Riječ Nadbiskupa

Homilija zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše
Blažena Djevica Marija, Majka Crkve
Župa Trnovčica, 20. svibnja 2024.

Draga braćo i sestre,
 
danas Crkva slavi blagdan Blažene Djevice Marije Majke Crkve. Vaša župa uživa njezinu posebnu zaštitu. Majka Otkupiteljeva slika je i uzor svetosti za svakoga od nas. Na prvu Pedesetnicu, u dvorani posljednje večere, zazivala je dar Duha Svetoga koji ju je za navještenja osjenio,[1] čime se pokazala očita veza između Crkve i Marijine majčinske brige za nju.
Kako razmišljati o Crkvi bez Marije? Drugi vatikanski sabor govori o Blaženoj Djevici u dogmatskoj konstituciji o Crkvi, Lumen gentium (Svjetlo naroda), ističući njezino privilegirano mjesto u otajstvu Krista i Crkve. Ona je slobodnom vjerom i slobodnim posluhom sudjelovala u ljudskom spasenju. Budući da je „bila poslušna, postala je uzrokom spasenja sebi i svemu ljudskomu rodu“.[2] Bliska nam je jer je poput nas koračala u hodu vjere, a uzor nam je jer je sjedinjenost sa Sinom vjerno sačuvala sve do križa.
Doživljaj Marije kao Majke Crkve dugo je bio prisutan u svijesti Božjega naroda, što je potvrđeno kada joj je blaženi papa Pavao VI. i službeno udijelio taj naslov.
Sveti Ivan Pavao II., kao mladi sudionik Drugog vatikanskog sabora, otkrio je koncilsko viđenje Marije i produbljivao ga je tijekom svog života. Ono se očituje u biblijskoj slici Isusa na križu s njegovom majkom Marijom pored njega. Ovu sliku iz Evanđelja po Ivanu (usp. 19, 25-27) Ivan Pavao II. preuzima u svoj biskupski, a kasnije i u papinski grb: zlatni križ sa slovom "M" u donjem desnom kutu i geslo Totus tuus izvučeno iz poznatih riječi: „Marijo - u potpunosti pripadam tebi, a sve što imam je tvoje. Uzimam te za sve svoje. O Marijo, daj mi svoje srce“.[3]
U najnovije vrijeme, papa Franjo je naložio da se spomen Blažene Djevice Marije Majke Crkve upiše u Opći rimski kalendar i postane obvezatan za cijelu Crkvu. Vjernike koji žele rasti u svojoj vjeri i ispuniti se Božjom ljubavlju pozvao je da svoj život ukorijene u tri stvarnosti: križu, hostiji i Djevici Mariji. „To su tri otajstva koja Bog daje svijetu kako bi uredio, oplodio i posvetio naš unutrašnji život i naše usmjerenje prema Isusu.“[4] Upravo o te tri stvarnosti želim razmišljati s vama danas. Na njih nas upućuje i evanđelje određeno za današnju liturgijsku proslavu Marije Majke Crkve.
 
1. Križ
Isus je čas svog razapinjanja na križu navješćivao kao trenutak proslave i uzdignuća koji je trebao ujediniti njegove učenike, ali i skupiti sve „raspršene sinove Božje“. Govorio je: "A ja, kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi" (usp. Iv 12, 32; 11, 51-52). Ovaj skup učenika podno križa, o kojem smo čuli u Evanđelju po Ivanu, prikazuje početak izvršenja tog proroštva o zajedništvu onih koji vjeruju. U vodi i krvi koje su potekle iz Kristova probodenog srca na križu, potekla je milost sakramenata po kojima se Crkva neprestano obnavlja i živi.
Pitamo se, zašto baš križ? Zar nije Otac nebeski mogao naći drugi način da ostvari svoj naum prema ljudima? Zašto nam je križ potreban da bismo rasli u vjeri i ispunili se Božjom ljubavlju? Odgovor nalazimo u samome Isusovu životu: bio je znak osporavan jer je ostao dosljedan poslanju koje mu je povjerio Otac. Svatko će od nas, draga braćo i sestre, ukoliko želi ostati dosljedan svojoj vjeri, savjesti i uvjerenjima, kad-tad naići na protivljenja i progone. Svaki značajan zaokret ljudske povijesti izronio je iz žrtve ljudi velikoga srca koji su bili u stanju promatrati stvarnost i uzročno-posljedične veze u njoj na dubljoj razini od prolaznih trendova i nametnutih agendi. Pšenično zrno mora umrijeti da donese ploda! A Isusova žrtva neusporediva je s bilo kojom drugom, jer on je Bog. U tragediji njegove smrti očitovala se sva tragična čovjekova izgubljenost, ali i ljubav koja je jedina mogla čovjeku vratiti izgubljeno dostojanstvo.
Iz kršćanske perspektive, pogled na križ je pogled na ljubav. To za nas znači da bez žrtve nema ljubavi i da ljubav na koju se često pozivamo možda i nije prava ako nismo spremni dati život za one koje volimo. Dati život ne znači nužno prolijevati krv. Ono, međutim, znači svakodnevno se odreći sebe da bi drugome pored nas bilo bolje; znači dati vrijeme i prostor te pružiti osjećaj prihvaćanja i pripadanja; nalaziti zadovoljstvo u tome da drugima dajemo prednost i da jedni drugima ne dugujemo ništa osim ljubavi.
Križ sve okuplja jer je najradikalniji izraz Isusove poslušnosti nebeskom Ocu, čudesna razmjena po kojoj smo zadobili pristup vječnomu životu. Zato bi bez križa našim dušama bilo nemoguće pristupiti k Ocu.
 
2. Hostija
Već je sveti Pavao primijetio da je propovijedanje Krista raspetoga onima koji ne vjeruju ludost, a vjernicima Božja snaga i Božja mudrost (usp. 1 Kor 1, 25-27). Mogli bismo dodati još jednu stvarnost Božje ljubavi koju svijet ne razumije, a nama vjernicima je izvor života: hostiju, euharistijski kruh, koji smo kao udovi istoga tijela Kristova pozvani blagovati. Blagovati Krista znači živjeti od njega i po njemu, pustiti da nas preobražava na svoju sliku i priliku. Razumjeti ovo otajstvo može se samo živeći ga, upravo kako kažu stihovi: „Tko kuša, taj tek pravo zna što znači ljubav Gospodnja!“ Crkva jasno uči da je preduvjet blagoslovljene pričesti stanje milosti. Ako smo svjesni teškog grijeha koji nije ispovjeđen, pristupanje svetoj pričesti je svetogrđe koje umnožava grijeh.
Dragi vjernici, ovakvo naučavanje Crkve nije puko zastrašivanje lakovjernih, već zahtjev i logika zajedništva. „Euharistijska je žrtva po sebi okrenuta intimnom sjedinjenju nas vjernika s Kristom po pričesti: primamo njega samoga koji se prinio za nas, njegovo tijelo koje je za nas predao na Križu, njegovu krv koju je 'prolio za mnoge na otpuštenje grijeha' (Mt 26, 28)“.[5] Teškim grijehom za koji se ne kajemo smo u svojoj nutrini već pokidali veze milosti i zajedništva koje se protežu na cijelo tijelo Crkve. U stanju neprijateljskog raspoloženja duše prema Svetomu, prema živomu Bogu koji se za nas predaje, svaka gesta, svaki čin je iskrivljen, ljubav neplodna, a blagovanje izdaja. Stoga i danas snažno odzvanjaju riječi sv. Ivana Zlatoustog: „I ja dižem glas, vapim, molim i zaklinjem da se ovom svetom Stolu ne primičemo okaljanom i iskvarenom savješću. Takvo približavanje, uistinu, neće se moći nazvati pričest, makar tisuću puta dotaknuli Gospodinovo tijelo, nego osuda, muka i uvećanje kazni.“[6]
Dragi vjernici, okruženi smo brojnim problemima koji zahtijevaju naše vjerničko zauzimanje: za mir i pravednost, za obranu ljudskog života od začeća do njegova prirodnog završetka, za najslabije, najmanje i najsiromašnije koji u globaliziranom svijetu gube nadu, za nedijeljeno svjedočenje istine i ljubavi. Upravo je stoga svijetu sve potrebnija kršćanska nada. A ima li veće nade od one upisane u maloj bijeloj hostiji u koju se obnavljanjem Gospodinove žrtve upisuje obećanje obnovljenog čovječanstva u ljubavi?[7] Mi smo vjernici pozvani svojim životom biti znak i sredstvo te obnove. Zato, hrabro naprijed. S velikim marom radimo oko spasenja svojih duša i duša svojih bližnjih. Tako će se, malo pomalo, obnavljati i naše obitelji, zajednice i cijeli svijet.
 
3. Blažena Djevica Marija  
Kao što bez križa ne možemo razumjeti žrtvenu narav euharistijskog otajstva, tako bez križa ne možemo razumjeti ni važnost Blažene Djevice Marije u životu Crkve. Crkva nas uči da riječi koje je Isus izgovorio svojoj Majci s križa: "Ženo, evo ti sina." i učeniku: "Evo ti Majke!" izražavaju njezino novo duhovno majčinstvo rođeno iz srca vazmenog otajstva.[8] U Crkvi se trajno nastavlja njezina majčinska prisutnost.
Papa Franjo u ovim Kristovim riječima s križa vidi „riječi objave koje očituju otajstvo posebnog plana spasenja. (…) Podno križa, u najvišem času novog stvaranja, Krist nas vodi k Mariji.“[9] Ne želi Crkvu bez Majke. Marijina majčinska prisutnost u Crkvi izražena je u ustrajnoj vjernosti, u snazi nježnosti, u savršenoj ravnoteži djelovanja i molitve, prosuđivanja stvarnosti srcem koje razmatra Božja otajstva. Ako nam je, dragi vjernici, danas išta potrebno, to je onda prosuđivanje stvarnosti srcem koje razmatra i čuva Božje tajne: njegovu riječ, njegove zapovijedi, njegovu volju. Baš poput Marije.
Isusovu Majku pod križem spominje samo evanđelist Ivan. Na prvi pogled Isus s križa izvršava svoju sinovsku dužnost povjeravajući svoju majku na brigu ljubljenom učeniku. No, ovaj čin ima i dublju duhovnu dimenziju novih odnosa zajedništva koji vladaju u Crkvi. Prema Ivanu, Isus majku naziva „ženo“ kao na svadbi u Kani, što nosi prizvuk Žene iz Knjige Otkrivenja u kojoj se kršćane naziva „potomstvom“ Žene zaodjenute Suncem, majke Otkupiteljeve koja one što čuvaju Božje zapovijedi prati i štiti usred svih nevolja sadašnjega vremena (usp. Otk 12, 17).
Dragi vjernici, naše zajedništvo s Bogom mora biti vidljivo i u našim međusobnim odnosima. Kada Mariju, kao što je to učinio ljubljeni Učenik, primimo u svoj dom, u njemu ne može biti mjesta razdorima, hladnoći, nestrpljivosti, nepoštivanju Božjih zapovijedi. Primajući Mariju k sebi primamo i svu duhovnu stvarnost Crkve, odnos zajedništva vjernika s Ocem po Sinu u Duhu Svetome. Po tom smo zajedništvu pozvani preobražavati i naše odnose i cijeli svijet. Dajmo se, stoga, baš poput djece, u Marijine ruke. Neka nas ona vodi i izmoli snagu Duha Svetoga, snagu vjere koju je vjerno sačuvala do kraja i zavrijedila zvati se našom Majkom i Majkom Crkve. Tako neka bude. Amen.