Pastoral

Foto: Stepinčevo 2021., misno slavlje pjevanjem je animirao zbor bogoslova pod ravnanjem mo. Miroslava Martinjaka. 

 

Tišina je naš prvi odgovor na Riječ koju smo slušali. To je tišina koja nije usmjerena na intenzivno razmišljanje o onom što smo upravo čuli, iako to očito uključuje. To je nadasve tišina strahopoštovanja i klanjanja u prisutnosti Boga koji nam je govorio. Koji odgovor možemo dati na ono što nam je rekao? Kako bi samo naše riječi bile jadne poslije Njegovih. Rekli smo da je, u konačnici, Riječ rečena Crkvi od Oca sâm Isus Krist. Tišina zajednice u ovom trenutku istovjetna je onoj opisnoj o kojoj čitamo u nebeskoj liturgiji u knjizi Otkrivenja: „Kad Jaganjac otvori sedmi pečat, nasta muk na nebu oko pola sata“ (Otk 8,1). Tad to postaje i tišina u kojoj možemo razmišljati nad određenim odlomkom kojeg smo slušali. Razmišljajući o njemu shvaćam biblijski obrazac u koji sam i sâm intimno uključen, u koji smo svi zajedno intimno uhvaćeni. Molim se u svom srcu, čudim se i zahvaljujem i molim milost zbog svojih propusta. Krist, moj uskrsli Gospodin, prisutan je u dubinama moga uma i srca i On mi „otvara um da razumijem pisma“ (Lk 24,45). Trebali bismo biti u mogućnosti reći: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?“ (Lk 24,32).

Zaista, tijekom tišine Božja riječ izgovorena zajednici, koja je sâm Isus, prodire u srce zajednice. Isus Krist prodire u srce svoje Crkve. Ako je On Riječ koju je Bog Otac izgovorio Crkvi, sad će također ta Riječ postati tijelom u srcu svoje zajednice, koja daje svoj odgovor Ocu. Bez njega, naš bi odgovor bio, kao što rekoh, jadan. S njim je u potpunosti prikladan! Otac očito čeka naš odgovor Isusu Kristu koji nam je govorio, ali mi sami odabiremo Isusa kao svoj odgovor. Kako na jednom mjestu kaže sv. Pavao: „Doista, sva obećanja Božja u njemu su Da!. I stoga po njemu i naš Amen! Bogu na slavu! (2 Kor 1,20). Što smo slušali i razumjeli u čitanju Božja su obećanja ispunjena u Kristu. Kažemo „Amen“ Bogu po Kristu jer „u njemu bijaše Da!“ (2 Kor 1,19).

Kao odgovor koristimo riječi psalma. Činimo to jer je to bila knjiga himana Izraela i, prema tome, bio je to Isusov molitvenik tijekom ovozemaljskog života. Psalmi su bili pisani, i zatim moljeni, u raznim epohama i fazama izraelskog postojanja. Oni sakupljaju molitve naroda koji je čuo Božji govor u stvaranju i u događajima svoje povijesti. Izražavaju radost i čuđenje, zahvalnost i pokajanje, molbe za pomoć, oprost i zaštitu. Nadahnuti Bogom, psalmi se mole kao odgovor na obrasce i obrise povijesti Izraela, uzimajući u obzir da ti obrasci pretpostavljaju sve jasnije obrasce i obrise. Ali, kao i svi drugi tekstovi Starog zavjeta,  tako i psalmi Isusovim dolaskom poprimaju novo značenje koje se u potpunosti odnosi na Njega i na Njegovu povijest kao središte povijesti Izraela. Već smo primijetili da je sam uskrsli Gospodin rekao: „Treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano“(Lk 24,44).

Riječi napisane u psalmima Isus je ispunio dok ih je molio tijekom svog života. Redak za retkom, psalam za psalmom, bili su otajstvo, skriveno i sad otkriveno u Njemu. Ovim je riječima razgovarao sa svojim Ocem u čovječjem tijelu, iz točke povijesti u kojoj je živio Izrael. Dok je živio tu povijest i dok se cijelo vrijeme molio svom Ocu, u Njegovo ime i u ime svojeg naroda, upijao je u sebe, uzimajući na sebe, cijelu povijest naroda, a prema tome i svijeta. Sve kulminira s tim da su Zakon i Proroci navijestili da će Mesija patiti i da će treći dan uskrsnuti. Kao što su psalmi bile molitve Izraela s obzirom na Zakon i Proroke, tako su i oni bili Kristova molitva dok je živio otajstvo onog što je sadržano u Zakonu i u Prorocima. Dok Krist umire, psalmi mu ne silaze s usana (usp. Mt 27,46; Mk 15,34; Lk 23,46; Iv 19,28). Kad je Krist uskrsnuo, i Njegova molitva uskrsnula je zajedno s Njim. Tako, u liturgijskom slavlju, to postaje Njegova molitva u nama. Od početka On i Njegova Crkva razumjeli su uskrsnuće i pjevali su pjesme zahvalnice riječima psalama (usp. Dj 2, 22-37; 13,33; Heb 1, 4-14).

Ponovno želimo obratiti pažnju na dvostruki smjer kretanja u liturgiji. U prvom čitanju Bog nam govori i mi Mu otpjevnom psalmom odgovaramo. Krist je u sredini: on je Posrednik. Budući da postoji promjena smjera kretanja između čitanja i psalma, u idealnoj liturgiji na kojoj temeljimo svoje razmišljanje, dobro je da psalam ne čita lektor, već neka druga osoba. Pretpostavlja se, ako je moguće, da se psalam pjeva. U svakom slučaju, antifonalni stil na fin način izražava usklađenost glasa Crkve s Kristovim glasom. On je Onaj koji govori kad se pjeva prvi put i s njim se „otvara naš um mudrosti Pisma“. Dok to čini, čut ćemo cijelu izraelsku povijest ujedinjenu u Njegovu glasu. Kad zajednica ponavlja iste riječi, pjeva s Njim svoju pjesmu Ocu. Zatim zajednica sluša, a On nastavlja govoriti glasu psalmista dok čita preostale retke. Slušajući, zajednica dopušta da bude vođena u Njegovu molitvu, da bude vođena Kristom samim. Zbog tog je idealno da psalam ne čita ista osoba kao i čitanje. Teško je shvatiti promjenu smjera kretanja u dijalogu između Boga i Crkve kad lektor čita čak i psalam. Kad, zbog praktičnih razloga, čitač mora čitati i psalam, treba si barem priuštiti trenutak šutnje između čitanja i psalma. Ako čitač brzo pročita čitanje i bez ovog trenutka šutnje, gubi se učinak. Ritam riječi i prostori tišine pomažu zajednici u uspostavi dijaloga.

Na isti način na koji sam sugerirao da se ima čemu čuditi kad netko od krštenih može ustati u zajednici i navijestiti samog Gospodara Boga usred nje, nešto slično vrijedi i za glas pjevača koji predvodi zajednicu u pjesmi. Krist posuđuje glas i talent jednog od svojih članova i koristi ga kao svoj glas molitve posred svoje Crkve. Naravno, znati pjevati je važno, inače neće uspjeti. Ali za konačni rezultat je još važnije da psalmist razumije koliko je neobična tajna ljudskog glasa koji se uskrslom Gospodinu posuđuje za Njegovu pjesmu.