Polazište ove knjige, kao što sam već rekao, bit će stavljanje težišta na obrednu formu mise. Ali prva dimenzija ovog zadatka je i određivanje konteksta obreda. Četiri različita razmišljanja pripremit će nas za bolju analizu samoga obreda. Prvo, želimo vidjeti kako Crkva koristi riječi otajstvo i sakrament u odnosu na liturgiju i teologiju općenito. Drugo, ispitat ćemo značenje okupljene zajednice na misi. Treće, razmatrat ćemo i nosivu strukturu ili tijek cijelog obreda, što će - možda iznenađujuće - od nas zahtijevati govor o otajstvu Trojstva. Četvrto, trebat će i nešto reći o idealnom slavlju kao nužnom elementu za put koji želimo slijediti u ovom razmišljanju, kako ne bismo ostali zarobljeni u pitanjima praktične prirode.
 

Jedan od najljepših, najuzbudljivijih i najznačajnijih pojmova koji kršćani koriste za slavljenje i razmišljanje o svojoj vjeri je riječ otajstvo. Stoga je važno razumjeti kako se taj pojam koristio i kako ga se još uvijek koristi u kontekstu govora o vjeri. I to shvaćanje ne može biti samo određeno i ograničeno na ono što taj pojam može značiti u korištenju i u sadašnjem jezičnom kontekstu. Može nam se činiti da mu je značenje teško odrediti ili, ako to nije moguće, da ga je nemoguće shvatiti. Ili se pak može shvatiti poput neke priče u dijelovima koji se međusobno ne podudaraju i to onda treba nekako popraviti. I to je samo s nejasnim referencama prema tim značenjima kada kršćani upotrebljavaju riječ otajstvo, a najbolje ćemo ga shvatiti kada vidimo kada je ušao u upotrebu.

Od apostolskih vremena, kršćanska je zajednica slavila obrede krštenja i euharistije poslušna Gospodinovoj zapovijedi (Mt 28,19; Lk 22,19). Već u 2. stoljeću ti obredi nazivali su se otajstvima. Zašto? Primjenjujući ovu riječ na te obredne čine vidi se da se već tada i duhovno shvaćalo. Korijene pak toga razumijevanja nalazimo u teologiji sv. Pavla koji je riječ otajstvo upotrebljavao kao ključ za shvaćanje svega onoga što se dogodilo u Kristu. Za sv. Pavla središnje otajstvo je Kristov križ. Ali zašto naziva križ otajstvom? Jer je u križu skriveno nešto što ne možemo shvatiti bez da nam bude otkriveno. Tako piše u drugom poglavlju Prve poslanice Korinćanima, kada „knezovi ovoga svijeta“ razapinjući Isusa, nisu spoznali tko je jer je njegov pravi identitet ostao skriven. Ali zapravo su „knezovi ovoga svijeta“ raspeli „Gospodina slave“; to se događa jer, kako piše „nijedan od knezova ovoga svijeta nije upoznao“ otajstvo. Jer da su ga upoznali, ne bi Gospodina slave razapeli“ (usp. 1 Kor 2, 7-8).

Ipak, za sv. Pavla nije samo „Gospodin slave“ skriven u otajstvu križa. Toliko toga se odvija sa križa, a čini se i da je to samo sramotna smrt zločinca, ali kako nam piše sv. Pavao:
„Čitajući to, možete dokučiti kako ja shvaćam Kristovo otajstvo, koje nije bilo obznanjeno sinovima ljudskim drugih naraštaja. Ono je sada u Duhu objavljeno svetim njegovim apostolima i prorocima: da su pogani subaštinici i »sutijelo« i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po evanđelju“ (Ef 3, 4-6).

Konačno, u križu je skriven cjelokupni Božji plan spram svijeta. Tako sv. Pavao može objaviti kršćansku poruku kao dar s kojim nam Bog „obznanjuje otajstvo svoje volje po dobrohotnom naumu svojem što ga prije u njemu zasnova“ (Ef 1,9). Oni koji su gledali Krista nisu shvaćali taj plan i zato je otajstvo. Ali za one koji su shvatili otajstvo nije bilo drugo nego „da se provede punina vremenâ: uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na zemlji“ (Ef 1,10). Sam Krist nazvan je „Božjim otajstvom“ jer u njemu „su sva bogatstva mudrosti i spoznaje skrivena“ (Kol 2,3).

Zbog toga je kod njega uvijek nešto skriveno, ali i nešto otkriveno. Iako ga sv. Pavao ne predstavlja na isti način kao što ću to učiniti, vjerujem da će ono što slijedi biti jedan način sažetka ogromnog svijeta misli koje se vrte oko shvaćanja riječi otajstvo. Taj sažetak približit će nam i na neki način razumijevanje kako se ista riječ počela upotrebljavati i za krštenje i euharistiju. Definirao bih otajstvo kao nešto konkretno što, kada nas zahvati, nas stavlja u odnos s božanskom stvarnošću. Križ je nešto konkretno: na njemu je Gospodin slave. Povijest Izraela je nešto konkretno; u njoj se nalaze obećanja i za pogane. Svaka stvar na nebu i na zemlji je nešto konkretno; svemu je određeno da bude uglavljeno u Kristu. Primjenjujući istu logiku na krštenje i euharistiju, moći ćemo reći da je nešto konkretno biti tri puta uronjen u vodu i iz nje izvađen; tu je skriveno za vjernika roditi se i uskrsnuti s Kristom. Euharistijski kruh i vino nešto su konkretno; u njima su skriveni Tijelo i Krv Kristova. Sve te stvari nazvane su otajstvima.

Upotrebljavamo li frazu poput „otajstvo euharistije“, to ne znači da se ne može shvatiti što je euharistija. To znači da je euharistija nešto konkretno i da je u njoj skrivena božanska stvarnost. Upotrebljavamo li „otajstvo euharistije“ u jednini, to se odnosi na obred u njegovoj cjelini. Ali euharistija je također nazvana i „otajstvima“ i to se pak odnosi na različite dimenzije koje djeluju zajedno. Geste, riječi, kruh i vino, članovi zajednice s različitim službama: svi su oni otajstva. U njima je skriven Gospodin slave. Evo zašto, na početku mise, biskup ili svećenik potiču zajednicu ovim riječima: „Kako bismo dostojno proslavili sveta otajstva, priznajmo svoje grijehe“. Ili u središnjoj točci euharistijske molitve govore: „Tajna vjere“ i cijela zajednica ispovijeda ono što je skriveno u kruhu i vinu, to jest da je Krist umro, uskrsnuo i da će ponovno doći.

Nadam se da će nas ovo podsjetiti na značajnu uporabu riječi otajstvo za naše slavlje. Ovu riječ često ću koristiti u nastavku; svi trebamo s pouzdanjem ponovno probuditi ovu posebnu kršćansku upotrebu ove riječi u našim razgovorima o tim stvarima, o tim otajstvima. Ovdje također vrijedi napomenuti da isto značenje riječi upotrebljavamo i u odnosu na otajstva krunice gdje su otajstva konkretni događaji Kristova života, u kojima su skrivene božanske stvarnosti. Ovu riječ upotrebljavamo i kako bismo se referirali i na srž kršćanske vjere: otajstvo Trojstva. Opet ovo ne znači da ne možemo spoznati Trojstvo, već to znači da je u konkretnom Isusovom životu skriven i istovremeno otkriven jedan Bog: Otac, Sin i Duh Sveti. Konkretan Isusov život, koji do vrhunca dolazi njegovom smrću, nazvan je pashalnim otajstvom, što znači da nakon njegove smrti dolaze uskrsnuće, uzašašće, silazak Duha, Crkva. U svim tim korištenjima – kod svetoga Pavla o euharistiji, krunici, pashalnom otajstvu, Trojstvu – riječ otajstvo održava napetost između konkretnog i božanskog. Nešto je očito prisutno, ali ono što je prisutno premašuje i prelazi granice konkretnog, čak i ako je prisutno samo pomoću sebe samog. Ovo je otajstveno na način da je jedinstveno za kršćansko shvaćanje. Kao što sam gore rekao, nema rješenja problema. Ali postoji način da se u to dublje uđe i način da se nauči kretati unutar prostora otajstva. To se nadam ovdje ponuditi: dublji uvod i određenu milost kretanja oko otajstava.

U povijesti teologije riječ sakrament jako je povezana s otajstvom. Podrijetlo riječi otajstvo je grčka riječ mysterion, a prevodi se na latinski riječju mysterium. Riječ sakrament potječe od latinske riječi sacramentum i ona nema grčku istoznačnicu. Mi, ukorijenjeni u latinskoj tradiciji, neke liturgijske obrede nazivamo sakramentima: ali vidjeli smo isto tako da ih nazivamo i otajstvima. U grčkom nalazimo samo jednu riječ za ono što mi nazivamo sakramenti: otajstva. Ali u latinskoj tradiciji u riječi sakrament ne nalazimo sva značenja koja nalazimo u riječi otajstvo. Teži više da bude shvaćena u obrednom kontekstu, na krštenje i euharistiju i na druge središnje obredne trenutke. Upotrebljava se jako rijetko, osim u biblijsko-teološkim raspravama i za opisivanje drugih stvari koje možemo povezati s riječju otajstvo; na primjer ono što je skriveno u Kristovu križu ili skriveni Božji plan.

Ako je grčka riječ mysterion uvijek imala konotaciju nečega skrivenog ili tajnog, latinska riječ sacramentum podrazumijeva čin koji sveto čini konkretnim. Očito da su obje riječi bile upotrebljavane među kršćanima i da su ih shvaćali i upotrebljavali u svojem govoru, između ostalog i za večeru s kruhom i vinom za koje je Isus zapovjedio da čine njemu na spomen. Ali u gotovo dvadeset stoljeća upotrebe ovih riječi, očito je došlo do promjena u razumijevanju i u naglasku, a praćenje nekih njihovih značenja može biti poučno i indikativno kako bi došlo do poboljšanja u njihovu korištenju.

Tražimo li što je Crkva tijekom prvih četiri ili pet stoljeća shvaćala o kruhu i vinu iz obreda euharistije, mogli bismo odgovoriti riječima da je u tom vremenu postojao instinktivni smisao za narav sakramenta. Kruh i vino bili su sakrament tijela i krvi Gospodnje (bili su upotrebljavani i drugi termini: obličje njegova tijela i krvi, oblik od, slika od, otajstvo od…) Valja naglasiti da preko kruha i vina dolazimo u doticaj s nečim što nadilazi naše mogućnosti: to jest uskrslo i proslavljeno tijelo Kristovo, nije više ograničeno u prostoru i vremenu. Stoga preko sakramenta dolazimo u kontakt, u prostoru i vremenu, s nečim što nadilazi prostor i vrijeme. Sakrament je posrednički termin između nas i transcendentnog Gospodinova tijela. Mogu dotaknuti i držati za ruku drugu osobu, uspostaviti odnos s drugim preko dodira. S Kristom dotičem sakrament njegova tijela i krvi i stoga ostvarujem kontakt s njegovim tijelom preko svojeg. Sakramentalno iskustvo je u isto vrijeme konkretno i transcendentno, isto kao što je i Krist konkretan i transcendentan.

Finesa i preciznost u razmišljanju takvog tipa na zapadu su dijelom izgubljene u prvim stoljećima srednjeg vijeka. U 9. stoljeću složene kontroverze o tome kako razumjeti Kristovu prisutnost u euharistiji oscilirale su između dva pola. Je li Krista trebalo razumjeti kao realno prisutnog (in veritate) ili pak prisutnog samo simbolično (in figura)? Ta dva pola nisu se mogla smatrati suprotnostima u ranoj Crkvi gdje simbolična prisutnost – prisutnost kroz sakrament - nije bila ništa manje stvarna prisutnost, ali primjerena i transcendentnoj i konkretnoj Kristovoj stvarnosti. Sada se u tim kontroverzama činila simbolična prisutnost kao ona koja je manje stvarna s obzirom na stvarnu prisutnost. Alternative su otvrdnule u ekstremnim položajima, s jedne strane opisujući Kristovu prisutnost na grub realističan način, a s druge strane opisivale su tu prisutnost kao onu koja ne pripada stvarnom svijetu, već nečem posve simboličkom i duhovnom. Nijedna od ovih alternativa nije točna, iako u svakoj postoji i djelomična istina. Trebalo je nekoliko stoljeća da se uspostavi perspektiva da euharistija može biti stvarna bez da bude grubo realistična, i simbolična bez da bude nestvarna.

U uvodu sam rekao da je paradoksalno ići na dublje značenje mise i da je potrebno ostati i na površini, ne ostavljajući iza sebe svoje oblike, jer upravo sami oblici - kruh, vino, geste ljudi – prožeti su značenjem, samim božanskim životom. Ovo je sakramentalna perspektiva. Oblici nisu „izrazito“ ili „slabo“ simbolični. Oni su istodobno konkretni i transcendentni.