Pastoral

Datum Vazma

Govoreći o središnjoj kršćanskoj svetkovini u većini slučajeva uvijek se javlja pitanje i o tome kada se slavi Uskrs i zašto uvijek na neki drugi datum.

Svetkovina je to kojom slavimo dan kada je Bog, „po svojem Jedinorođencu pobijedio smrt i nama otvorio pristup vječnom životu“. I „zato slavimo blagdan njegova uskrsnuća“ te molimo da budemo obnovljeni Njegovim Duhom „da i mi uskrsnemo u svjetlo života“ (usp. Rimski misal, str. 230).

Stoga i sama svetkovina Uskrsa ili Vazma zauzima središnje mjesto u ciklusu liturgijske godine tijekom koje „Dobrohotna Majka Crkva smatra svojom zadaćom da u određene dane tijekom godine svetim spominjanjem slavi spasonosno djelo svojega božanskog Zaručnika“. Tako


No, ako je svetkovina Uskrsa toliko važna svetkovina, postavlja se onda i sasvim logičan upit zašto onda nema i stalni (npr. kao svetkovina Rođenja Gospodinova) već pomični datum slavlja. Jedan od glavnih razloga zašto je tome tako pronalazi se i u polaznim točkama različitih kalendara (solarni, lunarni, Julijanski, Gregorijanski) kojim se ravnaju ili su se ravnale različite vjerske, a onda i kršćanske zajednice.

Ali koliko god se svijet mijenjao, tijekom povijesti Crkve (i Istočne i Zapadne) sadržaj (i smisao!) svetkovine Uskrsa nikada se nije mijenjao, a polemike su nastajale samo zbog različitih kalendara.

U svojim počecima Crkva (na istoku) slavila je Uskrs nasljedujući židovski blagdan Pashe (lunarni kalendar). Kako se Crkva počela širiti prema zapadu, susrela se s Rimskim carstvom i njegovim kalendarom (solarnim), a prilagođavajući se njemu, došlo je i do drugačijeg datuma slavlja Uskrsa. Govoreći o Rimskom carstvu bitno je onda i napomenuti kako je gotovo svim rimskim carevima, pa tako onda i Konstantinu, jedini cilj bio u čitavom Carstvu osigurati mir i da ono bude jedinstveno.

Nažalost, to nije bilo moguće budući da su kršćani u području Male Azije, kako nam i svjedoči Euzebije, slavile Pashu 14. dana mjeseca Nisana uvečer, u isto vrijeme kada su se u Hramu žrtvovali janjci kao prinos. U isto to vrijeme zajednica bi postila, a Uskrs bi slavila dva nakon toga. Tako se samo ponekada moglo dogoditi da se Uskrs slavi u nedjelju.

Međutim, kršćani na Zapadu Pashu su slavile petkom, koja se pak rijetko podudarala sa židovskim blagdanom Pashe 14. dana mjeseca Nisana, no zato se Uskrs uvijek slavio nedjeljom. Ove zajednice također su običavale postiti, a post bi završavao u nedjelju ujutro. Također, ovdje je i vrijedno spomenuti i činjenicu kako su zajednice na Zapadu Pashu shvaćale kao prijelaz (Pascha = transitus, prijelaz), a zajednice u Maloj Aziji na muku, na pasiju (Pascha = passio, muka).

Pitanja oko tih različitih praksi slavljenja, ali i njihova sadržaja, pokušao je riješiti papa Viktor (150.) biskupskim sinodama, no bez prevelikog uspjeha. Za konačno rješavanje ovoga pitanja trebalo je pričekati Nicejski sabor 325. godine. S tog Sabora nije nam ostala u zapisu nikakva kanonska odredba, već dva pisma: ono koncilskih otaca Crkvi u Aleksandriji te drugo cara Konstantina svim biskupima. Iz tih pisama, po svjedočanstvu sv. Atanazija, jasno proizlazi na vidjelo misao, ali i odredba toga Sabora:
            1. da se Uskrs uvijek treba slaviti u nedjelju
            2. da ne slavi u isti dan kada i Pasha kod Židova
            3. da se utvrdi datum Uskrsa na prvu nedjelju nakon punog mjeseca koji slijedi nakon proljetnog ekvinocija

Tim odredbama, na neki način, pomirena su različita kalendarska polazišta (lunarni i solarni) i slavlje Uskrsa dobilo je svoj vremenski okvir unutar kojeg se može slaviti (najranije 22. ožujka, a najkasnije 25. travnja).

Nakon utvrđenih pogrešaka u računanju u sustavu Julijanskog kalendara, 1582. godine na Zapadu na snagu stupa Gregorijanski kalendar. Time su se ponovno Istok i Zapad „razišli“ oko jedinstvenog datuma slavlja središnje istine naše vjere, no uvijek ostaje bitno da Istina i istina ostaju uvijek iste.

Kalendar nas podsjeća na prolaznost života i vremena. I jedan datum je tek samo prolazna točka u našem životu. No, istina Uskrsa i Uskrsloga ne prolazi, uvijek je ista i ona nas okuplja i vodi prema životu vječnom...
 

Kalendarske zanimljivosti

Govoreći o različitim kalendarskim sustavima i polazištima, dobro je ovdje istaknuti i par kalendarskih zanimljivosti koje donosimo ovdje samo taksativno polazeći od početka liturgijske godine, dakle od božićnog ciklusa, a ispred sebe imat ćemo djelo Ante Crnčevića i Ivana Šaška, „Na vrelu liturgije“.

Svetkovinu Rođenja Gospodnjega slavimo 25. prosinca kao dolazak „mladog sunca s visine“ (Lk 1,26), na dan zimskog solsticija – pojavljuje se kada je dan najkraći, a noć najduža. Dolazak tog „Mladog sunca“ navijestio nam je sv. Ivan Krstitelj čije rođenje slavimo 6 mjeseci prije toga, točnije 24. lipnja. Tada nastupa ljetni ekvinocij – dan je kraći, a noć duža – „on treba da raste, a ja da se umanjujem“ (Iv 3,30).

Za slavlje Uskrsa simboličku vrijednost ima proljetni ekvinocij kada su dan i noć jednako dugi, no od njega, dani postaju duži, noći kraće u čemu se čita pobjeda Svjetla nad mrakom, odnosno grijehom.

Također, prvi proljetni uštap u nekim je kulturama označavao i početak novoga ciklusa prirode za što su se onda narodi u tim kulturama pripremali postom. Takvom interpretacijom događaj Uskrsnuća dobivao je onda i značenje obnove svijeta i čovjeka. „Tako je čuvana poveznica sa židovskom Pashom, isticana novost u odnosu na starozavjetnu Pashu te ujedno kristološkim značenjem reinterpretirana simbolika Sunca (ekvinocij) i simbolika Mjeseca (uštap). 
 
I za kraj... Sljedeće godine, budući da će proljetni uštap biti 25. ožujka, svetkovinu Uskrsa, slavit ćemo, ako Bog dâ, 31. ožujka 2024.