Klečanje je gesta koja je prisutna u ovom trenutku liturgije i prisutna je u Sjedinjenim Američkim Državama (također i u Hrvatskoj, op. prev.), a nalazimo ju tijekom dugog niza stoljeća. U drugim se pak zemljama zauzima također drevna gesta da narod ostaje stajati. Obje su geste prikladne i svaka izražava istinu o onome što se događa, čega se u ovom trenutku dobro podsjetiti. Ako klečanje izražava štovanje i podsjeća nas na svetost „časa“, stajanje podsjeća zajednica da ima aktivnu ulogu u molitvi, čak i ako samo svećenik izgovara riječi. Članovi Kristova tijela stoje i sa svojom Glavom nalaze se u prisutnosti Oca. U homilijama iz 4. i 5. stoljeća nalazimo zapise u kojima biskupi poučavaju narod da se kršćani mole stojeći kao znak da smo uskrsnuli s Kristom i da s Njim molimo na nebeskom dvoru.
Tijekom ove molitve, bilo da klečimo ili stojimo, vrlo je važno da zajednica bude svjesna da u njoj aktivno sudjeluje. Ne sudjelujete samo kad nešto kaže ili učini. Slušanje ili praćenje molitve također je sudjelovanje. Stajanje ili klečanje također je sudjelovanje. Sudjelujemo u onome što Krist čini za nas. Po njemu idemo k Ocu. Za ovo sudjelovanje je potrebna sva naša pozornost. Moramo držati svoje srca - u iščekivanju, napetosti, budno. Već smo pažljivi i spremni za veliki Amen kojeg ćemo zajedno otpjevati kako bi zaključili ovu veliku molitvu.
U rimskom obredu, od vremena liturgijske reforme Drugog vatikanskog sabora, za svako misno slavlje odabire se jedna od četiri različite euharistijske molitve. (U stvarnosti ih ima više, računajući i misu pomirenja ili misu s djecom. U raznim zemljama određene euharistijske molitve odobrene su za tu određenu zemlju. Nećemo ih uzimati u obzir: četiri glavne bit će dovoljne). Svaka od te četiri molitve ima jedinstveni način razotkrivanja euharistijskog otajstva i svaka zaslužuje opsežni komentar koji ovdje nećemo uzeti u obzir. Govorit ću općenito o elementima koji se nalaze u svim molitvama, čak i ako su izraženi i razvijeni na različite načine.
Sve molitve započinju, kao što smo već vidjeli, dijalogom, predslovljem i pjevanjem anđeoskog himna. Sada svećenik, nastavljajući, „ispovijeda“ Boga, odnosno obraća Mu se riječima koje ne poznaju njegovu slavu. Jezik koji se koristi je poetičan i uzvišen. Prepoznajući Boga, prisjećamo se pred Njim čudesa stvaranja i velikih djela koja je u povijesti učinio za naše spasenje. Taj smo obrazac stvaranja i povijesti već vidjeli u službi riječi. Preko njih nam je Bog govorio; preko njih je dao svoga Sina svijetu. Sada naše riječi to prepoznaju i slave. „Uistinu, dostojno je tebe hvaliti, uistinu, pravedno je tebe slaviti“. Ili: „Uistinu svet si, Gospodine, i pravo je da te sve stvorenje tvoje slavi“. Ili: „Slavimo te, Oče sveti, velik si i sva si djela svoja mudro i s ljubavlju učinio“.
Pjesnički izričaj s malo uspijeva izraziti puno. Ovdje nalazimo sadržajan i jezik koji zaziva. Jedna rečenica ili riječ, jedan koncept, predstavljat će pred Bogom sve ono što je učinio za nas tijekom svih vjekova. Neizbježno je da povijest uskoro dođe do otkrivanja u svom trinitarnom obliku. Ako u Ocu vidimo što je učinio za nas, uskoro ćemo doći do Sina i Duha koji su nam poslani. „I tako si, Oče sveti, ljubio svijet da si nam u punini vremena poslao Spasitelja“. Ili: „Po svome Sinu, Gospodinu našem Isusu Kristu, djelotvornom snagom Duha Svetoga svemu daješ život, sve posvećuješ“. Očito Bog te stvari već zna. Zna što je učinio za nas. Ne treba ih nauči od nas. Ali želi čuti od nas da ih prepoznajemo i to je upravo ono što Mu želimo reći. To je biblijski smisao ispovijedanja. Sjetimo se pred Bogom što je učinio i naše pripovijedanje re-aktivirati u našoj sredini spasonosnog događaja kojeg se prisjećamo.
Sadržajni pjesnički izraz treće euharistijske molitve izražava suštinu Božjeg plana za svijet: „i neprestano okupljaš svoj narod da od istoka sunčanog do zapada prinosi čistu žrtvu (
oblatio munda) imenu tvome“. To je izraz koji se odnosi Malahiju 1,11 - redak koji su prvi kršćani shvatili kao proročanstvo za euharistiju. „Jer od istoka do zapada veliko je ime moje među narodima, i na svakom mjestu prinosi se kâd i žrtva čista imenu mojemu“. Kršćanski narod bio je „narodi“ ovog teksta, a euharistija je bila njihova „žrtva“, “čisti kâd“. Trebali bismo imati na umu da je izraz „čisti prinos“ žrtveni jezik. Uistinu je legitimno to smatrati sinonimom za
žrtvu. Božji plan je da nam omogući prinijeti savršenu žrtvu na slavu Njegovog imena.
Razumijevanje riječi
žrtva bitno je za razumijevanje onoga što se sada događa, a mi ćemo primijetiti ponavljanje pojma (i analogno riječi) u sve četiri molitve. Sad se pripremamo prinijeti žrtvu. Već smo razmišljali o riječi
žrtva kod sv. Pavla i koje posebno značenje ta riječ ima za nas kršćane: „Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje“ (Rim 12,1). Dakle, nova žrtva kršćana, za razliku od žrtvovanja životinja koje se prinose u hramu, je ta da se kršćaninovo tijelo prinosi Bogu u svetosti života. Zove se duhovno bogoslužje, za razliku od materijalnog štovanja životinjskih žrtava. Naša tijela su živa žrtva, ali kršćani ne prinose svoj život sami. To mogu učiniti samo prinošenjem Krista, s Njim i u Njemu. I mi to prepoznajemo: „I da ne živimo više sebi, već njemu koji za nas umrije i uskrsnu: onima koji vjeruju, Oče, posla kao prvi dar od tebe Duha Svetoga“. Ili: „Smjerno i usrdno molimo po Isusu Kristu, tvome Sinu, našem Gospodinu, primi i blagoslovi ove darove koje dajemo za svetu žrtvu“; odnosno kruh i vino koje smo donijeli kao znak cijelog našeg života.
Knjigu prevodi vlč. mr. Tomislav Hačko, a prijevod se objavljuje uz dozvolu autora i izdavača
Gracewing Publishing.
