Foto: Misa za Domovinu 2021.
Epikleza je tehnički pojam koji se odnosi u strogom smislu na zaziv upućen Ocu da pošalje Duha Svetoga na darove Crkve. U širem smislu pojam se može odnositi i na svaku prošnju upućenu Bogu. Doslovno, na grčkom znači „zazivati gore“. Korisna je to riječ za nas da ju naučimo i koristimo kako bismo razumjeli što se događa u misi.
Vidjeli smo da je, nakon anđeoskog himna, prvi dio molitve ispovijedanje onoga što je Bog učinio za nas u stvaranju i u povijesti te razotkrivanje trojstvenog otajstva (u prvoj i drugoj euharistijskoj molitvi ove dimenzije posebno su izražene u predslovlju). Također, spominje se žrtva kao sažeti izraz svega onoga što je Bog pripremio za nas i za ono što ćemo činiti. Nakon ovoga pokreta, uočljiva je promjena obilježena snažnom molbom, epikleza. Ako doslovno prevedemo s latinskog riječi treće euharistijske molitve, opažamo kako molitva izražava našu svijest o onome što ćemo moliti. Počinje sa
Supplice ergo te, Domine, deprecamur što bi se moglo prevesti: „Stoga te smjerno molimo, Gospodine...“. Ali želimo shvatiti logiku riječi ergo (stoga) u ovoj rečenici, koja se nalazi na istom mjestu i u ostalim molitvama. Što smo molili u ovom trenutku temelji se na onome što je Bog pokazao kao svoj plan; odnosno da Mu se prinese savršena žrtva. Stoga, sada tražimo da kruh i vino na oltaru postanu tijelo i krv Kristova. I to je zahtjev prve epikleze: „Posveti ove darove da nam postanu tijelo i krv Isusa Krista“.
Moramo se prisjetiti u ovom trenutku da kruh i vino nisu samo statični elementi koji tamo leže „tko zna zašto“ i „tko zna kako“ će postati tijelo i krv Kristova. To su kruh i vino koje smo donijeli i ponovno to kažemo u molitvi:
haec munera quae detulimus. Doslovno, to bi se moglo prevesti: „ove darove koje smo ti donijeli“. I usuđujemo se tražiti da se oni promijene u Kristovo tijelo i krv zbog Božjeg vlastitog plana - to je Njegova zamisao - da se prinese savršena žrtva na slavu Njegova imena. Ovu molitvu prati jednostavna, ali snažna gesta. Svećeničke ruke ispružene su nad našim kruhom i vinom. To je prikaz, ako želite, onoga što je, naravno, nevidljivo: silazak Duha nad kruh i vino i Njegovo djelovanje da postanu tijelo i krv Kristova.
Djelovanje Duha Svetoga ovdje u našoj liturgiji točno je paralelno s djelovanjem Duha Svetoga u događaju Kristova utjelovljenja i djelovanju Duha Svetoga tijekom čitavog Isusova života. Mi (!) konkretno doživljavamo otkrivanje trojstvenog otajstva u našoj sredini - konkretno jer Duh poslan od Oca sada djeluje tako da pretvara naše darove u tijelo i krv Sina. Na ovaj smo trenutak ukazivali u prvom poglavlju kada smo govorili o trojstvenom obliku u sveobuhvatnom obliku cijelog obreda. Nosi ponavljanje: Duh koji je oblikovao tijelo za Gospodina u utrobi Djevice Marije, Duh koji je uskrsnuo Isusovo tijelo od mrtvih - taj isti Duh sada ispunjava darove koje Crkva donosi za preobrazbu i čini ih istim: tijelom oblikovanom od Marijina tijela, tijelom koje je uskrslo od mrtvih, Kristovim tijelom koje je prisutno u darovima koje je Crkva donijela.
Vrijedno je na trenutak usmjeriti pažnju na ulogu Duha u večer prije Isusove smrti jer upravo je tamo i u našoj liturgiji djelovanje Duha Svetoga paralelno s ulogom Duha u Isusovom životu. Kad je Isus uzeo kruh i vino u ruke, u noći prije smrti, vrijeme i Njegove mogućnosti dugo su bili pripremani djelom Duha Svetoga. „Govorio je po prorocima“, kako ispovijedamo u Vjerovanju. Odnosno, cijela je povijest Izraela bila formirana tako da se sve moglo usmjeriti prema ovom trenutku i njegovom značenju. Izlazak, oko kojeg je usredotočena sva povijest i prije i poslije njega, bio je konkretan događaj. O tome svjedoče riječi Svetog pisma koje diktira Duh. Spomen-blagdan, dan od Gospodina, svaku novu generaciju Izraelaca vodi svojom snagom. Sam Isus mnogo je puta u životu slavio taj dan, kao i Njegovi učenici. Dakle, u tom je trenutku sve bilo spremno jer je Isus to koristio: priču, jezik, rječnik, niz obreda. Uzima u svoje ruke ono što je Duh pripremio za Njega; i nad svime izgovara riječi koje Duh, kojim je pomazan, potiče da izgovori: „Ovo je moje tijelo, ovo je moja krv“. Dakle, zajedno s Duhom pokazuje da je razumio svoje poslanje, koje povijest Izraela dovodi do kraja. Zatim, zajedno s Duhom izražava volju da se odrekne vlastitog života za spas mnogih. Ono što večera na neki tako krasan način i slojevito pokazuje - odjekujući riječima i gestama i hranom tijekom tisuća godina povijesti i stvaranja svijeta – to će isto biti pokazano u događajima koji će se počinju odvijati na kraju ove večere: Isusovo uhićenje, Njegova smrt, Njegovo uskrsnuće, Njegovo uzašašće, Duhovi. Duh sve ovo oblikuje u događaje koji su Riječ savršeno objavljena od Oca grešnom čovječanstvu, životvorna Očeva Riječ.
Ali idem dalje od sebe, nadilaze me moje riječi! Dokazujem svoju nemoguću želju da govorim dva ili tri govora istodobno. Vratimo se sada epiklezi, gdje tako jasno vidimo ulogu Duha i stižemo do onoga što slijedi, izvještaj o ustanovljenju euharistije.
Knjigu prevodi vlč. mr. Tomislav Hačko, a prijevod se objavljuje uz dozvolu autora i izdavača
Gracewing Publishing.
