Riječ Nadbiskupa

 
Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici grada Zagreba!
 
Napor koji ste uložili hodočasteći k Majci Božjoj i našoj izražava vašu potrebu da svoje živote, sve ono što vam je dragocjeno i do čega vam je stalo povjerite njoj. Ona je najbliža srcu svoga božanskog Sina, a istovremeno je bliska našim srcima. Ljubav i gorljivost koje vas pokreću prema ovom i drugim Marijinim svetištima diljem naše domovine svjedoče da po Mariji nalazite uslišane svoje molitve i ostvarene čežnje i želje svoga srca. Nadasve, zaštita za koju je svakodnevno molimo ovdje je opipljiva, a sve čemu se nadamo i što želimo postići biva nam jasnije i dostupnije u zajedništvu s njom.

Geslo ovogodišnjeg hodočašća je: „Budi s nama svaki čas!“ O Mariji kao posrednici milosti i zagovornici u svim našim „časovima“ čitamo u novozavjetnom događaju sa svadbe u Kani. Majčinskim je srcem primijetila tjeskobu zaručnika kad je ponestalo vina. Riječi koje Marija u svako vrijeme i na svakome mjestu i nama upućuje su: „Što god vam rekne, učinite!“ Dok joj danas upućujemo svoje molitve, zađimo duboko u svoje srce i pitajmo se što nam to Gospodin govori.

Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici, sveti Augustin u svojim Ispovijestima piše o snažnoj čežnji za Bogom koju je prepoznao u svome srcu, ali nije nalazio načina da mu se približi dok, kako kaže, nije „zagrlio Posrednika između Boga i ljudi, čovjeka Isusa Krista, koji je iznad svih stvari, Bog, blagoslovljen uvijeke, njega koji nas zove govoreći: Ja sam put, istina i život.“ Blažena Djevica Marija čini upravo to: pokazuje nam na koji način zagrliti Sina Božjega, kako „njegov čas“ učiniti djelotvornim u našim životima, ostati na njegovu putu, u njegovoj istini i kako biti baštinici života koji je u njemu.

Sjetimo se danas blaženog Alojzija Stepinca, njegovih pohoda ovom svetištu i njegove sinovske odanosti prema Blaženoj Djevici Mariji. Imao je želju da njegovi nasljednici rado hodočaste Majci Božjoj Bistričkoj, što i činimo s jednakom odanošću. Sjetimo se i svetoga Ivana Pavla II., koji je svojim dolaskom u našu nadbiskupiju prije 30 godina okupio mnoštvo vjernika. Bio je poznat kao „marijanski papa“ i pokazao je kako je s Marijom lakše doći do svetosti.

Prema riječima koje se pripisuju svetom Ivanu Damaščanskom: „pobožnost prema Mariji je kao spasonosno oružje što ga Bog daje onima koje hoće spasiti.“ Stoga, dragi vjernici, znajte cijeniti milost pobožnosti prema Majci Božjoj. Nitko od vas nije ovdje slučajno. Privukla vas je nježna ljubav Majke koja je spremna i moćna učiniti sve za naše spasenje. Molimo zajedno za naše obitelji, za potrebe naše Crkve i za sve ljude koji Boga još ne poznaju, jer on želi da se svi spase i dođu do spoznaje istine (usp. 1 Tim 2, 4).

Danas s vama, u svjetlu čitanja ove nedjelje, želim podijeliti razmišljanja o načinu na koji Bog djeluje u našim životima kroz tri točke. Prva je posvećena gluhom mucavcu u kojemu možemo prepoznati stanje svakog čovjeka bez Isusa; druga je posvećena Isusu koji čovjeku vraća izgubljene sposobnosti; a treća govori o mnoštvu i vjeri koju to mnoštvo izražava. Na koncu, vratit ćemo se na sliku svadbene gozbe na čiji smisao upućuje svako pa i ovo naše današnje euharistijsko slavlje.     
 
1. Čovjek i njegovo stanje
Čudo ozdravljenja gluhog mucavca Isusovo je drugo čudo izvan Galileje, među strancima, pripadnicima poganskih religija. Evanđelje kaže da se Isus u Galileju vraćao preko dekapolskih krajeva. To je znatno dulji put od uobičajenog i drži se da je trajao oko osam mjeseci. Sjetimo se da su stanovnici dekapolskih krajeva ranije zamolili Isusa da napusti njihov kraj nakon što je iz opsjednutog čovjeka istjerao nečistoga duha (usp. Mk 5, 1-20). Oslobođeni čovjek je u svome kraju navijestio Isusa i njegovu snagu, a Isus osjeća da se u tom poganskom kraju probudila želja za spasenjem. Stoga, ne žali putovati. I danas, kao i tada, Isus je pozoran na svaku potrebu ljudskoga srca za njim. Ovo također govori o potrebi svjedočenja onih koji su doživjeli njegovu blizinu. Zadaća vjernika je naviještati Božja silna djela, motivirani željom da i drugi osjete slobodu i ozdravljenje koje su i sami primili.

U dekapolskom kraju pred Isusa dovode gluhog mucavca. Bez obzira na uzrok njegove gluhoće, možemo biti sigurni da mu je život bio težak. Gluhoća je utjecala i na njegovu drugu manu, mucanje. Budući da gluha osoba ne može čuti izgovorene riječi, ne može razgovijetno ni govoriti. Ovaj gluhi mucavac nije sam došao Isusu; doveli su ga oni koji su vjerovali da mu Isus može pomoći. A Isusovo srce je puno ljubavi i suosjećanja za nemoćne ljude, za one koji su na bilo koji način pogođeni bolešću, nedostacima ili slabostima. Kao da su mamac za Gospodinovo srce. Znajte, dragi vjernici, da je dom u kojemu s ljubavlju brinemo o svojim starijim, nemoćnim i bolesnim članovima pod posebnom Božjom zaštitom. Takvi članovi naših obitelji privlače Božju milost na naše domove.  Budimo svjesni toga i znajmo privući srce Gospodina, koji preko bolesnog člana može ozdraviti cijelu obitelj.

Jednako kao što Isusa privlače nemoćne i slabe osobe, tako i on privlači njih; ne toliko zbog nade u ozdravljenje, koliko zbog toga što ih voli takvima kakvi jesu i osnažuje ih toliko da mi „jaki“, ali bez Isusa, budemo i slabiji i nemoćniji.

Isus gluhom mucavcu otvara uši i razrješuje sponu jezika te ozdravljeni „stade govoriti razgovijetno“. Fizičko ozdravljenje gluhog mucavca slika je onoga što Isus može učiniti i čini na našem duhovnom području. Osposobljava naša osjetila za duhovne stvarnosti, rađa nas u Duhu i uranja u život vjere. Zbog toga i kod sakramenta krštenja, svećenik izgovara riječ: „Effata! Otvori se!“
 
2. Gospodin i njegov lijek
Promatrajmo što Isus čini. On uzima čovjeka nasamo od mnoštva i obraća mu se osobno, utiskuje prste u njegove uši i dotiče se njegova jezika, pogled usmjerava u nebo i uzdahne. To su geste koje uspostavljaju odnos, više od samih riječi govore koliko je Isusu stalo do čovjeka. Žele prenijeti ono što je za čovjeka u potrebi važno. 

Isusova diskrecija. Isus gluhog mucavca uzima na stranu od mnoštva kako bi izveo svoje djelo. Isus se svakome od nas približava na način na koji ćemo najbolje razumjeti da nas voli, makar to ne bilo onako kako i kada mi očekujemo. Pristupa nam osobno.

Važno je također uočiti kako zbog buke mnoštva ponekad ne čujemo Boga koji nam se neprestano obraća u srcima. Mnoštvo beskorisnih informacija i dojmova koje primamo od mnoštva ostavlja nas bez vremena za ono jedno potrebno, a to je učiti od Riječi Božje. Sve nas to ostavlja nesigurnima u riječima i stavovima koje izražavamo. Nije li i danas u našem javnom prostoru buka mnoštva tolika i takva da nas drži nesposobnima da jasno čujemo istinu i nedvojbeno izrazimo svoja uvjerenja? Motivirani smo infantilnim pristajanjem uz mutna i manipulativna pojašnjenja. Dragi vjernici, vremena su teška. Ako u svojim umovima i srcima ne budemo imali jasnoću koju Božji Duh daje i jamči, prestat ćemo biti sol zemlje i svjetlo svijeta.

Isusov dodir. Sljedeće što kod Isusa primjećujemo jest da ne oklijeva dodirnuti nas u našoj ljudskoj stvarnosti. Zahvaljujmo Gospodinu na njegovu dodiru! On je napustio Nebo, došao na ovaj svijet, živio među nama, umro na križu za naše spasenje i na svakom euharistijskom slavlju omogućuje nam da se u najvećoj mjeri sjedinimo s njim blagujući njegovo tijelo!

To je i nama snažna poruka: ako želimo ljude privesti k Bogu, moramo ići tamo gdje su oni, dodirnuti ih u njihovoj stvarnosti. Papa Franjo ustrajno nam doziva u svijest tu Isusovu praksu i želju. 

Isusov pogled. Nakon što je dotaknuo gluhog mucavca, Isus je pogledao prema nebu. Ovaj čin ima dvije svrhe. Prvo, pokazuje odakle dolazi iscjeljenje. Isus je pogled usmjerio k Očevu prebivalištu i znakovnim jezikom, na način na koji će gluhi čovjek razumjeti, dao mu je do znanja da njegovo iscjeljenje dolazi odozgo.

Ovaj čin gledanja prema nebu također je pokazao Sinovu ovisnost o Ocu. Isus je živio životom bliskog zajedništva s Ocem i Otac je djelovao preko njega! Ako kao vjernici želimo donositi dobre plodove, moramo živjeti u bliskom zajedništvu s Bogom čuvajući se grijeha, primajući sakramente i razmatrajući riječi Svetoga pisma.

Isusov uzdah. Gluhi čovjek nije mogao čuti uzdah, ali ga je mogao osjetiti na Isusovu tijelu kao gestu koja izražava duboko suosjećanje s njegovom patnjom. Dragi vjernici, suosjećati može samo netko kome je do nas stalo. Budimo u svijetu oni kojima je stalo. Nemojmo se zatvarati u svoje sigurne utvrde i zone komfora. Bog nas treba da preko nas pokaže da mu je do ovoga svijeta stalo jer je njegovo stvorenje. Što bliže živimo u Božjem srcu, to više možemo osjetiti bol naših bližnjih! Tajna suosjećanja je život u bliskom zajedništvu s nebeskim Ocem! Što je bliže naše zajedništvo s njim, to je učinkovitije naše služenje svijetu oko nas!
 
3. Mnoštvo i njihova vjera
Čim je učinio čudo, Isus je rekao mnoštvu da o tome ne govori nikome. Nije želio da ga ljudi dožive kao poganskog iscjelitelja. Ipak, što im je više zabranjivao, mnoštvo je više govorilo. Bili su „preko svake mjere zadivljeni“ onim što je Isus učinio. Ono što su vidjeli da je Isus učinio, bilo je iznad onoga što je njihov um mogao shvatiti. Osjećaje prema Isusu saželi su u riječima: “Dobro je sve učinio!”

Ta izjava bila je izraz njihove vjere. Mnoštvo je saželo sve što su znali o Isusu i izrazilo svoje odobravanje. Razmišljali su o njegovim čudesima i njegovoj službi te su rekli: „Sve je dobro učinio!“ I mi danas na ovom zavjetnom i zahvalnom hodočašću možemo ponoviti u svojim srcima: „Sve je učinio dobro!“. Sigurno imamo mnoštvo razloga za to - od najosobnijih pa do zahvalnosti za ljepotu stvorenoga svijeta, za lijepo vrijeme i za cvrkut ptica. Probudimo u sebi i povjerenje da Gospodin nastavlja činiti dobro čak i kad ne razumijemo zašto nosimo neke životne križeve. Možda se borimo s pitanjima o tome zašto dolaze bolesti, smrt i ratovi, zašto patnja nevinih. Slobodno ih postavljajmo i sebi i drugima, ali s povjerenjem da je Bog onaj koji sve čini dobro. Uprimo svoj pogled u njega i odgovor vjere u našem srcu neće izostati.
 
Isusov čin ozdravljenja gluhog mucavca znak je mesijanskih vremena, baš kao i svadbeni stol iz događaja u Kani te kao svaki euharistijski stol oko kojeg se okupljamo. Na ovom mjestu prije točno 40 godina održan je i Nacionalni euharistijski kongres kada smo se s ponosom spominjali 13 stoljeća kršćanstva u našem narodu. Isus je, dragi vjernici, dobro vino i punina života. On je sam Život! Nastavimo biti zahvalni za dar koji primamo. Isusove intervencije u naše živote nisu ograničene našim mjerilima. Kad ozdravlja, ozdravlja i dušu i tijelo; kad hrani, hrani i dušu i tijelo; kad prosvjetljuje čini to jasnoćom koja cjelovito zahvaća ljudsku osobu. Blažena Djevica Marija znala je da nitko nije kao Bog. Stoga nam i danas, na ovoj euharistijskoj gozbi, poručuje da s pouzdanjem činimo ono što nam kaže. Ona je bila prva koja je to učinila. Na njoj je prvoj Gospodin pokazao svoju božansku snagu.

Pozdravimo je riječima antifone egipatske koptske Crkve:
„Pozdrav Mariji, izvoru života, koji rosi na duše žedne pravednosti.
Zdravo, kaležu, koji cijelome svijetu nudi piti vino Boga živoga.
Zdravo, koja si bolja od anđela i koju je izabrao sam Bog stvoritelj.
Zdravo, utvrdo prostrana, u koju dođe i boravi Krist, naš Bog.
Gospodine, po njezinu zagovoru, daruj nam otpuštenje grijeha naših.“

Po zagovoru Majke Božje Bistričke, Gospodine, daruj nam uslišanje molitvi koje ti danas prinosimo. Amen.