Pastoral

Misa počinje puno prije svog početka. Mnogo je učinjeno za njezinu pripremu, a stvarni početak liturgijskog slavlja vrhunac je mnogih milosti koje otajstveno djeluju u životima stotina i, možda tisuća ljudi. U stvarnosti bismo mogli reći da misa počinje sa stvaranjem svijeta.

Bog je imao na umu ovaj način susreta sa svojim stvorenjima od početka. Nemam namjeru vraćati se na tako daleke početke, no želim čitatelju predstaviti i ovo razmišljanje. Stvaranje svijeta i povijest čovječanstva je sadržaj koji je puno širi od mise, i takav sadržaj je zapravo predviđen i izražen u mnogim obredima i tekstovima. To ćemo vidjeti razmišljajući o misi. Ali za naš cilj sada je dovoljno da to ostane na razini prijedloga te se u većoj mjeri želimo posvetiti neposrednoj pripravi određenog misnog slavlja. Nećemo govoriti o paljenju svjetala i otvaranju vrata, o pripremanju posuđa i ruha ili o glazbi. Govorit ćemo o dubokom teološkom značenju skrivenom u dolasku mnogih osoba koje dolaze s različitih mjesta na jedno mjesto kako bi slavile euharistiju. Govorimo o otajstvu zajednice.

Misa počinje kada se okupi zajednica i to ima svoje jako značenje. Morali bismo biti svjesni toga, gledati na to s čuđenjem. U okupljanju tolikih ljudi na jednom mjestu za molitvu pod vodstvom biskupa ili prezbitera, imamo vrlo konkretan izraz onoga što Crkva jest i što je ona pozvana biti. Grčka riječ za crkvu je ekklesia: latinski uzima ovu grčku riječ i koristi je kao svoju, a zatim s latinskog prelazi na romanske jezike. Jezično, ova riječ ima značenje sazvati/sastati se i okupiti/zajednica. Stoga Crkva ima značenje kao ona koja je sazvana od Boga i od Njega okupljena na jednom mjestu. Svaki put kad upotrebljavamo riječ Crkva moramo se prisjetiti ovog značenja riječi. Crkva je zajednica onih koji su pozvani od Boga; zajednica koju Bog oblikuje i drži zajedno.

Zato je narod koji dolazi u crkvu otajstvo. Već je u tom konkretnom dolasku skrivena božanska stvarnost. Dobro je svrnuti kontemplirajući pogled na konkretnu prirodu svega onoga što je uključeno u zajednicu koja se okuplja na to slavlje. Iza svakog krštenika koji je došao na slavlje euharistije stoji jedna sjajna osobna povijest milosti, borbe, truda i radosti, i sve su te stvari ujedinjene oko vjere te osobe. Svi su svoju vjeru primili preko drugih koji su vjerovali prije njih i prenijeli su je dalje. To je biti Crkva i prenositi vjeru koje ima slavlje kao polaznu točku. Iz stotina pravaca i uključujući tisuće ljudi, vjera na jednom mjestu okuplja mnogo vjernika. Ovo okupljanje mnogih ljudi na jednom mjestu ima određenu svrhu. Narod se priprema da se podvrgne božanskom činu. Mnogi će postati jedno, ne sredstvima koja su sami izmislili, već primajući od samoga Krista takav život koji On prima od Drugoga, od svog vječnog Oca. Primanjem od Gospodina onoga što mnogi sami nemaju i onog što ne bi nikada mogli stvoriti, okupljeni zajedno, nošeni su u zajedništvo koje ima božansko porijeklo. Opet, ime za ovo zajedništvo je Crkva, zajednica onih koje je Bog pozvao.

U samom euharistijskom slavlju mnogi elementi izražavaju božansku prirodu stvarnosti koja se događa; zaista, ti elementi su sredstvo koje utjelovljuje i jamči posebnu i određenu narav onoga što se događa; odnosno da Krist djeluje te da je zajednica potpuno određena i biva samo to kroz ono što On čini. Na primjer, u osobi biskupa ili prezbitera Krist je predstavljen kao voditelj zajednice. On je Onaj koji okuplja; i zajednica je podređena Njegovoj vlasti; Njegova se riječ sluša i razmišlja se o njoj sa zahvalnošću; zajedno s Njim zajednica može razgovarati s Ocem i tako može učiniti vlastiti prinos zahvale.

Sve se to događa u određeno vrijeme i na određenom mjestu. To vrijeme i mjesto su također značajni za razumijevanje otajstva Crkve, jer u euharistiji vrijeme i mjesto određenog okupljanja - koje zapravo postoji u određenoj kulturi i u točno određenom povijesnom trenutku sa životnim pričama svih onih koji su okupljeni - prošireni su, prošireni kako bi sadržali, posebno formu, otajstvo sveopće Crkve u svijetu, tijekom stoljeća i na nebu, protežući se na zajednicu svetaca i anđela na nebu. U svakom okupljanju zajednice za slavlje euharistije, ta se sveobuhvatna stvarnost Crkve izražava u liturgijskim znakovima i ona se tada ostvaruje. Mjesna Crkva ako nije smještena u prostor i vrijeme, ne može postojati. Ta stvarnost mjesne Crkve slika je u kojoj je prikazana i sveopća Crkva. I zbog toga se u euharistijskoj molitvi moli za mjesnog biskupa, kao i za rimskog biskupa koji u zajedništvu s mjesnim biskupima i biskupima cijeloga svijeta čini međusobno zajedništvo, ali i zajedništvo apostolske vjere. Spominju se sveci na nebu i prisjeća se pokojnih. Godina slavlja jasno je urezana na uskrsnoj svijeći koja dominira u svetištu. Sve je to sadržano u jeziku i kulturnim oblicima određenog mjesta.

Stoga, tko je okupljen za misno slavlje? Isprva vidimo samo konkretnu skupinu ljudi koje je tamo dovela određena priča. Ali skrivena u otajstvu ove konkretne zajednice je mnogo veća zajednica i samo slavlje će otkriti tu veću zajednicu. Okupljena je cijela Crkva; Crkva na nebu i na zemlji, Crkva u svijetu i tijekom stoljeća. I u toj Crkvi okupljeno je sve stvorenje i sve želje svakog srca. Misa pripravljena od početka svijeta može početi. Značenje svega stvorenja i cijele povijesti čovječanstva sadržano je tu u obrednoj formi i u osobama koje sudjeluju u obredu. Ovaj čin učinit će da Crkva postoji: slaviti euharistiju znači biti Crkva. Biti Crkva, biti okupljen u jedno, ono je što Bog želi za svijet. Euharistija se slavi u znak zahvalnosti i na slavu Božju i stvorena je za spas cijeloga svijeta.