Foto: Stepinčevo 2022.
I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim
Sasvim je normalno da u molitvi molimo Boga za oprost naših grijeha, ali ono što iznenađuje u ovom zazivu jest uvjet koji se usuđujemo dodati - da nam bude oprošteno na isti način na koji mi opraštamo. Bila bi to vrlo opasna molitva da se ne moli po Kristu, s Kristom, i u Kristu, kao što to činimo na najintenzivniji mogući način u ovom trenutku euharistije. U Kristovoj žrtvi na križu, koja je postavljena na oltar dok ove riječi upućujemo Bogu, oprostio je onima koji su ga ubijali moleći se: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“ (Lk 23, 34). Kad podnosimo ovaj zahtjev u Gospodnjoj molitvi, Otac nas vidi u svom Sinu u ovom času koji nikad ne prolazi. U našem zajedništvu uz Njegovu žrtvu dijeli s nama Njegovo savršeno opraštanje drugima. Upijamo njegovu energiju ljubavi i opraštanja i daje nam se snaga da volimo kao i on, daleko iznad onoga što bismo mogli sami. I stoga će nam se grijesi oprostiti ne u mjeri naših jadnih napora da oprostimo drugima, već u mjeri samog Krista.
Očito moramo tada živjeti ovu mjeru, uistinu opraštajući kao što je i On oprostio. Ali poanta je u tome da to možemo učiniti samo u zajedništvu s Njim, nikada sami. Jasno je da se, hvaleći se tako potpunim zajedništvom s Kristovim savršenim opraštanjem drugima, vraćamo u kraljevstvo svoje buduće domovine na nebu, već sada moleći u nebeskoj liturgiji. Savršeno međusobno opraštanje i savršeno međusobno zajedništvo dio su budućeg nebeskog blaženstva. Predviđajući ga sada, njegovu stvarnost možemo unijeti u našu sadašnjost.
I ne dovedi nas u napast
Opet osjećamo napetost između sadašnjosti i budućnosti. Ovdje se očito molimo sa sviješću da nismo u potpunosti i definitivno u budućem blaženstvu na koje smo pozvani. Stoga se molimo da plod našeg zajedništva bude, između ostalog, da nam Bog ne dopusti da krenemo putem koji vodi grijehu. Iako je ovaj trenutak molitve ispunjen radošću i mirom, znamo da ćemo, kad ovo određeno slavlje završi, ponovno sudjelovati u borbi između dobra i zla. Znajući da nam samo nedostaje mudrosti i snage da uspješno vodimo bitku, vjerujemo svom nebeskom Ocu moleći ga da nas spriječi da se ne izgubimo na putu koji bi nas mogao odvesti od Njega. Ako nam nedostaje mudrosti i snage, sposobni smo u to staviti svoje srce i svoju volju u Božje ruke, govoreći Mu da nikada ne želimo pobjeći od zajedništva u kojem se sada nalazimo.
Nego izbavi nas od zla
Zlo nije apstrakcija; molimo da nas oslobodi od samog sotone, znajući da bismo bez božanske pomoći bili u njegovim kandžama. Lažljivac je i varalica; mrzi nas, ljubomoran je na naš život u Bogu; nastoji uništiti ljubavni plan spasenja koji Bog je mislio. „Sav je svijet pod Zlim“, kaže apostol Ivan (1 Iv 5, 19). Naše oslobađanje od njega leži u zajednici koju ćemo primiti, budući da smo u njoj „rođeni od Boga“ zajedno s jedinim Sinom rođenim od Boga. Kao što apostol Ivan opet kaže: „Znamo: tko god je rođen od Boga, ne griješi; nego Rođeni od Boga čuva ga i Zli ga se ne dotiče“(1 Iv 5, 18). Još jednom je potrebno biti svjestan širokog opsega ove molitve. „Mi“ nismo samo određena zajednica koja moli. Ta zajednica moli u ime cijeloga svijeta, da se svijet oslobodi svih zala, prošlih, sadašnjih i budućih, da se cijeli svijet oslobodi od sotone, zloga. Riječi su to koje nam je Isus rekao da ih molimo i nismo ih mogli učinkovitije uputiti Ocu nego u ovom trenutku mise, dok se pripremamo za primanje tijela i krvi Očeva sina. Ova molitva završava vapajem za spas koji je, istodobno, pun tjeskobe, ali i pun nade.
U nastavku slijedi posljednji molitveni zaziv koji odjekuje nekoliko puta prije nego što nestane i ustupi mjesto drugoj molitvi. Poziv se čuje u glasu svećenika koji sam moli svojevrsni nastavak posljednjeg zaziva: „Izbavi nas Gospodine od svih zala... da s pomoću tvoga milosrđa budemo svagda i slobodni od grijeha i sigurni od sviju nereda“. Postoji sjajan zaključak molitve koji nam točno govori u kakvom smo stanju. Okruženi svojim životnim grijesima i nevoljama i moleći se da ih se oslobodimo, „čekamo blaženu nadu: dolazak Spasitelja našega Isusa Krista“. Mjesto na kojem molimo mjesto je u sredini: s jedne strane zlo od toga svijeta; s druge strane, Kristov dolazak iz budućnosti. Na ovom srednjem mjestu čitava zajednica dodaje, na produženu molitvu svećenika, doksologiju, doksologiju koju možemo sa sigurnošću izgovoriti jer u nadi vidimo da dolazi naš Spasitelj. Zatim zaključujemo naš dijalog s Ocem ovim riječima zajedništva s Njim, govoreći: „Jer tvoje je kraljevstvo i slava i moć u vjekove“.
Knjigu prevodi vlč. mr. Tomislav Hačko, a prijevod se objavljuje uz dozvolu autora i izdavača Gracewing Publishing.
.JPG)
