Riječ Nadbiskupa

 
Draga braćo i sestre!
Mirogoj, u ovo doba godine obasjan zlatnim tonovima jeseni i prekriven tepihom otpalog lišća, nenametljivo nas podsjeća na dolazak zime. Priroda se tiho i dostojanstveno povlači u zimski san, a u ljudskoj duši budi se osjećaj prolaznost života i duboko ukorijenjena čežnja za vječnošću, želja i nada za životom punim svjetla i radosti vječnog proljeća. Crkva prepoznaje tu čežnju ljudske duše te je današnjom svetkovinom stavlja u kontekst nade potičući nas na radost i istinsko kršćansko zauzimanje u vremenu koje nam je darovano. Ništa ne povezuje svetkovinu Svih svetih i Dušni dan, kada se spominjemo naših pokojnih, kao kršćanska krepost nade.

Suočeni s brojnim izazovima, svjedoci smo slabljenja kršćanske nade kojoj je svojstveno pouzdano iščekivanje božanskog blagoslova u vremenu i blaženog gledanja Boga u vječnosti. Naš narod, stoljećima poučavan u vjeri, sve više gubi nadu koja, kao pouzdano sidro duše, čovjekov život usmjerava prema vječnosti. Osjećamo nemoć učiniti iskorake u svijetu koji sve više gubi kršćanske temelje. Kako pojedinac ili mala skupina ljudi može napraviti razliku? Što možemo učiniti da naša djeca odrastaju u boljem svijetu? Kako živjeti u radosti i služiti općem dobru poput kvasca u kulturi koja više ne dijeli ono u što mi vjerujemo? Kršćanska nada počinje i počiva na istini koja je u službi ljubavi. Upravo zbog ljubavi želim iskoristiti ovu prigodu kako bih s vama u tri točke podijelio nekoliko misli o nadi. U prvoj točki ćemo razmatrati o Kristovu uskrsnuću kao temelju nade, u drugoj o nadi kao Božjem daru, a u trećoj o nadi kao lijeku protiv očaja i preuzetnosti.
 
1. Nada utemeljena na uskrsnuću
Dragi vjernici, naš Bog, Bog je živih i ne dopušta da povijest čovječanstva i svakoga od nas vodi prema slijepoj točki ili mračnom ponoru, nego je usmjerava prema susretu s uskrslim Gospodinom.[1] Vremenski kratak i skroviti trenutak Kristova uskrsnuća preokrenuo je svijet i zauvijek promijenio tijek povijesti. Kristovo uskrsnuće potvrđuje pobjedu nad smrću i daje nam nadu u vječni život. Anonimna drevna homilija na Veliku subotu, govoreći Isusovim glasom, podsjeća nas na puni značaj njegova uskrsnuća:
„Ja sam Bog tvoj, a radi tebe postao sam tvoj sin. Radi tebe i radi ovih koji su tvoji potomci sada govorim i zapovijedam svima koji su okovani: Iziđite! A onima koji su u tami: Neka vas Svjetlo obasja! A usnulima: Ustanite! A tebi zapovijedam: Probudi se, ti koji spavaš, jer te nisam stvorio da ležiš vezan u podzemlju. Ustani od mrtvih! Ja sam život mrtvima. Ustani, djelo ruku mojih! Ustani, sliko i priliko moja! Stvoren si sličan meni. Ustani, iziđimo odavde!“[2]

Nismo stvoreni za smrt! Isus je uskrsnuo od mrtvih da bismo se i mi, poput svih svetih u slavi, pridružili njemu u pobjedi. Za one koji vjeruju, Isus nije pobijedio samo uskrsnuvši u Jeruzalemu prije gotovo dvije tisuće godina, nego će kao Pobjednik ponovno doći na kraju vremena, kada će suditi živima i mrtvima. Kod Kristova drugog dolaska njegova će vladavina biti potpuna. Vrijeme u kojem živimo prolazno je. Na dan Svih svetih prisjećamo se velikih pobjeda našega Kralja: pobjede iz prošlosti i pobjede koja će sigurno doći. U napetosti između tih dviju pobjeda nalazi se kršćanska krepost nade.

Nada je dar koji nas potiče da vjerujemo u vječni život i Božja obećanja čak i kada prolazimo kroz teške trenutke. Ne može se svesti na osjećaj radosti ili puki optimizam, jer: „Optimizam je jednostavno stvar perspektive -vidjeti ono što želimo vidjeti i ne vidjeti ono što ne želimo. Nada s druge strane, kršćanska je, krepost. To je odvažno priznanje svega što se bori protiv nade i neumoljivo odbijanje očaja. Nemamo pravo očajavati i, konačno, nemamo razloga za očaj. Nada je prava nada kad je širom otvorena za izazove koji je dovode u pitanje.“[3]

Kada se suočimo s problemima poput bolesti, gubitka posla ili obiteljskih teškoća, nada nam pomaže vjerovati da Bog ima plan za nas. Ona nas podržava u uvjerenju da, unatoč izazovima, postoji svjetlo na kraju puta.[4]

Kristovo uskrsnuće potvrđuje da smrt nije kraj. Kao što je on ustao iz mrtvih, tako vjerujemo da ćemo i mi, nakon smrti, živjeti s Bogom. I ne samo to! Blaženstvo života s Bogom u milosti možemo iskusiti već sada, u ovom vremenitom životu. Ova vjera daje nam snagu da se ne bojimo prolaznosti i da svijet oplemenjujemo ljubavlju kojom ga Bog ljubi.
 
2. Nada je Božji dar
Da bismo nadu doista živjeli kao krepost, moramo je ispravno razumjeti. Često govorimo o „nadi“ kada iščekujemo neki vremeniti dar ili promaknuće, ili je smatramo vještinom koju razvijamo kako bismo postigli nešto što na početku nismo mogli ili nismo ni znali da možemo.

No, prava kršćanska nada više je od toga - ona je plod vjere, darovan od Boga.

Prava kršćanska nada milost je koja nam pomaže u potpunosti odgovoriti božanskoj ljubavi jer to nikada ne bismo mogli vlastitim snagama.[5] To je dar Duha Svetoga koji nas ispunjava i održava živima našu vjeru i ljubav. Krepost nade stvara u nama želju za nebom i vječnim životom, našom istinskom srećom. Ona usmjerava naše živote prema vječnom životu s Bogom, umjesto prema prolaznim užicima novca, moći i bogatstva. To je čin povjerenja u Božju budućnost koja nas ispunjava radošću i mirom ukazujući nam na ono što nas istinski čini sretnima. Prava nada, u konačnici, ne ovisi o našim vlastitim naporima, već o milosti Stvoritelja punog ljubavi na kojeg se trebamo osloniti ako mu želimo služiti i graditi njegovo kraljevstvo u ovom našem vremenu.

Dragi vjernici, vječni život kojemu se nadamo nije neka daleka obala s druge strane našeg vremenitog života, niti je Božje kraljevstvo neko mjesto u nebeskim sferama. Isus nas poučava da je vječni život u tome da upoznamo Oca, jedinoga pravoga Boga i onoga koga je on poslao, Isusa Krista (usp. Iv 17, 3) te da je Božje kraljevstvo među nama (usp. Lk 17, 21). Ono nam dolazi s Kristovom prisutnošću. Uvijek kada u njegovo ime živimo zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjima, kada pomažemo drugima, brinemo se za potrebite i živimo pošteno, tada gradimo Božje kraljevstvo.

Kada se nadamo Božjim obećanjima, usklađujemo svoje želje i volju s Božjom voljom. Tada smo sposobni ispravno ljubiti stvari ovoga svijeta, umjesto da se sebično držimo za njih.[6] Možemo služiti Božjem kraljevstvu, umjesto tražiti vlastitu slavu, jer vjerujemo da naša istinska sreća leži u jedinstvu s Bogom. To jedinstvo ostvaruje se snagom Duha Svetoga i Isusa Krista, koji je pobijedio smrt. Vjerovanje da nas Bog voli i da nas je učinio svojom djecom te nada da ćemo ga vidjeti kakav jest, pročišćuje naša srca i umove (usp. 1Iv 3, 2-3).

U svojoj enciklici Spe Salvi (U nadi spašeni), papa Benedikt XVI. proširuje ovu temu pišući kako vjera nije samo stvar posezanja za nečim odsutnim, nego „nam čak i sada daje nešto od stvarnosti koju čekamo“.[7] Činjenica da ova budućnost postoji mijenja sadašnjost. Budući da vjera i nada dopuštaju našoj budućoj sreći da uđe u naš sadašnji trenutak, možemo svoje živote velikodušno i neustrašivo posvetiti Bogu i bližnjima.

Ovdje također počinjemo uviđati kako je nada povezana s ostalim teološkim krepostima, vjerom i ljubavlju. Prvo vjerujemo u Isusa Krista i istinu o njemu, a zatim dolazimo do želje da ga nasljedujemo i sjedinimo se s njime. Konačno, Bog nam daruje svoju ljubav koja nam omogućuje sudjelovati već sada u zajedništvu Boga koji je ljubav. Budući da je Bog milosrdan, nada nam obećava da će se ta ljubav u potpunosti ostvariti. Prema tome, nada je vjera usmjerena prema budućnosti.
 
3. Nada je lijek protiv očaja i preuzetnosti
Draga braćo i sestre, svetost o kojoj osobito razmišljamo na Svetkovinu Svih svetih nije rezervirana samo za rijetke pojedince. Ona je ponuđena svima kao plod svakodnevne vjernosti Kristu. Živeći u vjeri, nadi i ljubavi, svi vjernici mogu doseći svetost koja je neizostavan dio kršćanske nade u vječni život.

Prvi kršćani svoju sigurnost nisu nalazili u bogatstvu i užitku. Njihovo povjerenje u Boga nije proizlazio iz toga što je kršćanstvo bilo moćno i oblikovalo kulturu, niti iz toga što su mogli sudjelovati u vlasti, ili što su ih drugi smatrali mudrima i važnima. Prvi kršćani bili su prezreni i progonjeni. Zbog ljubavi prema Isusu trpjeli su obespravljenost i mučeništvo. Oni koji su ostali vjerni temeljili su svoje živote na Isusu Kristu i iskusili novu slobodu. Što su se više oslanjali na Isusa, to su više mogli živjeti radosno i slijediti ga.

Takvu slobodu i radost prepoznajemo u životima svetaca čiji spomen danas slavimo. Nadamo se istoj slavi u vječnosti i za naše drage pokojne, za koje ovih dana molimo. Sigurnost i radost zbog pouzdanja u Isusa prepoznajemo u životima muškaraca i žena koji su se, u ovoj putujućoj Crkvi, posvetili njemu autentično živeći obveze svoga zvanja i poziva. Kršćanska nada potiče bračne drugove na vjernost, zaštitu života i brigu za djecu. Mladima je razlog da s povjerenjem gledaju u budućnost. Svim vjernicima je poticaj da se zdušno zalažu za obespravljene te da povjerene službe obavljaju pravedno. Živjeti kršćanski život zahtijeva žrtvu i odricanje, ali ta žrtva vodi do veće ljubavi i radosti. Ovi muškarci i žene žive u uvjerenju onoga čemu se nadaju; ispunjeni su uvjerenjem u ono što još ne vide (usp. Heb 11, 1).

Kršćanska nada omogućuje nam da, u svijetu koji postaje sve više neprijateljski, riskiramo sve što imamo za Isusa. Činimo to velikodušna srca. Idimo naprijed pouzdajući se u Božju ruku vodilju, ne samo u nježnim i ugodnim trenucima, već i u sjenama razočaranja i tame.

Na koncu, nada je lijek protiv očaja i preuzetnosti koji dominiraju kao odgovori na životna pitanja ljudi današnjice. Dok je nada ukorijenjena u vjeri i rađa ljubav, očaj i preuzetnost plodovi su oholosti. Kada se kršćanski nadamo, uzdamo se u Boga. Kada očajavamo ili smo preuzetni, odlučujemo vjerovati samo sebi. „Očajem se čovjek prestaje nadati svome osobnom spasenju od Boga, pomoći da ga postigne ili oproštenju grijeha.“[8] Posvuda oko nas možemo vidjeti kako prepuštanje očaju dovodi do sebičnog zatvaranja u sebe. Očajni ljudi ne prepoznaju sreću ni kad im je na dohvat ruke (usp. Izr 17, 5), nisu u stanju graditi odnose ili prepoznati ljepotu svijeta.

Ako očaj predviđa neuspjeh nade, preuzetnost na jednako pogrešan način predviđa njezino ispunjenje. Dok očaj govori: „Nikada ne mogu biti bolji“, preuzetnost kaže: „Dovoljno sam dobar takav kakav jesam i mogu se spasiti bez Boga.“ Preuzetnost također može poprimiti oblik neopravdanog pouzdanja u Božje milosrđe, kada se nadamo postići oproštenje bez obraćenja i slavu bez zasluge.[9] Nadati se preuzetno milosrđu Božjem grijeh je protiv Duha Svetoga.

Obilježje kulture koja je prekinula s nadom u Božja obećanja jest narcisoidnost. Umjesto da pomažemo siromašnima, bjesomučno trošimo. Umjesto da provodimo smisleno vrijeme s obitelji i prijateljima, gubimo se u virtualnom svijetu interneta. Učahurili smo se u mrežu narkotika: od zabave preko gurua za samopomoć, do raznih sintetičkih spojeva. Prepuštamo se jeftinim udobnostima i praznim obećanjima koja nas nikada ne mogu istinski ispuniti.

Dragi vjernici, naše djelovanje i suradnja s milošću ključni su kako bismo izbjegli očaj i preuzetnost. Ipak, uvijek trebamo imati na pameti da je vječni život Božji dar. Kraljevstvo nebesko nije naš projekt - ono pripada Gospodinu. Ta bi nam činjenica trebala biti golem izvor utjehe. Pozvani smo biti svjedoci nade. Ona nas vodi kroz životne izazove i daje nam snagu da ostanemo vjerni Bogu i svakoga dana gradimo njegovo kraljevstvo. S vjerom u vječni život znamo da nismo sami na ovom putu. Neka nas prati zagovor svih svetih i Blažene Djevice Marije. Amen.