Božje obećanje nade te da odlučno koračamo naprijed osnaženi njegovim riječima.
 
2. Kristova obećanja
Usred tame svijeta, došašće nas poziva da se prisjetimo Božjih obećanja. Prorok Izaija nudi izvanrednu viziju nade: „Dogodit će se na kraju danâ: Gora doma Gospodnjega bit će postavljena vrh svih gora, uzvišena iznad svih bregova“ (Iz 2,2). Ovo nije samo pjesnički opis - to je obećanje o budućnosti u kojoj će Bog obnoviti svoj narod i donijeti mir cijelom svijetu.

Izraelci su dugo živjeli u iščekivanju ispunjenja ovih riječi. Njihova povijest bila je ispunjena borbama, gubicima i izgnanstvima, ali proroci su ih podsjećali da Bog ne zaboravlja svoj narod. Izaijina vizija govori o budućem vremenu kada će Bog uspostaviti svoje kraljevstvo - mjesto pravde, mira i zajedništva. Ta je nada održavala narod u najtežim vremenima, jer su znali da Bog uvijek ispunjava svoja obećanja.

Izaijina obećanja ispunila su se u Isusu Kristu koji je došao kao Mesija. On nije donio političku revoluciju ili vanjski mir koji su mnogi očekivali, nego unutarnju preobrazbu i pomirenje s Bogom. Isus je rekao: „Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života“ (Iv 8,12). Njegova prisutnost u svijetu bila je znak da tama gubi snagu i da je Božje kraljevstvo započelo.

Ali Kristova obećanja tiču se i našeg vremena. Došašće nas podsjeća da živimo između dva dolaska Krista - onog prvog, kada je došao kao dijete u Betlehemu, i onog drugog, kada će doći kao Kralj koji će obnoviti sve stvari. Njegova obećanja o pravdi, miru i spasenju ostaju aktualna. U svijetu punom sukoba i nesigurnosti, mi smo pozvani vjerovati da Bog djeluje i danas.

Došašće nije samo sjećanje na Isusov dolazak, nego i priprema za njegov povratak. Krist nas poziva da budemo budni, da živimo s vjerom i nadom. Njegova obećanja donose svjetlost i u najtežim trenucima.

Bog je vjeran svojim obećanjima, a vjerovati mu znači dati mjesta svjetlosti koja razbija svaku tamu u kojoj se možemo naći.
 
3. Naša svjetlost nade
Došašće je i poziv na djelovanje, na iskreno vjerničko zauzimanje u svijetu koji je obasjan Kristovom ljubavlju i otkupljen njegovom Krvlju. Pozvani smo ne samo primiti svjetlost nade nego je i nositi drugima. Isus je jasno rekao: „Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori“ (Mt 5,14). Kao njegovi učenici, pozvani smo biti svjetionici drugima.

Ali što to znači u praksi? Kako izgleda živjeti kao svjetlost? Prvi korak je povjerenje u Krista. Poput svijeće koja se mora užeći da bi svijetlila, i naša vjera, jednom užežena u sakramentu krštenja, mora se održavati živom kako bi bila izvorom topline i svjetla za druge. To znači svakodnevno se oslanjati na njegova obećanja, čak i kad okolnosti nisu savršene. Kad svijet vidi da smo puni nade iako prolazimo kroz poteškoće, to postaje svjedočanstvo Božje prisutnosti u nama.

Drugi korak je dijeljenje te nade s drugima. Svjetlost nije namijenjena da bi ostala skrivena. „Nitko ne užiže svjetiljku da je stavi u zakutak ili pod posudu, nego na svijećnjak da oni koji ulaze vide svjetlost“ (Lk 11,33). To možemo činiti kroz male geste ljubavi - posjetiti bolesnog susjeda, ohrabriti prijatelja koji je u nevolji, pomoći potrebitima u svojoj blizini. Mnoge obitelji koje žive u siromaštvu tijekom Božića osjećaju se zaboravljeno. Blještavilo reklama i božićnih komercijalnih aranžmana pojačava taj osjećaj jer ono što one nude i dalje mnogima ostaje nedostupno. Time se potpuno izokreće smisao Božića koji je u tome da nam je Bog postao dostupan i blizak. Jednostavan čin darivanja i podijeljene blizine, riječi ili osmijeha, nekome može donijeti neizmjernu radost i pokazati pravi smisao Božića.

Treći je korak aktivno svjedočanstvo našim životom i djelima. Ljudi promatraju kako živimo, a naš život može biti svjetionik koji pokazuje put k Bogu. U društvu koje često propagira sebičnost i nepravdu, naši postupci ljubavi, pravde, mira i pouzdanja u Boga govore glasnije od riječi. Kad oprostimo umjesto da uzvratimo, kad darivamo umjesto da tražimo. kad ljubimo čak i one koji nas ne vole, tada svijetlimo Kristovom svjetlošću.

Došašće nas poziva ne samo da primimo Kristovu svjetlost nego i da budemo „grad na gori“ za druge. Naš je zadatak donositi nadu tamo gdje je nema, svjetlost gdje je tama. Kad zapalimo prvu svijeću nade, to je simbol našeg kršćanskog poziva - da budemo svjetionici koji pokazuju put prema Kristu.

Neka nas prva adventska svijeća nade podsjeća na Božja obećanja koja se ispunjavaju na onima koji ostanu poslušni njegovoj riječi, koji ga, kako nas poziva prvo čitanje, ljube „svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!“ (Pnz 6,5).

Prorok Izaija najavio je dolazak Mesije i ta je nada održala Božji narod kroz stoljeća tame. Kad je Krist došao, svjetlost je napokon zasjala. Njegova prisutnost promijenila je povijest i nastavlja preobražavati naše živote. Ovo liturgijsko slavlje čin je u kojemu se aktualiziraju Božja obećanja i plodovi spasenja za svakoga od nas. Poučeni svjetlošću prve svijeće, probudimo tu nadu u svojim srcima i u srcu svakog čovjeka. Upravo je kršćanska poruka nade u konačnu pobjedu Božje ljubavi i svjetla ono što svijetu treba danas.

Gdje god postoji tama - u našim domovima, zajednicama ili srcima - pozvani smo donijeti Kristovu svjetlost. To možemo učiniti molitvom, djelima ljubavi ili jednostavno životom punim nade. Osnaženi euharistijskim kruhom budimo svjetionici za one koji su pritisnuti tminama nesigurnosti. Neka nam ovo vrijeme priprave za Božić bude prilika da produbimo svoju vjeru, ljubav i nadu.

Krist je svjetlost svijeta - On rasvjetljuje tamu svakoga ljudskog srca i svake ljudske povijesti. Neka njegovo svjetlo nikada ne prestane svijetliti u srcima našim. Amen.