31. svibnja
Pohod Blažene Djevice Marije
blagdan
Povijesni razvoj
Korijeni ovoga blagdana sežu u vrijeme procvata marijanskih pobožnosti koje su karakteristične za razdoblje od četrnaestog do šesnaestog stoljeća. Poznata nam je i godina nastanka ovog blagdana: 1389. Nastaje u kontekstu velikog zapadnog raskola u kojem su bili suprotstavljeni papa Urban VI. (u Rimu) i antipapa Klement VII. (u Avignonu). Uvođenje blagdana predlaže učen i pobožan praški nadbiskup Jan od Jenštejna s nakanom da se po Marijinom zagovoru okonča ovaj raskol koji će završiti tek 1417. godine. Ustanovio ga je papa Urban VI., a za cijelu Crkvu ga je proglasio njegov nasljednik papa Bonifacije IX. 1390. godine. Blagdan, ako se i promatra van povijesnih okolnosti nastanka, svoj izvor nema u pučkoj pobožnosti (kao npr. Ime Marijino, Gospa Žalosna, Blažena Djevica Marija od Krunice…) već je duboko ukorijenjen u evanđeoski događaj koji slavi prijelaz iz Starog u Novi zavjet, odnosno trenutak u kojem se Ivan Krstitelj, posljednji od velikih proroka u Izraelu, raduje susretu s iščekivanim Mesijom. Marija tako na simboličan način predstavlja most kojim povijest spasenja ulazi u posljednja vremena. Čini se kako se blagdan prvotno slavio 2. srpnja kako bi se tijekom osmine povezao sa svetkovinom Rođenja Ivana Krstitelja (24. lipnja). Postsaborskom reformom Rimskog kalendara (1969.) za datum slavlja blagdana određen je 31. svibnja. Samim time slijedi se i vremenski tijek opisan u Evanđelju: prije Ivanova rođenja. Čak i ako to u reformi kalendara nije bilo izričito navedeno, znakovita je činjenica da se ovaj blagdan slavi na posljednji dan mjeseca svibnja, mjeseca koji je u pučkoj pobožnosti posvećen Mariji. Tako i ovaj mjesec završava u biblijskim, marijanskom i kristološkom kontekstu.
Likovni prikaz svetkovine
Ikonografski prikaz događaja Pohoda vrlo je star i svakako prethodi uspostavi ovoga blagdana koji se u Crkvi počinje slaviti tek nakon trinaestog stoljeća. Prikaz susreta Marije i Elizabete prati sliku Navještenja (Elizabeta i Ivan su dva svjedoka koja su nužna za potvrdu Anđeoske riječi), a možemo ga pratiti od šestog stoljeća. Tako su na mozaiku Eufrazijeve bazilike u Poreču (VI. st.) prikazane dvije žene koje stoje razdvojene, imaju poluotvorene ruke okrenutih prema tlu u znak međusobnog prihvaćanja. U tradicionalnoj bizantskoj ikonografiji Marija i Elizabeta prikazane su u zagrljaju (u opisu blagdana stoji „Pozdrav Majke Božje Elizabeti“ koji se izražava zagrljajem i poljupcem) i, kako još točnije preciziraju priručnici, žure se jedna prema drugoj. Prikaz se pojavljuje i u minijaturama Psaltira kao tumačenje retka: „Ljubav će se i vjernost sastati, pravda i mir zagrliti“ (Ps 85,11). Na jednom bjelokosnom prikazu iz 11. stoljeća (Rajna) Elizabeta je prikazana kako stavlja ruku na Marijin trbuh kako bi svjedočila o njezinom majčinstvu. Ova će se gesta, ponekad popraćena i istom Marijinom gestom, kasnije naći u zapadnoj umjetnosti. Počevši od šesnaestog stoljeća širi se i prikaz susreta dvoje djece, još skrivenih u majčinim utrobama i koji se međusobno prepoznaju. Tematski je to prikaz koji se već u desetom stoljeću nalazi u bizantskoj minijaturi (v.
Chludov psaltir, Moskva). Počevši od petnaestog stoljeća, na Zapadu se nalaze prikazi Elizabete koja kleči pred Marijom u znak poštovanja (usp.
Liturgija časova; Ghirlandio Domenico, Louvre, 1491.).
Liturgijsko slavlje
Pozdrav
Milost i mir Sina Blažene Djevice, zavjetnog kovčega novoga saveza, neka bude sa svima vama.
Uvod
Danas slavimo blagdan Marijina pohoda rođakinji Elizabeti. Ona koja je povjerovala u riječi Anđela postaje Božjim znakom i oruđem, koji je „pohodio i otkupio svoj narod“. To je i slika Crkve, koja svjetlom i snagom Duha pohodi cijelo čovječanstvo kako bi prepoznalo Krista kao Spasitelja. I mi danas, poput Ivana u Elizabetinoj utrobi, kličemo od radosti na pozdrav Blažene Djevice koja je uzor vjere i sa zahvalnošću ulazimo u ovo slavlje zahvale i hvale. Kako nam i kliče Marija, jer Bog gleda na neznatnost svojih službenika, povjerimo se milosrđu onoga koji je Svet.
Pokajnički čin
Gospodine, koji otkrivaš Očevo milosrđe svim naraštajima, smiluj nam se.
Kriste, snago Očeve mišice, koja raspršuje oholice umišljene i uzvisuje neznatne, smiluj nam se.
Gospodine, iščekivanje proroka, koji ispunjavaš obećanja dana Abrahamu i njegovu potomstvu, smiluj nam se.
Molitva vjernika
Ocu, koji gladne ispunja dobrima, uputimo svoje molitve za Crkvu i čitavo čovječanstvo. Molimo zajedno s Majkom Božjom koja je klicala onomu koji raspršuje ohole, a uzvisuje neznatne.
R.
Dođi, Gospodine, pohodi narod svoj.
- Veličamo te, Oče, s Majkom i Djevicom, Kovčegom novoga saveza, koja je, začevši Riječ, donijela spasenje i radost u Elizabetinu kuću: daj da tvoja Crkva donosi radosnu vijest evanđelja sve do nakraj svijeta, molimo:
- Veličamo te, Oče, s Marijom, novom Kćeri sionskom, koja nam u svojoj utrobi nosi Gospodina, kralja Izraelova: ti koji silne zbacuješ s prijestolja, a uzvisuješ ponizne, molimo:
- Veličamo te, Oče, s novom Evom, ispunjenom Duhom Svetim, po kojoj si svijetu darovao plod koji donosi spasenje: podaj svoju snagu i plodnost onima koji po zemlji siju mir, pravdu i ljubav, molimo:
- Kličemo ti, Oče, sa svetom ženom preplavljenoj zahvalnošću koja te uzveličala u pjesmi hvale: po ovoj zajednici, zahvalnoj za dar spasenja i koja ti prikazuje ovu euharistiju u duhu i istini, molimo:
Poslušaj u nama, Oče, glas svoga Sina kojega si nam darovao po Djevici Mariji. Čuj sada molitve svoje djece koja te veličaju zajedno s Marijom iščekujući milosrđe obećano Abrahamu i njegovu potomstvu. Po Kristu.
Predslovlje
Rimski misal, B. D. Marije, II ili
Zbirka misa o Blaženoj Djevici Mariji, str. 10.
Molitva nad narodom
Gospodine, svjetlom i snagom Duha Svetoga
vodi i čuvaj svoju Crkvu:
da žurno ovim svijetom pronosi
radosnu vijest evanđelja
da cijelo čovječanstvo prihvati
dar otkupljenja i u Kristu prepozna
Spasitelja svih naroda.
Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.
Otpust
Radosni u nadi budite osjetljivi na potrebu svoje braće.
Idite u miru.
