Riječ Nadbiskupa

Homilija zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše

 

 
Draga braćo i sestre!
 
Okupili smo se na posljednju nedjelju liturgijske godine, kada Crkva slavi svetkovinu Krista Kralja svega stvorenja. Svetkovinu je ustanovio papa Pio XI. 1925., u jubilejskoj godini, prepoznajući potrebu jasnog navještaja Kristove univerzalne vladavine. Taj je navještaj obuhvaćao ne samo pojedince, već i društva, narode i cijeli svijet. Pio XI. bio je uvjeren da trajni mir među narodima nije moguć sve dok pojedinci i narodi odbacuju vladavinu Krista Spasitelja. Put obnove mira vidio je u obnovi Kristova Kraljevstva.

Želio je da proslava ove svetkovine oživi svijest o posljednjem sudu te potakne prilagodbu društva božanskim zapovijedima i kršćanskim načelima. To uključuje donošenje zakona, provođenje pravde i odgoj mladih u skladu s uzvišenim naukom vjere i morala.[1]

Poruka svetkovine Krista Kralja i danas je izuzetno aktualna. Svjedočimo ratnim sukobima u više zemalja koji prijete širenjem na globalnoj razini. Istovremeno živimo u vremenu diktature relativizma u kojoj se etički i moralni pluralizam postavlja kao norma, a pozivanje na božanske zapovijedi i kršćanska načela smatra sablažnjivim. Ipak, dobro je poznato da upravo ta načela čine temelj zapadne demokracije i društvenog poretka.

Danas smo u ovu župnu crkvu svečano unijeli relikvije njezina zaštitnika i naslovnika, svetoga pape Ivana XXIII. Prošlo je deset godina od njegove kanonizacije koja je upriličena zajedno s kanonizacijom svetoga Ivana Pavla II., 27. travnja 2014. Ova dvojica velikih papa odlikovali su se vedrinom i blagošću u svjedočenju Božje ljubavi i milosrđa.

Papa Ivan XXIII. pokazao je vizionarsku odlučnost sazivanjem Drugog vatikanskog sabora, dok je papa Ivan Pavao II. vjerno provodio obnovu Crkve u duhu koncilskih smjernica. Njihovi životi poziv su i nama da hrabro živimo darovani život svjedočeći da Krist vlada našim srcima. Neka nas njihova svetost potakne da ne budemo, kako kaže sveti Pavao, „nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom, u lukavosti što put krči zabludi“ (Ef 4, 14).

Evanđelje koje smo upravo čuli opisuje susret između Pilata, rimskog namjesnika koji je protiv svoje volje uvučen u židovski vjerski sukob, i Isusa u posljednjim danima njegova ovozemaljskog života. Taj susret otkriva duboki smisao i sudbinu svijeta i ljudske povijesti u svjetlu kako ih Bog vidi i želi.

Razmotrimo Božju perspektivu i logiku promišljanja kroz tri točke. U prvoj točki usporedit ćemo kraljevstvo Božje s kraljevstvima ovoga svijeta. U drugoj, istražit ćemo zašto Isus povezuje svoje kraljevsko dostojanstvo sa svjedočenjem za istinu. Na kraju, treća točka govori o pozivu na svjedočenje istine o Kristovoj vlasti nad poviješću i ljudskim životima.
 
1. Kraljevstvo Božje i kraljevstva ljudska
Isusa je njegov vlastiti narod predao Pilatu tražeći da mu izrekne kaznu razapinjanjem. Pilat zna da je Isus nevin, da mu je predan bez jasne optužbe i postavlja mu pitanje je li on kralj židovski. Teško je zamisliti ton kojim je Pilat postavio ovo pitanje obraćajući se Židovu koji je pred njim stajao iscrpljen i poniženog izgleda. Isus je prvi dio noći proveo u agoniji u Getsemanskom vrtu; u kasnim noćnim satima bio je odveden od Ane do Kajfe, zatim od Kajfe do Heroda. Ni u zoru nije dobio priliku za odmor. Već sama iscrpljenost, uz neprestana poniženja kojima je bio izložen, učinila je njegov izgled daleko od bilo kakvog kraljevskog dostojanstva.

Zadivljujuće je kako Isus, unatoč svom poniženju i iscrpljenosti, na Pilatovo pitanje odgovara jasno priznajući svoj kraljevski položaj. Ipak, njegov odgovor ne ostaje na vidljivom i prolaznom, već usmjerava Pilatovu pažnju prema dubljoj stvarnosti - kraljevstvu koje se ne može sagledati ljudskim očima. Odgovara mu: „Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta“ (Iv 18,36). Znamo da se u nekim drugim prigodama Isus odlučno povlačio i sklanjao kad bi osjetio namjere svojih sunarodnjaka da ga zakralje (usp. Iv 6,14-15). Sada, kad na njemu nije bilo ljepote ni sjaja ni ikakvih tragova kraljevske časti, Isus priznaje da je kralj pojašnjavajući da nije jedan od onih koji pretendiraju na zemaljska kraljevstva.

Pilat ima vlast, ali je nesiguran. Moć koju posjeduje nije njegova i u svakom trenutku može je izgubiti. Njegov je život sveden na očuvanje vlasti, bez nutarnje sigurnosti u istinu i bez uvjerenja o pravoj svrsi svoje službe. Nasuprot njemu, Isus, iako po vanjskom izgledu pred Pilatom vrijedan prijezira, pokazuje nepokolebljivu sigurnost u moć kraljevstva koje mu pripada. Njegovi temelji su neuništivi. Krist je kralj, ali i prvi Sluga kraljevstva za koje svjedoči, jer je postajući „poslušan sve do smrti, smrti na križu“ (Fil 2,8) posvjedočio Očevu moć nad stvorenjem i nad svijetom.[2]

Dragi vjernici, kršćanstvo u svojoj temeljnoj poruci i danas ostaje neprivlačno onima koji od njega očekuju slavu, čast i moć. Pravi Krist i danas je nepoznat i nepriznat među onima koji u njemu traže sjaj i veličinu zemaljskih kraljeva. Za mnoge vjera ima svoje mjesto u sakristiji i smatra se tek utjehom za one posljednje na društvenoj ljestvici.

Često je i samim vjernicima teško prepoznati u Kristu raspetome i poniženome onoga kojemu je „predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici“ (Dn 7,14), onoga koji će doći suditi žive i mrtve, kako ispovijedamo u vjerovanju. Neka nam zato uvijek bude pred očima slika Krista pred Pilatom. Pilat je toga dana mogao pronaći sve što mu je u životu nedostajalo, ali nije imao snage otvoriti se istini i vječnoj sreći s Kristom.
 
2. Isus je kralj jer je svjedok istine
Od 222 retka u Bibliji koji sadrže riječ „istina“, 22 se nalaze u Evanđelju po Ivanu. Isus jasno govori Pilatu da je rođen i da je došao na svijet kako bi svjedočio za istinu (usp. Iv 18,37). Sveto pismo ističe povezanost između kraljevanja i mudrosti te nas uči da se kraljevstvo Božje ostvaruje „prihvaćanjem Božje istine koja se očituje u Isusu, utjelovljenoj Božjoj Riječi“ (usp. Iv 14,6; 3,11.32; 8,13-14.46).[3] Isus vrlo jasno i nedvosmisleno kaže da je došao ljudima objaviti istinu. Upravo zato, u odnosu na Krista nitko ne može ostati neutralan: ili ga prihvaćamo ili ga odbacujemo. Njegove riječi otkrivaju da postoji istina u koju bi svi trebali vjerovati i da je on sam ključni svjedok te istine.

Ta istina dolazi izvan ovoga svijeta i daje smisao svijetu; nije stvorena od svijeta, niti je svijet može oblikovati ili mijenjati. To nije jedna istina za mene, a druga za svakoga od vas; to je istina za sve nas, nepromjenjiva i apsolutna. Danas je potrebno neprestano podsjećati da postoji istina koja nadilazi ljudski razum kojoj se moramo pokoravati i koju smo pozvani otkrivati. Jasno je, međutim, da će se takav govor često doživjeti kao netolerancija. Onoga tko vjeruje u objektivnu istinu lako se proglašava arogantnim, netolerantnim ili onim koji druge diskriminira, jer suvremeni moral često zahtijeva relativizam. No, to je stvarnost našega svijeta, o kojem Isus kaže: „Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu“ (Iv 18,37).
Ipak, nije teško zaključiti da potpuno odbacivanje apsolutne istine proturječi samo sebi, jer relativizam, da bi opstao, nameće sebe kao apsolutnu istinu. Možemo se s pravom zapitati: čemu bi služio razum ako bi jedina njegova svrha bila dokazati da istina ne postoji? Bez istine, razum ostaje lišen temelja i, prema tome, postaje beskoristan.

Stoga nas, dragi vjernici, današnja svetkovina i Božja riječ pozivaju da obnovimo svijest o tome kako se relativiziranje istine duboko protivi kršćanskoj vjeri. Istina kojoj se trebamo pokoravati dolazi od Boga, izvan ovoga svijeta i ona svijetu daje njegovo pravo značenje. Ta je istina apsolutna i nepromjenjiva, a svatko tko iskreno traži istinu prepoznat će je u Kristovu glasu, u Božjoj riječi koju Crkva naviješta i vjerno prenosi po apostolskom naslijeđu. „Crkva, rođena iz Kristova boka, postala je nositeljicom nove čvrste nade: Isus Nazarećanin, raspet i uskrsli, spasitelj svijeta, sjedi zdesna Ocu i sudac je živih i mrtvih.“[4] To je središnja poruka i današnje svetkovine.
 
3. Kršćanski život kao svjedočanstvo istine
Knjiga Otkrivenja za Isusa kaže da je „svjedok vjerni, prvorođenac od mrtvih, vladar nad kraljevima zemaljskim“ te da će ga na kraju vremena „gledati svako oko, svi koji su ga proboli, i naricat će nad njim sva plemena zemaljska“ (Otk 1,5.7). Isusovo gospodstvo nad svijetom ne pripada mu samo zbog dostojanstva i biti njegove božanske osobe, nego i zato što je svojom božanskom krvlju pomirio svijet s Bogom.

Dogma vjere kaže da je Isus Krist darovan ljudima kao Otkupitelj, u kojeg se trebaju pouzdati, i kao Zakonodavac, kojemu se moraju pokoravati. Ta se obveza odnosi ne samo na pojedince nego i na građansko društvo, jer ljudi, ujedinjeni u društvu, nisu ništa manje pozvani biti pod Kristovom vlašću nego što su to kao pojedinci. Isus je jedini izvor osobnog i društvenog blagostanja, a upravo je to Crkva željela istaknuti uvođenjem današnje svetkovine.[5]

Ovo, međutim, stavlja pred sve - i pojedince i društvo - zahtjev da se pokoravaju Kristovoj istini, da žive osobne i društvene kreposti, zauzimaju se za pravdu, pomažu slabijima i marginaliziranima, ne podliježu korupciji i ne donose zakone koji zanemaruju temeljne istine o ljudskome biću.

Životi kršćana, osobito mučenika i svetaca kroz povijest, svjedoče o snazi i istini Božje riječi koja je promijenila njihove živote. Njima su istine vjere, kao i one koje iz vjere proizlaze, bile bliže i stvarnije od svega što se može vidjeti tjelesnim očima. Zato su postali svjedoci Kraljevstva nebeskog i Isusove vlasti. Sveti papa Ivan XXIII., čije smo relikvije danas izložili na čašćenje, u svojoj enciklici „Mir na zemlji“ naglašava da sva ljudska bića povezuje „zajedništvo podrijetla, otkupljenja i konačne sudbine“ (br. 65). Ta istina prepoznatljiva je onima koji slušaju Kristov glas. Ona se ne nameće silom, već se svjedoči; mora biti jasno izrečena i uvijek potvrđena životom.

„Isus Krist jučer i danas isti je - i uvijeke“ (Heb 13,8). On je sudac živih i mrtvih! Iako je današnja svetkovina uvedena prije gotovo jednog stoljeća, njezina poruka ostaje duboko aktualna. U svijetu razdiranom sukobima, nepravdom i moralnim relativizmom, ona je poziv svim ljudima da prepoznaju istinu da je prava sloboda moguća jedino u služenju Kristu koji oslobađa iznutra. Nama kršćanima ova je svetkovina poziv da budemo živa knjiga iz koje svatko može iščitati da je Isus Krist središte našeg života i našeg društvenog zauzimanja.

Neka nam u tome nastojanju pomogne zagovor svetog Ivana XXIII., blaženog Alojzija Stepinca i svih svjedoka vjere našega naroda. Kristu, koji nas ljubi, „koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha te nas učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu: njemu slava i vlast u vijeke vjekova!“ (Otk 1,6). Amen.