Pastoral

Pišući o misama za pokojne, M. Righetti u svom djelu (Manuale di storia lirurgica II, Milano, 1969., str. 499. - 501.) obrađuje i srednjovjekovne misne obrasce za pokojne unutar kojih piše i o tzv. misama „Gregorijanama“.

Kako bi se pobliže upoznali s tim misama, u nastavku donosimo prijevod navedenog teksta: 
 
Naposljetku treba istaknuti veličanstveni jednodušni izraz bratske pobožnosti prema pokojnima koji je kršćanski puk tijekom stoljeća iskazivao i koji još uvijek iskazuje, a pritom je želio da Sveta misa bude trajna poveznica s njegovim pokojnim članovima te nepresušan izvor mira i utjehe. Nikada se, kao na ovom području, nije pokazalo snažnije, šire i djelotvornije zajedništvo Svetih. Počevši osobito od VII. stoljeća, primjećujemo početke sklapanja sporazuma između različitih samostana kojima se jamčilo slavljenje znatnog broja misa nakon smrti svakoga subrata (L. Bouyer, Il rito e l’uomo, 218); primjećujemo kako se posvuda osnivaju zaklade za slavlje godišnjih misa (A. Ebner, Die klösterlichen Gebets-Verbrüderungen, Regensburg, 1890.; biskupi i opati nazočni na Saboru u Attignyju 762. godine usuglasili su se da se slavi 100 misa kada bi netko od njih umro; Ebner, nav. dj., 52.) te se primjećuje kako se one vežu uz zemljišta, najmove, obveze, davanja i imetke, sve dotle dok nisu postale poput guste mreže koja je prožimala sva središta društvene djelatnosti, do te mjere da ju je katkad dovodila u ozbiljne poteškoće. Crkveni oci i propovjednici stalno su isticali težinu i trajanje kazni kojima duše pokojnika mogu biti podvrgnute u čistilištu, često koristeći vrlo žive i dramatične slike; te tvrdnje katkada su bile potkrijepljene događajima i primjerima čija je povijesna i teološka točnost bila upitna. Na tom području, gdje je već i samo izlaganje dogme po sebi toliko kadro potaknuti na razmišljanje, lako se pridodaje i ono čudesno; tako su rasle pripovijesti, viđenja, ukazanja, čudna i zastrašujuća otkrivenja, koja su našla širok odjek i široko prihvaćanje u narodu. Unatoč razumljivim kolebanjima u nauku o sudbini pokojnika i njihovu stanju post mortem (nakon smrti, op. prev.), Crkva je ovo stalno držala kao čvrstu točku u teoriji i praksi: da je Sveta misa bila vrhunsko sredstvo za zadovoljenje Božje pravde i ublažavanje tolikih boli, te da je na žar vatre, stvarne ili simbolične, koja je mučila te duše, donosila dašak mira, utjehe i nade. Svakako su i druga dobra djela mogla imati karakter zagovora, ali Misa je bila ispred svih. Dva stiha, tada vrlo popularna, govorila su o tome u tom smislu:

Missa, praeces, dona, jejunia, quattuor ista
Absolvunt animas quas ardens detinet ignis
(Franz, Die Messe, str. 229.).
 
Misa, molitve, darovi, postovi - to četvero
oslobađaju duše koje zadržava oganj što peče.

Sveti Grgur Veliki, čiji su spisi u srednjem vijeku uživali neosporan ugled, pisao je: Si culpae post mortem insolubiles non sunt, multum solet animas etiam post mortem sacra oblatio Hostiae salutaris adiuvare, ita ut lance nonnunquam ipsae defunctorum animae expetere videantur („Ako grijesi nakon smrti nisu neoprostivi, dušama i nakon smrti obično mnogo pomaže sveto prikazanje spasonosne Žrtve, tako da se katkad čini da i same duše pokojnika to traže“, op. prev.) (Dijal., IV, 35). Te svoje riječi potvrdio je i primjerima od kojih su dva ubrzo postala slavna. Jedan se odnosio na nekog svećenika Ivana iz Centocelle (Civitavecchia), a drugi na redovnika Justa s Monte Celija u Rimu. Za prvoga piše da ga je, nakon što je slavio sedam uzastopnih misa, uspio osloboditi od kazni koje mu je nametnuo vlasnik termi toga grada (mise je zatražio sam pokojnik, iako ne njih sedam; o gregorijanskim misama vidi i Thurstonova istraživanja koja sažima Miregalli, Recenti Studi eucaristici, 106); za drugoga pak piše da je zbog teškog kršenja zavjeta siromaštva bio lišen uobičajenih molitava za umiruće; no, nakon što je za njega tijekom trideset uzastopnih dana prinosio svetu Žrtvu, Just se ukazao subratu Kopiozu javljajući mu da je oslobođen iz čistilišta.

Iz toga pripovijedanja ne proizlazi jasno je li tridesetodnevni niz misa, koji je naložio sveti Grgur, bio njegova vlastita inicijativa ili već postojeća praksa. Unatoč tome, njegovo je kazivanje uvelike pridonijelo širenju ove pobožnosti. Ta pobožnost, tzv. Gregorijanske mise, ostala je u Zapadnoj Crkvi uobičajena sve do naših dana. Te mise slave se kroz trideset uzastopnih dana i smatrale su se iznimno spasonosnima, osobito ako se to činilo na oltaru sv. Grgura na Celiju ili na nekom od gregorijanskih oltara koje je za tu svrhu odredila Sveta Stolica.

Po uzoru na trideset gregorijanskih misa, ali u drukčijem broju (41, 45, 7, 5) i pod različitim nazivima, tijekom srednjega vijeka pojavilo se još nekoliko drugih nizova, a svi su bili povezani s nekim čudesnim događajem koji je trebao još jače zajamčiti njihovu djelotvornost, bilo u odnosu na pokojne, bilo u odnosu na posebne okolnosti života (o tome opširno piše Franz, Die Messe, 247).

U pravilu, obrasci misa slavljenih u takvim prigodama nisu bili vlastiti nego su se, prema raznim popisima koji su kružili, birali među onima iz svetih vremena, zajedničkih slavlja svetaca ili zavjetnih misa, a kojih je u starim misalima bilo u izobilju.
Jedan popis, među najznačajnijima, za gregorijanski tridesetodnevni niz misa, nalazi se na kraju Rimskog misala iz 1474. godine. Popis predloženih misa zahvaća pomalo iz čitavoga liturgijskog ciklusa: prvi obrazac je od I. nedjelje došašća, drugi od Rođenja Gospodnjega, treći od svetog Stjepana, i tako redom, preko korizme, Uskrsa, Duhova i poznatijih svetaca, među kojima se posebno ističe svetoga Grgura. Samo je trideseta misa de mortuis (za pokojne, op. prev.). Rubrika nadalje dodaje da se in onmibus praedictis missis fit secunda oratio pro defuncto vel defuncta (u svim prethodno navedenim misama kao druga molitva uzima ona za pokojnika ili pokojnicu, op. prev.).
 

Deklaracija Svete Kongregacije Koncila

Po nalogu pape Pavla VI. od 24. veljače 1967. godine, tadašnja Sveta Kongregacija Koncila, donosi „Deklaraciju o kontinuitetu slavljenja Gregorijanskih Misa“ (usp. Enchridion vaticanum 2. Documenti ufficali della Santa Sede 1963-1967, Bologna, 2004., str. 965. - 966.).

Originalni tekst ove Deklaracije prenosi se i u Službenom vjesniku nadbiskupije zagrebačke 1967. (usp. br. 7, str. 91. - 92.), a prijevod 1978. (usp. br. 9, str. 277.). Cjeloviti tekst prijevoda kako je naveden u potonjem Službenom vjesniku glasi:
   
Ako dođe do prekida Gregorijanskih Misa bilo iznenadnom zaprekom (npr. nadošlom bolešću) ili zbog drugog opravdanog razloga (npr. pogrebna ili zaručnička Misa) po uredbi Crkve ostaju duhovni plodovi koje su ovim Misama do sada priznavali praksa Crkve i pobožnost vjernika s obavezom da svećenik (celebrans) što prije nadopuni služenje trideset Misa.

Neka Ordinarij razborito bdije da se u tako velikoj stvari ne uvuku zlouporabe.
 
Rim, po nalogu Sv. Oca Pavla VI. 24.veljače 1967.
   

Zagrebačka nadbiskupija o misama Gregorijanama

U oba prethodno navedena Službena vjesnika Nadbiskupija napominje da „gornja okružnica određuje da su Ordinariji dužni bdjeti nad tim da se u vezi s gornjom deklaracijom ne bi uvukle kakove zloporabe. Stoga neka svaki svećenik, eventualni prekid Gregorijane prijavi Nadb. Duh. stolu uz oznaku razloga za prekid“ (7/1967, str. 91.).

Slična napomena ponavlja se i 1978. (br. 9, str. 277.): „Duhovni stol dobio je već nekoliko upita o gregorijanskim Misama“ te ističe da ponovno donosi „Deklaraciju Svete Kongregacije Koncila iz koje je vidljivo da prekid ovih Misa nije dozvoljen iz bilo kakvog razloga“. Također, nakon prevedenog teksta spomenute Deklaracije, napominje se da je „N. B. Svaki svećenik je dužan Ordinariju javiti prekid Gregorijane uz naznaku razloga tog prekida“.

Sljedeći put o ovim misama čitamo u Službenom vjesniku 1985. godine (br. 6, str. 200. - 201.):  

Neka od pitanja vezana uz slavljenje misa Gregorijana

Dani odgovori mogu se iščitati iz smjernica Svete kongregacije za oproste u vezi slavljenja misa gregorijana (15. ožujka 1884.; 24. kolovoza 1888.; 14. siječnja 1889.; Benedikt XIV., inst. 34, br. 22).
 
Mora li ovih trideset misa slaviti isti svećenik?
Ne postoji obveza da ih slavi isti svećenik.
 
Moraju li se slaviti isključivo za jednu dušu, bez ikakve druge nakane?
Ove se Mise trebaju slaviti isključivo za dušu čije se izbavljenje iz čistilišnih muka posebno traži od Božjeg milosrđa.
 
Trebaju li se služiti trideset dana uzastopno, bez prekida?
Da, trideset dana bez prekida.
 
Ako se ovaj niz od trideset misa preklopi s vremenom Vazmenog trodnevlja (npr. Veliki petak), smatra li se to prekidom?
Ne smatra se, pod uvjetom da se slavljenje trideset misa nastavi na Uskrs.
 
Moraju li se ove mise slaviti u istoj crkvi?
Ne, mogu se slaviti u različitim crkvama.
 
Mora li se slaviti misa zadušnica?
Iako bi se to činilo prikladnim, to nije bitan uvjet. Obveza se ispunjava slavljenjem misa tijekom trideset dana.
 
Mogu li se ove mise prikazati za žive?
Ne, ne mogu se prikazati za žive, već isključivo za dušu jednog pokojnika.

Katekizam Katoličke Crkve o euharistiji i molitvi za pokojne

Uz prethodno spomenute mise Gregorijane, nikako se ne smije zaboraviti niti učenje Crkve o povezanosti euharistije i molitve za pokojne, a koje je izneseno u Katekizmu Katoličke Crkve.

Prvo mjesto na kojem čitamo o tome je u kontekstu učenja o čistilištu (br. 1032):
Druga mjesta nalazimo u kontekstu učenja o sakramentu euharistije (br. 1371 i 1414):
   

Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije o euharistiji i molitvi za pokojne

Sljedeći prethodno izneseno učenje u Katekizmu Katoličke Crkve, i Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije, u kontekstu govora o sakramentu Euharistije, u br. 73 ističe: