HR

Pastoral

Godišnja euharistijska klanjanja u Zagrebačkoj nadbiskupiji (I)

Ususret 250. obljetnici uvođenja svakodnevnih euharistijskih klanjanja u župama Zagrebačke nadbiskupije i o 110. obljetnici obnove ove pobožnosti, u ovom radu donosimo povijesni pregled godišnjih župnih euharistijskih klanjanja na području Zagrebačke nadbiskupije od 1773. godine pa sve do današnjih dana.

Župno klanjanje u Župi BDM Žalosne u Španskom
 

Počeci euharistijskog klanjanja u Crkvi


Čovjek se tijekom života suočava s raznim strahovima, no strah s kojim se čovjek najviše boji suočiti je strah od samoće. Da nije dobro da čovjek bude sam, potvrđuje i sam Gospodin prilikom stvaranja (usp. Post 2,18). I koliko god se čovjek bojao da u svom životu ostane bez blizine drugog čovjeka, najveći strah za čovjeka je onaj kada se osjeća napuštenim od Gospodina. Najbolji primjer za to su nam patnje opisane u Knjizi o Jobu. Zato tako utješno za čovjeka djeluju Gospodinove riječi: „I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28,20). A da je Gospodin ostao vjeran tom svom obećanju svjedoči nam svako(dnevno) euharistijsko slavlje. Stoga će i Drugi vatikanski sabor potvrditi kako je 

svako liturgijsko slavlje – kao djelo Krista svećenika i njegova Tijela koje je Crkva – u najizvrsnijem smislu sveto djelo, čijoj djelotvornosti gledom na isti naslov i isti stupanj nije ravno nijedno drugo djelo Crkve.[1]

U tom vidu promatrat ćemo u prvom dijelu rada i razvoj euharistijskog klanjanja u Crkvi kako nam je ostao zapisan u djelu Marija Righettija[2] koji na početku opisa povijesnog razvoja klanjanja napominje kako je mistično razmatranje Svete hostije prilikom podizanja (elevatio) moglo potrajati tek nekoliko trenutaka. Zato se i postavilo pitanje zašto se taj trenutak podizanja Hostije ne bi produžio i tijekom, ali i izvan misnog slavlja kako bi se zadovoljile želje vjernike da što duže mogu promatrati Hostiju.

Razvoj klanjanja može se pratiti i u određenim fazama, a prvi koraci u tom smjeru naziru se u trenutku uvođenja procesije prilikom proslave svetkovine Tijelova (Corpus Domini). Naime, nakon što se procesija vratila u crkvu, Presveti Sakrament ne bi se odmah stavljao u svetohranište nego bi bio ostavljen u monstranci (pokaznici) na glavnom ili kojem sporednom oltaru te bi slijedilo misno slavlje. To nam potvrđuje i jedan zapis iz 1336. kako se ovaj običaj već prakticirao u Mindenu (istočna Njemačka) gdje Presveto nije bilo samo izloženo tijekom misnog slavlja, već i tijekom molitve Časoslova. 

Osim što je u počecima izlaganje Presvetog bilo predviđeno samo na svetkovinu Tijelova, uskoro se ova praksa proširuje i na druge dane u godini o čemu nam svjedoči i jedan događaj s područja današnje Italije iz 1330. godine. Naime, kako nam svjedoči E. Dumoutet u svome djelu Le désir de voir l’hostie et  les origines de la dévotion au Saint-Sacrement (Pariz, 1926.) izvjesni Tizijan je priznao da je tijekom izrečenog interdikta (koji je bio izrečen zbog spora između Gibelina i pape) nekoliko puta išao u crkvu sv. Fortunata ad videndum Corpus Cristi extra positum (kako bi vidio izloženo Tijelo Kristovo). Ova fraza, ako je autentična, mogla se referirati samo na izlaganje kao produljene mise, a koja nije bila vezana uz svetkovinu Tijelova. Godine 1372. biskup Branderburga daje mogućnost izlaganja Presvetog tijekom mise na šest velikih blagdana tijekom godine. Na području današnje Njemačke, krajem 14. stoljeća, izlaganje Presvetog postaje svakodnevna praksa.

U dokumentima za kanonizaciju Doroteje di Dantzig (1394.) čitamo kako je svetica znala, nakon što bi bila na nekoliko misa, odlaziti u malu kapelicu izvan grada posvećenu Tijelu Kristovu kako bi tamo mogla promatrati Presveti Sakrament izložen u monstranci.

Župno klanjanje u Župi Krista Kralja u Domaslovcu

Dan u tjednu odabran za izlaganje Presvetog bio je četvrtak. Slavila se zavjetna misa Presvetog Sakramenta, a za vrijeme misa bila je izložena sveta Hostija. Tamo gdje je postojala bratovština Presvetog Sakramenta održala se i kratka procesija u crkvi ili oko nje. Ovi običaji tijekom 14. i 15. stoljeća nisu bili samo rašireni na području današnje Njemačke, već i Nizozemske te Mađarske, već se ova pobožnost klanjanja do kraja 16. stoljeća proširila i na područja današnje Engleske, Španjolske i Italije. Izlaganje Presvetog također je praćeno i pjevanjem himana kao što su: Ave verum Corpus, O salutaris Hostia, Tantum ergo, Ecce panis Angelorum, te Ave Jesu Christe, Homo quidam, Discubuit Jesus. Štoviše, tijekom mise, a pred kraj himna, kako bi se zadovoljila uvijek živa želja vjernika, svećenik bi uzeo pokaznicu s oltara, okrenuo se prema narodu, a pjevači bi pjevali Ecce panis angelorum.

Budući da ovakva izlaganja koji puta nisu do kraja poštivala izloženo Presveto, njemački biskupi intervenirali su nekoliko puta: u Passauu, Gnesenu, Breslauu (1416.) kako bi se smanjilo prečesto izlaganje Presvetog. Tako je i 1452. na sinodi u Kölnu izdan i dekret da se Presveto smije izložiti samo na svetkovinu Tijelova i tijekom njezine osmine. Ove restriktivne mjere, iako su tu i tamo ublažene nekim odlukama biskupa i papa, pokazale su se kao vrlo dobre. U mnogim crkvama gdje se običaj češćeg izlaganja htio zadržati, mnoge pogreške bile su ispravljene, a Presveto se više nije izlagalo otkriveno već pokriveno velom i u zatvorenoj piksidi. Također, pokušalo se i izbjeći postavljanje svojevrsnih monumentalnih tabernakula, s čijih bi se vrata, koja su bila izrađena kao u mreži, trajno mogla vidjeti pokaznica s Presvetim. Često se i događalo da bi unutrašnjost takva tabernakula bila i trajno osvijetljena. Na žalost, unatoč svemu, mnoge pogreške su još ipak ostale prisutne i na njih su kasnije ukazivali protestanti te su izlaganja i procesije s Presvetim nazivali oblicima katoličke idolatrije. Protiv toga vrlo jasno je stav Crkve o tome izrekao koncil u Tridentu koji je izjavio:

Tko kaže da Krista, jedinorođenoga Sina Božjega, u svetom sakramentu euharistije ne treba štovati niti vanjskim kultom bogoštovlja, i zbog toga ga ne treba štovati niti posebnim blagdanskim svečanostima, niti ga treba svečano okolo nositi u procesijama, prema hvalevrijednom i općem obredu i običaju Svete crkve, niti ga treba javno izlagati narodu na štovanje, te da su njegovi klanjatelji idolopoklonici, neka bude kažnjen anatemom.[3]

Zanimljivo je za primijetiti kako se na području današnje Italije nije osjećala tako živa želja za izlaganjem Presvetog kako je to bila želja u zemljama na sjeveru Europe, čak i onda kad je već bila raširena pobožnost klanjanja od Četrdeset sati. U Rimu su pak, posebice od 17. stoljeća, zbog žustrih sporova u Francuskoj za i protiv izlaganja Presvetog, donesene disciplinske norme, propisane 1630. godine, a propisuju kako se Presveto može u crkvama javno izlagati samo uz dozvolu biskupa, a kad se radi o osobnom klanjanju Presveto se ne smije iznositi iz svetohraništa, a vrata moraju ostati zatvorena.

vlč. mr. Tomislav Hačko


[1] Drugi vatikanski koncil. Dokumenti, „Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium (4. prosinca 1963.)“, br. 7, Zagreb, 72008., str. 9.
[2] Usp. Righetti, M., Manuale di storia liturgica, vol. III, Milano, 31998., str. 600 – 606.
[3] DH 1656. 
Ispišite stranicu: